Piše: Mikula Zancchi
Do 1921. Dalmacija je, za razliku od ostatka današnje RH, izuzev Istre, bila austrijska kraljevska zemlja, prema tvrdnjama povjesničara, bila je deveta gospodarska sila Europe tog vremena.
Dalmacija je tada u velikoj mjeri bila multinacionalna i gradila je svoj politički, društveni i kulturni identitet, koji se umnogome razlikovao od ostalih regija današnje Republike Hrvatske. Bez obzira na to što se struktura stanovništva u Dalmaciji u posljednjih gotovo 90 godina znatno promijenila, jer se višestruko povećao broj stanovnika hrvatske nacionalnosti u odnosu na sve druge nacije, u Dalmaciji i danas živi 26 nacija, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. Dakle, Dalmacija je na neki način uspjela sačuvati svoje posebnosti, odnosno identitet kakav je imala prije dvadeset godina, kao jasan politički okvir. Unatoč tome, Dalmacija je danas puna kontradiktornosti i na mnoga pitanja koja stižu iz Zlatne regije Vlada ne daje odgovor.
S jedne strane, u Dalmaciji autonomaške opcije uživaju relativno malu potporu, a s druge strane sva istraživanja javnog mnijenja govore u prilog tezi kako je većina građana Dalmacije za visok stupanj ekonomske autonomije. Pri tom ta podrška autonomiji, kako se vidi iz istraživanja, ne uspijeva prodrijeti na institucionalnu razinu, jednostavno, nametnuti se kao tema broj jedan. Možda odgovor na to pitanje leži upravo u tezi s početka ovog teksta kako se u razdoblju političke krize svako otvaranje pitanja autonomije unaprijed osuđuje kao vrsta subverzivne djelatnosti. Dalmacija je, na neki način, zarobljenik krize, a artikulacija dalmatskih interesa i dalmatskog identiteta dugo je odgađana, a s tim u vezi i vrlo važno pitanje decentralizacije i regionalizacije Republike Hrvatske.
Ekonomski status
Ako govorimo o ekonomskom statusu Dalmacije, svi smo pomalo siti brojki do kojih godinama dolazimo, a te brojke su, inače, potpuno neosporne. Brojke koje govore kako Dalmacija puni državni proračun s najmanje 65% proračunskih sredstava i uz to svake godine daje za Slavoniju 3,5 mlrd eura. Dalmacija je u prošloj velikoj Jugoslaviji kao sastavni dio federacije, imala je status i gospodarski položaj tek nešto niži Slovenije, koja je tada bila uvjerljivi gospodarski leader u bivšoj državi. Dalmacija je izgubila najveći dio svog gospodarskog statusa kroz nesretne devedesete. Stoga, također u smislu nacionalnog dohotka po glavi stanovnika,
Treba objasniti ovu tezu na nekoliko jednostavnih primjera.
Prva teza je ona prema kojoj je ekonomski koncept neraskidivo povezan s političkim konceptom drži vodu. Zašto? Zato zašto je u zadnjih 30 godina takav vidljiv kolaps gospodarskih performansi prema kojima se vidi kako je Dalmacija postala kolonija. Ako pogledamo, kao osnovnu činjenicu, upravljanje resursima, kao osnovu za ostvarivanje prihoda u pojedinim regijama, pa i u državi u cjelini, onda ćemo vidjeti kako Dalmacija ima izuzetno velike resurse. Navest ću dva primjera: resurs nafte i plina te resurs raspoloživog rudnog bogatstva. Kada je riječ o nafti, Dalmacija bi mogla proizvoditi 650.000 metričnih tona nafte – što je više od cjelokupne potrošnje RH.
