Piše: Livia Marini
Vijesti iz Dalmacije ovih dana trebali bi plijeniti pažnju javnosti diljem RH, Balkana, ali i Europe, kako zbog svojevrsnoj ovisnosti prema Zagrebu, tako i zbog ekoloških šteta uzduž i poprijeko zaštićenih prirodnih područja.
Od gradnje u nacionalnim parkovima, koja čini se ne jenjava, preko zagađenja rijeka koje su u parkovima prirode, uništavanje dijela poluotoka Pelješca na kojem Kinezi već toliko dugo pristupe za most da je upitno hoće li ga ikada uopće sagraditi. Pa sve do posljednje vijesti o ispustima otpadnih voda u rijeku Zrmanju, koja je tek nedavno zaštićena, upravo s ciljem da se spriječi njezino daljnje zagađenje, ali i izvještaja o strahu ekologa o posljedicama bušotina za eksploataciju plina i nafte.
No, krenimo redom. Dalmacija je dio Republike Hrvatske, a ona je zatražila pomoć od Europske Komisije za otplatu duga prema Kini koja za kredit od 420 mil € (zanimljivo, toliko je EU dala RH za završetak granje mosta) još nije završila izgradnju mosta. Europska komisija odobrila je otplatiti dug Kini, iako ne bi smjela odgovarati za dugove prema trećim zemljama, jer se most kopno-Pelješac nalazi na trasi jadransko-jonske Autoceste (Trst-Igumenitsa). Autonomija je već pisala o metodama kineskih investicija na Balkanu – one se svode u pravilu na međunarodno povezivanje susjeda autocestama, dok ovdašnjim zemljama više trebaju brze ceste koje spajaju krajnje točke pojedinih regija (npr. Zadar-Dubrovnik; Bjelovar-Osijek), budući da sve procjene ekonomičnosti izgradnje autocesta na Balkanu svjedoče tome da siromašna industrija i još siromašnije građanstvo samim prometovanjem neće učiniti održavanje tih puteva financijski učinkovitim.
Kineski cilj nikada nije bio unaprijediti lokalnu infrastrukturu, nego maksimalno skratiti put svoje robe iz Kine do Balkana. Osim preobilnih kredita, koje male i/ili siromašne zemlje u pravilu ne mogu vratiti, Kina je zemljama kojima je davala kredite ujedno nametala i vlastitu radnu snagu, jeftinu i poslušnu. Unatoč brojnim upozorenjima nezavisnih analitičara, brojne Balkanske zemlje predale su svoje infrastrukturne projekte u ruke Kini. No, bilo bi pogrešno misliti da se to radilo bez blagoslova lokalnih političkih elita, ali i EU. Od samita 13+1, preko inicijativa novih puteva svile i slično, Kina je uložila velika sredstva u bivši Junckerov plan za oporavak EU od krize iz 2007.-2009. Analize učinjenoga nikada nismo dobili. Ali znamo da su pojedine zemlje već stradale u nemogućnosti da vrate velikodušne kineske kredite. Neke od njih su Grčka (Pirej), Crna Gora, Srbija i sada RH, točnije Dalmacija koja uplaćuje 65% svih sredstava u državni proračun.
Koliko se Dalmacijom loše upravlja, više nego očajne strateške odluke, svjedoči i situacija s prirodnim resursima, o kojima bi ova zemlja koja se prostire na tri države mogla ekonomski ovisiti i dobro živjeti. Najbolji primjer je svakako koncesija za eksploataciju nafte i plina, predana 2016. stranim investitorima na 30 godina. Tom prilikom nije se vodilo računa o zaštiti mora u slučaju izlijevanja nafte ili plina, što bi unazadilo turizam, o kojem zemlja ekonomski previše ovisi. No, možda se niti neće morati brinuti o zagađenju, budući da bi Kina mogla preuzeti veći dio dalmatinske obale u slučaju da RH ne bi više mogla otplaćivati svoje dugove. Dalmatinskim problemima s planiranjem i okolišem tu nije kraj, budući da kineska izgradnja mosta zagađuje more i Malostonski koji je najstrože zaštićeni i u kojem je poznato uzgajalište školjaka.
I bez kineske pomoći, Dalmaciji izvrsno idu i samostalni napori u zagađenju okoliša. Autonomija je tako prije par godina objavila reportažu o zagađenju rijeke Zrmanje industrijskim otpadom. Od betonare, preko kanalizacije do klaonice, rijeka, poznata po svojoj smaragdnoj boji u kojoj se nekada moglo kupati, danas je toliko zagađena da ribe koje se u njoj ulove i probaju ispeći smrde prepoznatljivim otpadnim mirisom. Ipak, kao što to obično biva, zagađivači tvrde da je sve u skladu sa zakonom, inspektori na terenu utvrđuju da zagađivači ne lažu, a ekolozi fotografiraju improvizirane cijevi koje otpad bez bilo kakvih pročišćivača ispuštaju u rijeku. Lani smo imali situaciju s rijekom Jadro koja je također bila zagađena, a splitski vodovot ulagao je dodatne napore da voda bateriološki zdrva dođe do kućanstava.
Republici Hrvatskoj, čini se, ne nedostaje zakona koji bi nešto onemogućili ili zaštitili, nije ni čudo, budući da dosta toga prepisuje iz zakona država članica EU, koji su često slijepo prevedeni iz germanskih. No, i Dalmaciji, baš kao i u ostatku Republike Hrvatske nedostaje stroža kontrola i implementacija zakona koji se odnose na očuvanje prirode. U suprotnom, situacija će biti sve lošija i lošija, i za očekivati je da se nitko neće pokrenuti dok se ili ne dogodi veliki javni pritisak, ili ekološka katastrofa koja će ostaviti Zadar ili Split bez pitke vode. Tradicionalno korumpirana politička elita trenutno koja je trenutno na vlasti,i potrebna je politička promjena kako na državnom vrhu tako i na lokalnoj razini da se zakoni počnu provoditi. A za početak najbolje bi bilo uključiti se u rad političkih inicijativa kojima je zbilja stalo do Dalmacije.
Comments