Dalmacija i Hrvatska

Piše: Miranda Zir

Politika nije «umjetnost mogućeg», kako to tvrde danas mnogi savremeni politolozi. Za mene se time definira politikanstvo a ne politika. Politiku je definirala klasična grčka filozofija kao umjeće života u zajednici.

Na treba skrenuti pažnju utoliko prije što je područje na kojem živimo, mislim u okvirima današnje Republike Hrvatske, veoma složeno – i etnički, i socijalno, i ekonomski, i kulturno, i civilizacijski. Ta složenost, naravno, rezultat je niza povijesnih okolnosti i zakonitosti neravnomjernog razvoja. Faktično se na ovom području formiralo pet entiteta: Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Istra i Sjeverna Dalmacija, odnosno Lika i Gorski Kotar te Sjeverno primorje. Evidentne su razlike među tim entitetima i u pogledu materijalne i duhovne razvijenosti, i u pogledu političkih i ekonomskih tekovina. Zbog tih razlika nije bilo, a nije ni sada lako uobličiti političku zajednicu na ovom području jer bitnog utjecaja na njeno konstituiranje ima stanje društvene svijesti, a ta svijest se drukčije formirala u raznim dijelovima današnje Republike Hrvtske.

Moglo bi se reći kako, bez obzira na državnu prinudu u smislu stvaranja jedinstvene države, u toj društvenoj svijesti zadržalo se i ono plemensko, i ono nacionalno, i ono građansko. Među Hrvatima još uvijek prevladava plemenska svijest, među Istrianima paranacionalna, a među Dalmatinima građanska. Dodat ću kako se plemenska svijest odlikuje težnjom kako bi se eliminirali, uništili ili barem otjerali svi oni koji nisu «naši» kako bi njima ostalo više prirode i njenih darova. Paranacionalna svijest odlikuje se priznavanjem osnovnih prava i drugim građanima ali država je, prije svega, organizirana nacija. Građanska svijest znači priznavanje prava svim građanima na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, rasnu, seksualnu, spolnu, rodnu i inu pripadnost, vladavinu prava, jednakost pred zakonom i pravo kako bi svi građani na slobodnim izborima mogli birati svoje predstavnike u vlasti i ih kontrolirati ih. Ove tri svijesti, naravno, međusobno se isprepliću, jedna ulazi u drugu, druga se vraća u prvu, imaju dugoročnu tendenciju preoblikovanja i kako bi plemenska svijest prerasla u nacionalnu, a nacionalna u građansku. To je dugoročna tendencija, ali ona je usporavana, obično i ozbiljno, usporavana opterećenjima iz prošlosti.

Republika Hrvatska je, ne računajući na njenu srednjovjekovnu feudalnu državnost, koja je nastala silom, novovjekovna hrvatska država nastala je kao rezultat dobrohotnosti Mađarske unutar Austrougarske kada su 1910. priznali hrvatsku naciju. U početku su Mađari bili okrutni i diktatorski nastrojeni prema Hrvatskoj i Slavoniji, da bi nakon pada Bachovog apsolutizma se stvari počele mijenjati. Dijelom su se stvari počele mijenjati i nakon dva ustanka. Prvi je više bio pobuna protiv mađarske vlastele, a drugi bio borba za nacionalnu emancipaciju što je rezultiralo priznanjem Hrvatske nacije. To je počelo jačati nacionalnu svijest, ali je nije do kraja oslobodilo petstoljetne tradicije kako postoji vlastela i banovi s jedne strane, i narod s druge strane.

Dalmacija je nastala u drugim okolnostima: izvan Otomanskog carstva i mađarskog utjecaja, u Europi kao povijesna pokrajina koja se, u odnosu na svoje okruženje, uvijek razlikovala i bila prepoznatljiva po svojim geografskim, etničkim, ekonomskim, kulturnim i civilizacijskim osobenostima. Zato je Dalmacija uvijek shvaćana kao autonomna cjelina, bez obzira na to je li pravno i politički, manjim ili većim dijelom, priznavana kao u Socijalističkoj Jugoslaviji ili potpuno negirana kao u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno Tuđmanovoj i današnjoj Republici Hrvatskoj.