Ono što ljudi ne znaju, a vjerojatno se rijetko pojavljuje u javnosti kao informacija – unutar INA-e ta se nafta trenutno fakturira po cijeni od $22 iako u Dalmaciji nema bušotina pa se nafta ni ne crpi. Podsjetit ću vas kako se u ovom trenutku cijena nafte na svjetskom tržištu kreće oko $85. Dakle, u okviru INA-e, dalmatinska bi nafta bila za 4 puta jeftinija. Od oko 230 milijuna m3 plina praktički se ništa ne bi naplaćivalo, jer INA ne plaća proizvođačima. Ova situacija bi se možda mogla razumjeti ako bi se građani Dalmacije zbog te činjenice vozili s jeftinije, kad bi takvi inputi ušli kao jeftiniji inputi u poljoprivrednu proizvodnju itd. Međutim, apsolutno svi znate kako to neće biti tako. Jednostavno, sve te pogodnosti koje donosi resurs kao što su nafta i plin, dakle sve bi te pogodnosti išle na održavanje jednog potpuno glomaznog i nepotrebnog i parazitskog sustava.
Dakle, kroz podcijenjene cijene proizvoda i resursa koje Dalmacija ima, kroz nedostatak političkog mehanizma koji bi trebao uključivati nivo izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, do mjere upravljanja našim resursima, mi to ne možemo. Dakle, u ovom političkom kontekstu u kojem se naša država trenutno nalazi – najcentraliziranija je država u Europi - Dalmacija će u tom relativnom smislu sve više siromašiti i gubiti izvorno stanovništvo. Tvrdnje kako Dalmacija danas u prosjeku živi bolje od ostatka RH, možda su djelomično točne, ali treba uzeti u obzir činjenicu kako je centralističko uređenje države dovelo do činjenice ekonomske i socijalne propasti.
Za njene građane pitanje identiteta Dalmacije i njene moguće autonomije je pitanje znanja. Kada bismo napravili anketu među građanima Dalmacije s pitanjem: „Autonomija Dalmacije: DA ili NE?“ Većina odgovori bi bili: “Ne!” Sve to proizlazi iz ogromnog neznanja. Iz neznanja što je Dalmacija, kako je nastala Dalmacija, što se dogodilo u Dalmaciji, o dalmatinskoj privredi, čak i vremenska prognoza govori o Južnoj Hrvatskoj i krajnjem jugu, a nema više što bismo smo trebali saznati. Kad bismo to naučili, naučili bismo se toleranciji, naučili bismo poštivanju i naučili bismo poštivati druge onoliko koliko poštujemo sebe. Ne mislim da je za to kriv Zagreb ili itko drugi, mislim kako smo krivi mi, prije svega mi koji živimo ovdje u Dalmaciji i mislim kako je cilj izboriti se prije svega kroz institucije ili političke stranke.
Dalmacija je tisuću puta sposobnija, pametnija, jer ovdje žive genijalni ljudi koji su produkt mješavina i ne smijemo dopustiti biti kamenjar i turizam, puno smo pametniji i sposobniji. Jer, kada kažemo turizam - ne znam na koju državu prvo pomislimo. Francuska? U Francuskoj poljoprivreda doprinosi 8% BDP-a, u Portugalu isto toliko, a u nas slučajno je bio 27%. Udio turizma je pokazatelj siromaštva i kako država treba razvijati druge sektore, kako bi ti sektori pomogli turizmu. Zato mi u Dalmaciji trebamo biti mnogo kreativniji. Duboko vjerujem kako ako je sustav dobar za sve, bit će dobar i za Dalmaciju. No, sustav ne valja i treba ga mijenjati.
Ako Dalmcija napravi sustav u kojem se mogu natjecati građani, domaći tycooni i strani investitori ravnopravno, onda Dalmacija uvijek pobjeđuje. Od ukupne cifre kojim Vlada RH barata kroz proračun Republike Hrvatske, Dalmacija je uplatila 65% svih proračunskih sredstava – što iznosi oko 108 mlrd Kn (oko 14,3 mlrd €) otišli su u Vojvodinu, a nama su podijeljene dotacije kao socijalna pomoć. Dakle, ljudi u Dalmaciji griješe i dopuštaju da ih se pljačka. Zato bi se ljudi trebali organizirati i kreirati politiku kojom će se zahtijevati prestanak pljačke. Dalmacija, prije svega, treba razviti svoje institucije kako bi mogla voditi politiku koja će biti u korist njezinih građana. To, nažalost, nije lako, jer se naša politika uglavnom svodi na potkupljivanje birača i jačanje velikohrvatskog kleronacionalizma. Ovakva zločinačka politika sigurno ne doprinosi Dalmaciji, ali ne doprinosi ni RH.
