Piše: Mikula Zancchi
Ako imamo 45% "poduzetnika" koji se bave nekim poslom, treba li im zabraniti sudjelovanje na akcijama sa svojim proizvodima, jer taj posao nije propulzivna aktivnost kao turizam?
Ne, trebali bismo pomoći tim ljudima i sektorima koliko god možemo, ali ne im pomoći tako što ćemo preko Fonda za kapitalna ulaganja otići na otok i tamo napraviti kliniku i onda slikati sav politički establshment, nego se trebamo pobrinuti da ih politika, gospodarstvo, financije i svi ostali, ukoliko se radi o slabije nerazvijenoj općini, oslobodi dijela poreza, pa im dati neka sredstva da sami odluče čime se baviti, jer će na taj način biti ekonomski aktivno stanovništvo koje će imati neku viziju svog razvoja. Ovako, s ovim objektima koji padaju kao s neba pomoću Nacionalnog investicijskog plana, metodologija po kojoj se odobravaju i neodobravaju sredstva – nije dobar put za Dalmaciju. Način za ostvarenje dalmatinskih interesa je onaj koji će dopustiti njeno samostalno odlučivanje o okvirima resursa koje posjeduje.
Morano shvatiti kako Dalmacija ima resurse daleko iznad državnog prosjeka, kako je u protekle 32 godine osakaćena, prije svega u ekonomsko- socijalnom, pa i u političkom smislu te činjenicom kako su ti resursi pokradeni u korist centralne političke elite u Zagrebu te kolonizatora iz Slavonije i Hercegovine i dijelio na način na koji ste i sami, kao građani ove zemlje, bili u prilici vidjeti.
Ne znam može li se reći kako je napravljena analiza stanja u Dalmaciji. U analizi se radi o pretjeranom pojednostavljivanju problema. Nismo se uvijek bunili protiv onog malog dijela koji nam se vraća, nego protiv onog krivog koji se odnosi na odnos prema Provinciji, koji najčešće nije bio predmet političkih rasprava i odluka, ali je više puta bio blizu toga. Dalmacije je očito objekt kojem samo su priopćene odluke, ove ili one vrste, na njezinu štetu.
Podaci pokazuju kako su, u razdoblju od 1974. do 1989. godine, kada smo imali tih petnaestak godina kolike-tolike autonomije kao Zajednica općina (bez otoka Paga i Raba) u sastavu S. R. Hrvatske, rezultati bili takvi da nikada u povijesti Dalmacija nije bolje stala. U tom smo razdoblju stanovnici Dalmacije su izgradili 250 tvornica ili rekonstruirali postojeće tvornice, dosegnuli razinu nominalnog BDP-a/pc od oko $30.000 – to je bilo 1988./89. godine, a to tada nije bila mala stvar. Upravo je to prag s kojeg svaka država počinje crtati dugoročne planove jer su riješeni svi elementarni problemi egzistencije stanovništva, a onda je moguće drugačije planirati kako dalje. Stoga problem ne treba svesti na novac, nego na novac i odnos prema Dalmaciji.
Danas se Dalmacija tretira kao objekt planirane pljačke i razaranja od strane državne vlasti, slavonske mafije i hercegovačke mafije. No, kada bi Dalmacija participirala kao subjekt, ne samo kada je u pitanju problem Dalmacije nego i države, stanje bi bilo mnogo bolje. No, problem je što se Dalmacija ne rastaće samo iz Zagreba, Slavonije i Hercegovine već i iz same Dalmacije. I dok Dalmacija radi protiv vlastitih interesa ona neće biti slobodna i uspješna zemlja. Zašto? Dalmacija je dio Republike Hrvatske i imamo odgovornost prema državi kao što ona ima odgovornosti, dužnost i obveze prema Dalmaciji. No, Dalmacija svoje odgovornosti, dužnosti i obveze prema RH ispunjava, dok RH ne ispunjava obveze prema Dalmaciji. Dakle, radi se samo o načelu.
Rješenje je promjena ustava, kako bi Dalmacija uspostavila svoju zakonodavnu, izvršnu, sudsku vlast i upravnu vlast te raspolagala onim što stvara. U vrijeme Zajednica općina Dalmacija nikome nije uzimala nikakve prihode, naprotiv, svugdje je pomagala i svugdje davala. No, danas joj se nasilno i planski otima, uzurpira se njezina obala na najbrutalniji mogući način, ljudi se masovno iseljavaju, a njeni stanovnici ne reagiraju. To je zbilja rijedak sociološki fenomen. Čudno je što stanovnici Dalmacije više vole biti istjerani iz svojih domova kako bi drugi uzurpirali njihovo, nego se boriti protiv onih koji ih istjerivaju i pljačkaju.