U svemu tome postoje razlozi zašto je konstituiranje Republike Hrvatske kao države ravnopravnih regija javlja kao veoma komplicirano i teško pitanje, i dokle god se to bude pokušavalo riješiti silom, nametanjem i uniformnošću, neće biti rezultata. Ovo područje će biti stalno nestabilno i, nekad više a nekad manje, postajati krizno žarište, suprotno interesima građana. Naročito je važno ono o uniformiranom rješavanju problema – mora se znati kako različite noge ne idu u iste cipele, jer će biti gadnih žuljeva.

Još je prva Jugoslavija i Hrvatska u njoj nastala 1918. godine kao unitarna država, bez obzira na različit nacionalni sastav stanovništva, različite povijesne puteve razvoja dijelova koji su ušli u njen sastav, različite pravne poretke i tradicije i različite mentalitet čitavih naroda i njihovih dijelova. Bez obzira na te razlike nametnut je unitarni centralistički sustav državnog uređenja. Pored brojnih drugih slabosti, taj centralizam, nespreman na uvažavanje bilo kakve teritorijalne, etničke, kulturne i druge različitosti, favorizirao je izrazito ispoljavanje prevlasti dva većinskog naroda. Bili su to osnovni razlozi potkopavanja njenog integriteta i kasnijih katastrofalnih posljedica prilikom njenog sloma tijekom okupacije i oslobodilačkog rata. Povijesna pouka bila bi kako takav sustav, centralizam, a posebno metode kojim je taj sustav uvođen, nametanje, nisu dobili povijesnu potvrdu i ne bi ih trebalo ponavljati.

Druga Jugoslavija i Republika u njoj, nastala je na drugi način. Pošlo se od zajedničke borbe svih naroda Jugoslavije protiv okupatora, u kojoj su prednjačili Dalmatini, i od njihovog prirodnog prava na ravnopravnost koje se izrazilo kao federativno uređenje. Skoro 50 godina zajedničkog života potvrdile su po mnogo čemu, iako uz mnoge primjedbe, kako je okvir SFRJ bio povoljna solucija za nacionalni i socijalni razvoj (bez obzira na mnoge zamjerke koje se i tu mogu staviti). I pored reformi i promjena ustava, dva osnovna potporna stupa druge Jugoslavije, monopol vladajuće stranke i društveno vlasništvo kao ekonomska osnova tog monopola, ostali su do kraja njene karakteristike. Pored drugih uzroka, baš ta dva potporna stupa dovela su do njene propasti i do razdruživanja međuetničkim ratom. Povijesna pouka bila bi kako ni taj sustav, jednostranački monopol i društveno vlasništvo, nisu dobili povijesnu potvrdu i ne bi ih trebalo ponavljati.

Neovisna Republika Hrvatska i Dalmacija u njoj, međutim, kao da potpuno negiraju iskustva prve i druge Jugoslavije, uzimaju iz njih baš ono što se povijesno nije potvrdilo, i time zatvara perspektive za demokratizaciju društva. Partijski pluralizam utvrđen kao ustavna kategorija, ali zbog ostatka monopola jedne stranke koja je monopolizirala bivše društveno vlasništvo, potpuno je deformiran. Političke stranke izrodile su se u interesne grupacije čiji je cilj osvajanjem udjela u vlasti osigurati prisvajanje dijelova bivšeg društvenog vlasništvo kroz privatizaciju, špekulacije i organizirani kriminal. Republika Hrvatska nastavila je tim putem, a ustavnim promjenama s početka 2000ih postala je još centraliziranija i još više partitokratska država u kojoj se Ustav oktroira međusobnim dogovorom tri moćnika, koji čak prisvajaju pravo osnivanja ili ukidanja ovlasti županijama, bez obzira na volju građana.