Govoriti o povijesnom kontekstu i bogatstvu Dalmacije uvijek podrazumijeva rad prethodnih generacija. Kako je moguće da je Katalonija uspjela u tako kratkom vremenu, nakon smrti Franca, izgraditi tu mrežu demokracije, ljudskih prava i ekonomskog blagostanja? Tako što se od okupacije Katalonije 1479. ova zemlja organizirala za političku i oružanu borbu za samostalnost. Dakle, ono što je karakteristično za Dalmaciju XXI. stoljeća je nemogućnost razumijevanja kako se svi njeni stanovnici bez straha trebaju pripremiti za političku borbu protiv velikohrvatskog kleronacističkog kolonijaliste. Uz to, Dalmacija treba shvatiti kako turizam nije stabilan resurs iz kojeg se može stvoriti veliki društveni i gospodarski razvoj. Kako bih potkrijepio ovu tvrdnju, spomenut ću Sloveniju i Luxembourg.
Za vrijeme Jugoslavije postojala je indeksacija društvenog razvoja SFR Jugoslavije. Indeks za Jugoslaviju bio 100. Indeks S. R. Slovenije je bio 180, S. R. Hrvatske 140, S. A.P. Vojvodine 120. Indeks Dalmacije, kada bi se gledale regije iznosio je 170, što znači da je Dalmacija 10% nerazvijenija od Slovenije, ali je isto tako istina kako je 1960-ih hrpa Slovenaca dolazila i radila u hotelima po Dalmaciji. Ono što su Slovenci ipak shvatili je kako turizam u ovako lošim uvjetima ne može dati neki poseban povijesni rezultat i u njega ne treba previše ulagati. Zato su sedamdesetih počeli ulagati u industriju. I Dalmacija je krenula putem industrijalizacije u tom razdoblju, no ’90. je sva industrija uništena. Dalmacija je imala i povijesnu nesreću što je tijekom XX. stoljeća ostaje bez jednog dijela stanovništva koji je bio najindustrijaliziraniji i najskloniji industriji, a to su Dalmatini i Talijani.
Druga država je Luksemburg, koji je šezdesetih godina ovog stoljeća bio stočarska zemlja, a sada je jedna od najbogatijih država EU i svijeta. To se dogodilo zato što su, kad su shvatili kako od turizma nema ništa, poslali desetak svojih, u to vrijeme, najboljih studenata na internacionalna sveučilišta kako bi tamo nešto zaključili i naučili, a kada su se ljudi vratili, objasnili su vojvodi i predstavnicima vlade što napraviti i kako promijeniti strategiju da se građani ove kneževine više ne iseljavaju, pa su postali financijsko središte EU.
U tom kontekstu, ako već govorimo o rješenjima za Dalmaciju, opet treba imati u vidu povijesni kontekst – mislim na rješenja Ustava iz 1974. godine. Svi se vezujemo za priču o pljačci Dalmacije, a nitko nije primijetio kako se imovina gradova, općina i županija ne spominju u Ustavu RH. Imovina lokalne samouprave se nije spominjala ni u Ustavu iz 1974. osim kao društveno vlasništvo. Koliko se razumije povijesni razvoj, obično je definicija vlasništva bila najbolja osnova za krenuti od nule.
Iako je Dalmacija imali izuzetno traumatično XX. stoljeće, koja je bila bazirana na antiekonomskim načelima i još uvijek smo u turbulentnoj situaciji, ali nekako ta definicija, imovine, što podrazumijeva i sljedeće kategorije - izvorni javni prihodi i vlastita porezna uprava daje dobar prostor za buduću priču o Dalmaciji.
Yorumlar