Jedan od najvećih problema Dalmacije je najekstremnija centralizacija u Europi. To jedan od najvećih problema i to s više aspekata.
1.Centralizacija sredstva za proizvodnju. Tuđmanova nomenklatura donijela je zakon kojim je sva društvena imovina pretvorena u državnu i jednim potezom je izvršena najveća eksproprijacija u povijesti čovječanstva. Nova vlast, demokratska vlast, kritizirala je Tuđmana, ali nije promijenila taj zakon, već je donijela novi kojim se proširio prošli. No, u međuvremenu već se dogodila pljačkaška privatizacija, bolje reći rasprodaja. Od privatizacije je, prema onome što se javno zna, dobijeno oko 2 milijarde eura. Razmjeri pljačke vide se u statističkim podacima.
Društveni sektor Dalmacije je u razdoblju od 1947. do 1990. godine u sredstva za proizvodnju uložio $24,3 mlrd. Time je Dalmacija sudjelovala u ulaganjima u Jugoslaviju s 15,1%. Dakle, gotovo sve je podijeljeno podobnima, nesposobnima za 1 kn, ili kako se to službeno kaže privatizirano je, a od tih silnih milijardi ostat će oko dvije kad se prodaju Elektroprivreda itd. To bi bio veliki problem za svaku državu ne samo za malu zemljicu poput Dalmacije.
Postavlja se pitanje gdje su nestala ta sredstva, što se s njima dogodilo. Mislim kako je potrebno malo analizirati što se stamo dogodilo. Jednostavno, ta sredstva su nestala, isparila. U ranijem razdoblju, za vrijeme stvaranja investicija, postojali zakoni o amortizaciji i investitorskom održavanju koji su obvezivali svaku gospodarsku organizaciju neka održava razinu vrijednosti dugotrajne imovine – ako bi se smanjila, onda je bila zakonski odgovorna. Velik je novac u pitanju. Dakle, to je jedan aspekt centralizacije, država je postala najveći vlasnik u povijesti Dalmacije da bi svoju vrijednu imovinu predala kriminalcima za sitniš.
Kako je Dalmacija prošla u ovoj privatizaciji i koliko je dobila, ZNA SE. Stoga, samo dva-tri primjera kako se Republika Hrvatska, odnosno njeni stanovnici ponašaju prema imovini u koju je Dalmacija uložila sva svoja financijska sredstva. Npr., jadranska magistrala – samo je najavljeno kako ide u koncesiju, a detalji nepoznati. Plaže – danas su umjetna izbetonirana čudovišta, a ne mjesta za kupanje. Koncesionari plaža većinom su lokalni kriminalci sa statusom lažnog branitelja. Hoteli – propadaju jer nitko ne želi uložiti u njih. Početak propadanja hotela bila je 1991. kada su velikoumni hrvatski političari u njih strpao izbjeglice.
2. investicijska politika. Prema statističkim podacima, 2015. godine u RH je uloženo $327 mil €, od čega je u Dalmaciju uloženo 73,6 mil ili 22%. Bez obzira na to što Dalmacija sudjeluje s 27% u stanovništvu RH i što je prosječan BDP/pc u Dalmaciji za 17% veći nego u RH, kada se te brojke zbroje, vidi se kako je riječ o strahovitom priljevu sredstava koja kroz državni proračun i kroz druge državne fondove nestaju. Postoji li strategija razvoja Dalmacije? Znam kako jedna inicijativa ima razrađenu strategiju. Možda ju ima još netko, ali sumnjam. Tko odlučuje kada i gdje ulagati, to javnosti nije poznato. Opravdano je pitanje gdje idu sredstva namijenjena Dalmaciji.
Na ovu je temu prije mjesec-dva Ekonomski fakultet iz Splita napravio analizu. Dalmacija ni njeni gradovi pojedinačno još nisu dostigli razinu BDP-a/pc iz 1989. Jedino su se gradovi Zadar i Dubrovnik približili toj brojci. Prema ovoj analizi, Split će tu razinu dostići 2049., a Šibenik 2060. Ostatak Dalmacije ako se nastavi razvojna politika Republike Hrvatske, tek će 2073. godine dostići razinu prihoda iz 1989. godine. Stoga se trebamo zapitati: gdje su sredstva i kako se raspoređuju?