Optimalno rješenje za konstituiranje državne zajednice na ovom prostoru treba tražiti u povijesno-društvenom dogovoru. Kad kažem povijesno-društveni dogovor, podsjetit ću kako 1921., 1939. i 1945. Dalmacija kao cjelina NIJE odlučila pripojiti se Kraljevini SHS/Jugoslaviji, Banovini Hrvatskoj, odnosno komunističkoj/socijalističkoj Jugoslaviji. Za ulazak Dalmacije u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju odlučivao je Zagreb, za ulazak Dalmacije u Banovinu Hrvatsku u Banovinu Hrvatsku odlučivao je također Zagreb, a za ulazak Dalmacije u sastav nove Jugoslavije – Beograd. Prema zaključcima – ovo je malo poznata činjenica – Politbiroa Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Visu 1943. godine, trebala se sazvati Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Dalmacije, kao što je to bilo u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, Vojvodini i na Kosovu. Međutim, Aleksandar Ranković bacio je tu odluku u koš i ona nikad nije stigla u Dalmaciju, osim u usmenoj informaciji inženjera Giordana Borovčića-Kurira koji je prisustvovao sastanku Politbiroa, a samo na osnovu te usmene informacije, odluka nije mogla biti provedena.

Što bi Zemaljsko vijeće Dalmacije odlučilo, može se samo nagađati. No, iskustveno znamo kako bi bilo drugačije od ovoga što smo imali. Ovako, propušteno je, kao i 1918. i 1939. godine, raspisivanje referenduma i definiranje uvjeta pod kojima se Dalmacija priključuje Jugoslaviji, odnosno Banovini Hrvatskoj.

Danas se može procijeniti kako trojnog dijaloga o povijesno-društvenom dogovoru Republika Hrvatska -Dalmacija – međunarodna zajednica najvjerojatnije ne može biti. Prije 30-ak godina možda je to i bilo moguće, danas više to nije moguće. Ostaje, dakle, ravnopravni dijalog između Dalmacije i Zagreba o državno-pravnom ustrojstvu Republike Hrvatske. To bi značilo kako bi se Republika Hrvatska trebala samokonstituirati u skladu sa svojom nacionalnom sviješću i tradicijom državnosti, kako bi se Dalmacija trebala samokonstituirati u skladu sa svojom građanskom sviješću i tradicijom autonomnosti kao i orijentacijom na prema sjevernom dijelu Zapadnog Mediterana i Zapadnoj Europi. Potom bi se uredila zajednička država. Razumije se kako to zahtjeva donošenje ustavnih promjena, a ne nekakvo poboljšavanje ovog, koji je nametnut i građanima Hrvatske, Slavonije, Istre, a pogotovo građanima Dalmacije.

U postojećem sazivu Sabora takva promjena nije moguća ne samo zbog odnosa snaga, nego zato što je Ustav stvar svih građana a ne samo političkih stranaka i njihovih vrhuški. Zato treba raspisati izbore za Ustavotvornu skupštinu i njoj povjeriti donošenje novog, pravednijeg i kvalitetnijeg Ustava. S obzirom kako su stranke ovim Ustavom ustoličile partitokratsku a ne demokratsku vladavinu postaju iznadustavna i iznadzakonska kategorija. Tako bi do izbora za Ustavotvornu skupštinu bi moglo doći samo na jedan način, a to je javnim pritiskom svih onih organizacija i eksperata koji su se javno protivili ovakvom načinu donošenja Ustava 1990. i ovakvom njegovom sadržaju.

Zajedničkom akcijom, koja se ne mora organizirano uobličiti kao nekakva suprastruktura, moguće je izboriti promjenu političke volje u pravcu raspisivanja izbora za Ustavotvornu skupštinu. Takav organizirani pritisak na politčku elitu na vlasti ne bi mogao biti ignoriran kao što je bilo sa projektima drukčijeg Ustava koji su lansirale nevladine organizacije, grupe eksperata i pojedinci, stručnjaci za ustavno pravo. Takvih projekata bilo je devet, među njima sedam dobrih, ali nijedan nije razmatran u Saboru kada se početkom 2000-ih i opet 2010., te 2013. donosile izmjene Ustava. Potpuno je ignorirano jer su sve ove grupacije koje su imale te projekte i koje su se zalagale za drukčije metode, način donošenja Ustava i drukčiji sadržaj, svaka radila za sebe, za svoj račun, a ne zajedno.

Ono što je bitno naglasiti je činjenica kako neće biti ni Ustavotvorne skupštine niti novih promjena Ustava ako građani Dalmacije i dalje budu spavali i zabijali glavu u pijesak. Uključivanje građana naše regije u prodalmatinske inicijative je glavni preduvijet promjena političke svijesti i daljnjih koraka koje će dovesti do ustavotvorne skupštine.