Piše: Mikula Zanchhi
Mogu li ekonomski aspekti biti sami po sebi dovoljni kako bi se odredio identitet Dalmacije, odnosno je li preusko svesti priču samo na ekonomski aspekt i financije ili ima tu još nečega?
Identitet je inače veoma složen pojam, a kada je u pitanju dalmatski i dalmatinski identitet, on je još kompliciraniji od nekih drugih identiteta. Taj naporan rad, ta vezanost za more i kamen (nažalost, jer to nije apriorna prednost u XXI. stoljeću), kako je ta vrsta miješanja nacionalna, to jedno shvaćanje koliko je demokracija pobjedonosna i koliko je krhka je osnovna smisao dalmatskog/dalmatinskog identiteta. Koliko je demokracija krhka dokaz je to što jedan naporan i nasilan čovjek može razbiti skup od 100 ljudi, samo ako nespretno želi ući u razgovor.
Dakle, demokracija je vrlo krhka i to se u Dalmaciji jako dobro zna. Iako je i Dalmacija po mnogočemu opaka. Njeni stanovnici nisu baš tako bezopasni i bezazleni kako se pravimo. Srećom, Dalmatini, za razliku od Dalmatinaca, nisu sebični, stoga oni ne shvaćaju kako borba za vlastiti interes osnova demokracije. Ako se u jednoj državi neka regija ne smije boriti za svoj interes, ta bi se regija trebala boriti i izboriti za nacionalne interese, za povijesne interese, za geopolitičke interese kako bi obranila svoje interese. Ako se građani okupirane, kolonizirane regije ne bore za svoje interese, za prestanak okupacije ili kolonizacije, odnosno interese nacije čije je član tada tu nema demokracije. Demokracija postoji samo tamo gdje se svatko ima pravo boriti za svoj interes, u svom bližem okruženju bez nasilnog ponašanja i bez da ugrožava primarne interese svoje okoline. To je osnova demokracije.
U ovom kontekstu podrazumijeva se što je Vojvodina, a s njom i njezino originalno, dalmatsko, stanovništvo kolonizirana poprilično rano: prije nekih 170 godina, pa oni koji su došli malo kasnije ne shvaćaju zašto bi se Dalmacija trebala boriti protiv kolonizatora. Ipak, svi oni i potomci starosjedioca i došljaci, nakon nekog vremena saznaju što je to Dalmacija, kako je lijepo rekao veliki dalmatski pjesnik S. I. Brays: „Ta dobrodušna dalmatinska narav na kraju sve nahrani.“ Uz to, neke činjenice ostaju iste i prije 170 godina i danas, ali na sreću ne sve. Prije ili poslije Dalmacija će se prilagoditi jedinstvenom tržišnom okruženju, novim okolnostima, i to će nas natjerati da i dalje budemo najbogatiji u Republici Hrvatskoj, bez obzira kakav je sustav, i bez obzira na to tko izmišlja ovakvu ili onakvu ekonomsku politiku itd. Ali, naravno, sve bi bilo puno lakše i može biti puno brže kada bi se u sve to unijelo malo pameti.
Zanimljivo, svi mi u Dalmaciji imamo malo Slovenije u svome nesvjesnome, to se u Dalmaciji vidi i osjeti. Ima onih koji i dalje na glas razmišljaju o Jugoslaviji, no to je neka druga razorna priča. Slovenija ima 2,1 milijun stanovnika, teritorij od 20 300 km2 te nominalni BDP/pc od $30 000. Postoji mit kako je Dalmacija bila jedan od najnerazvijenijih austrijskih krunskih zemalja - nije istina, bila je jedna od najbogatijih. Dalmacija je 1918. bila 1,4 puta razvijenija od Slovenije, a ’50. godina XX. stoljeća je bila 50% razvijenija, ali nešto je nelogično. Nominalni BDP/pc Dalmacije je 1958. iznosio 6,8 milijardi eura, a u Sloveniji je iznosio 6,5 milijardi eura u trećem kvartalu iste godine. Ono što Dalmacija je izračunala za jednu godinu, Slovenci izračunaju u jednom kvartalu, a skromno se procjenjuje kako je nominalni BDP Slovenije za tu 1958. godinu iznosio 26 milijardi eura. Ta razlika, nije 50%, nego 260%.
Nisu Slovenci pametniji od nas Dalmatina(ca), nego nešto u našim glavama ozbiljno ne štima. Kad je neka država sedam godina bavi 70 km druge trase autoceste od Ploča do Dubrovnika, gdje je sve kupljeno, projektirano, pa se za tri mjeseca može napraviti 70 km ceste, tada možemo reći kako stvari ne funkcioniraju. Demokratska Republika Hrvatska, ne Tuđmanova, već demokratska ne može napraviti 70 km autoceste, tada se mora reći kako nešto ozbiljno nije u redu. Ukrajina je u 7 mj. od oslobođenja okolice Kyiva počela obnavljati ceste, mostove, petlje, zgrade, a RH u 7 godina ne može napraviti cestu.