Sljedeći aspekt ove centralizacije je proračunska potrošnja. Ustav Republike Hrvatske nije dodijelio Dalmaciji ništa kao što je Ustav Republike Srbije dodijelio Vojvodini 7%. Na temelju kojih kriterija je Dalmacija ostala bez sredstava? Koliko Dalmacija sudjeluje i s kakvim se argumentima došlo do tih 0% s obzirom na sve ove elemente o kojima se govorilo? Dakle, to je odluka izvan svih objektivnih interesa, netko je jednostavno donio takvu odluku.
3. se odnosi na koncept razvoja. Navode se uspjesi, a ističu se problemi. Među problemima je najveći nezaposlenost, visok vanjskotrgovinski deficit, vanjski dug opće države raste kao i javna potrošnja. Evo, samo na ova tri pitanja pisci koncepta razvoja imaju primjedbe. Prema ovoj projekciji, s ovolikim brojem nezaposlenih Dalmacija će za deset godina imati manje od 500.000 stanovnika. Samo u Splitu, prema realnim pokazateljima imamo 68.000 nezaposlenih. Gdje je rješenje problema o kojima se govori svaki dan? 68.000 nezaposlenih u Splitu ne stoji u njihovom dokumentu. Oni vide dvostruko manji broj nezaposlenih. Drugo, rast BDP-a, po prosječnoj stopi od 6,5%, proizvest će vanjskotrgovinski deficit od šest milijardi i 250 milijuna eura, a vanjski će dug sa sadašnjih 16 porasti na oko 24 milijarde duga naše Zlatne regije. Udio vanjskog duga sa sadašnjih 55,5% u društvenom proizvodu porast će na 57%. Ako bismo ekstrapolirali trend do ne znam koje godine, hoćemo li se približiti Argentini ili ne znam kome? To je veliki problem, to je kritika ovakvog koncepta razvoja.
Dalje, ispada kako je glavna strukturna promjena te politike privatizacija. Ako je to tako, postavljam pitanje: hoćemo li se i dalje oslanjati na trgovinu i turizam uz, u EU, najveći postotak zaposlenih u uslužnim djelatnostima i trgovini ili ćemo biti inovativni i spremni na izvoz gotovih inovativnih te dizajnerski modernih proizvoda? Svijet stalno gradi nove industrije koje uključuju mnogo više znanja, najviše razine znanja, po svakoj jedinici proizvoda. Tako se razvila i Nizozemska, doduše na poljoprivredi. Tako se razvio Izrael, na području IT i vojnih tehnologija. Tako se razvila Finska na području IT tehnologija, ako hoćete i Kina na području svih mogućih tehnologija.
Posljednje se odnosi na osoblje. Dalmacija ima preko 60% stanovništva sa srednjom školom kao najmanjom razinom obrazovanja. Ima ih 100.000 s visokim i visokim obrazovanjem. Zar nije moguće osnovati nekoliko desetaka istraživačkih instituta s po par stotina istraživača koji će istraživati i pratiti što se događa u svijetu te putem think tanka pomagati malim i srednjim poduzećima koja nikada neće imati razvojne usluge? Normalno kako je moguće, ali ne postoji politička volja, jer bi to značilo uvođenje najnovijih svjetskih ekonomsko-socijalnih trendova u društvo kojem je namijenjen povratak u srednji vijek.
I na kraju, predlažem neka se organizira tribina na temu kako objasniti fenomen da Dalmatinci ne bi, ako bi se sutra održao referendum o reintegraciji i većem stupnju autonomije regije, podržali taj prijedlog, a na ulici ispred lokalnog dućana s pivom u ruci svi su za odcijeljenje Dalmacije od RH; kako objasniti fenomen da svi u Dalmaciji pljuju po HDZ-u i drugim velikohrvatskim antidalmatinskim kleronacističkim strankama, a kada su izbori u pitanju svi glasaju za te zločinačke organizacije? Nadalje, imaju li, dalmatinski zastupnici u Hrvatskom saboru, koji su delegati stranaka s centralom u Zagrebu, ikakvih obveza prema Dalmaciji, polagati račune za što se zalažu, bilo da su ti problemi prisutni u njihovim nastojanjima ili ne...
Comments