Osim što se Dalmacija pljačka i planski razara na sve moguće načine, treba reći kako je plansko doseljavanje katolika iz BiH i Slavonije u službi te pljačke i razaranja. Unatoč tome, dalmatinskim obalnim gradovima ide puno bolje nego Zagrebu, a Dalmaciji ide mnogo bolje nego cijeloj Republici Hrvatskoj zadnjih sedam godina. Bez obzira na bezočnu otimačinu iz Dalmacije i njenu pomahnitalu devastaciju, ova će se regija dobro snaći u prijelaznim vremenima. Ima na trilijarde nepravdi u privatizaciji, ima pljački, krađa, otimačina, planskog raseljavanja domicilnog stanovništva i teško je naći poštenog, ali nije sve tako loše. Dalmacija će se bolje snaći jer je bogatija, važna, možda čak i važnija od Zagreba i ostatka Republike Hrvatske. Prema svim pokazateljima, naša Zlatna regija mnogo brže raste od RH u globalu.
Ipak, dokle god postoji razlika između 10 milijardi ovdje i 10 milijardi u Sloveniji, trebamo se zapitati o čemu je riječ? O čemu se zapravo radi? To je potpuno legitimno pitanje. Jedan od 20-30 uzroka, jer nikad ne postoji samo jedan jedini uzrok, je taj što Dalmacija već 101 godinu nema nemamo nikakvu funkcionalnu autonomiju. Sada trebamo vidjeti ono što se događa danas. Imamo taj Ustav iz 1992. s nekim manjim izmjenama i dopunama, koji praktično kada bi se sutra raspisao referendum ne vi prošao u Dalmaciji. Zaboravimo to, uvijek možemo zatražiti ustavne promjene. Isto tako nije problem samo u Ustavu kao najvišem pravnom aktu jedne države, već njegova primjena.
Drugi uzrok je to što se Dalmaciju ništa ne pita, već se samo dođe na njezin teritorij i opljačka je se ili je se devastira i nikome ništa. Stoga, bi se Dalmacija trebala pitati. U modernim, točnije neolibertarijanskim konceptima države vlada treba brinuti samo o kapitalnim investicijama i o velikim infrastrukturnim zahvatima. Stoga je bitno pitati odgovorne zašto dalmatinska infrastruktura napravljena dalmatinskim sredstvima nije u vlasništvu Dalmacije, odnosno dalmatinskih županija. Bit će teško, ali probajmo. Ako već naša infrastruktura izgrađena našim sredstvima nisu u našem vlasništvu, neka nam oda daju sredstva za tu imovinu. U Vladi Rh jako dobro znaju čija je imovina i čijim je sredstvima ona stečena, ali bolje da se čuvamo jer bi se Dalmacija mogla obogatiti zahvaljujući njezinoj gospodarskoj infrastrukturi iako zadnje 32 godine nemamo nikakvu autonomiju.
Treći uzrok od onih 20-30 njih zbog kojih 10 milijardi kod nas ne vrijede isto kao u Sloveniji je neinventivnost i pasivnost stanovnika Dalmacije koji se stalno nešto busaju u prsa kako se treba odvojiti od Republike Hrvatske. Upravo to busanje u prsa dokaz je kako im nije stalo da se Dalmacija promijeni na bolje, te da se uvedu pravila koja vrijede u naprednim zapadnim i sjevernim demokracijama. Neinventivnost i pasivnost stanovnika Dalmacije dovelo je do brojnih antidalmatinskih akcija zadnje 32 godine, te je to razlog zašto je ova regija najbogatija u Republici Hrvatskoj a istovremeno s najmanje kapitalnih i infrastrukturnih investicija u državi. Stanovnici Dalmacije, Dalmatini i Dalmatinci trebali bi se trgnuti iz učmalosti, udružiti u prodalmatinske inicijative koje bi pokrenule obnovu prodalmatinske svijesti i krenule u realizaciju projekta za obnovu, od HDZ-a i drugih velikohrvatskih kleronacističkih političkih organizacija opljačkane Dalmacije. Dok se to ne dogodi – u Dalmaciji neće biti normalne ekonomije i bolje socijalne slike, već pustoš.
Identitet je toliko povezan s ekonomijom i socijalnim uvjetima da danas možemo reći kako Dalmacija više ne postoji, jer ne postoji njezina realna ekonomija i njezin realna socijalna slika. Ovo što u Dalmaciji imamo je slika Hrvatske, Slavonije i Hercegovine kao kolonizatora.
Comentários