piše: Sondra Zebić
Godinu dana je prošlo od odluke skupine europarlamentaraca koji su najstrože osudili rigidno unitarni i ekstremno centralistički smjer Republike Hrvatske i nedemokratski način rješavanja dalmatinskog pitanja.
Skoro je godinu dana prošlo otkada je u javnost izišao nacrt Prijedloga europske Deklaracije o statusu Dalmacije i od početka vala nasilja nad Dalmatinima i njihovih ubojstava. Dok zaključenja ovog članka ubijeno je 106 pripadnika, od Republike Hrvatske, nepriznate dalmatske nacionalnosti.
U međuvremenu nije bilo produktivne kontra-akcije niti do izraženijeg mobiliziranja javnih djelatnika, političkih stranaka i nevladinih organizacija, i još jednom je kolotečina odvela u zaborav, kako to i biva u partokratiziranom društvu.
U svemu tome, očituje se izražen izolacionistički pristup intelektualne dalmatinske elite, kao i elite iz drugih dijelova Republike Hrvatske, i nedostatak šire društvene solidarnosti u pokušajima opravdane provedbe i obrane zahtjeva za regionalizacijom i decentralizacijom. Naime, zahtjevi za devolucijom Republike Hrvatske napisani su i u Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske EU i u drugim međunarodnim dokumentima koje je Republika Hrvatska prihvatila parafom, potpisom, aklamacijom, ratifikacijom ili šutnjom.
U diskusiji o devoluciji Republike Hrvatske, točnije o regionalizaciji i decentralizaciji polazi se od hipoteze kako ista dovodi do veće ekonomske efikasnosti, izraženije participacije građana u javnom životu, osnaživanja povjerenja građana u institucije i u državnu cjelinu i njezine institucije i drugih poželjnih efekata. Povijest demokratskih europskih društava i suvremene tendencije regionalizacije i decentralizacije snažno ukazuju na takav zaključak. Problem je što, citiram čuvenog Antona Langera: „ovdje nitko ništa ne čita“.
Neznanje je odlično tlo za jačanje straha od disolucije, odnosno separatizma, i poticanje pogrešnog tumačenja prije svega problema „našeg, a njihovog“ Kosova, Katalonije, Škotske, Quebeca, Frizije... Ne postoji realno zasnovana argumentacija koja bi mogla optužiti proces regionalizacijei decentralizacije za takav ishod. Uistinu, proces regionalizacije i decentralizacije, pomoću koje građani jedne teritorijalno-političke zajednice u ruke dobivaju više oruđa za utjecaj na vlastito socijalno i ekonomsko okruženje, smanjuje i delegitimizira separatističke tendencije.
Kod nas, čini se, vlada masovna amnezija i amnestija nehumanih državnih politika devedesetih. Zapravo su prisilna centralizacija, represalije različitih vrsta nad vlastitim stanovništvom i, konačno, etničko čišćenje, bili katalizator separatizma i dali izgovor za konačan epilog. Nažalost, procesi regionalizacije i decentralizacije dobili su pečat nepoželjnog, subverzivnog i separatističkog potpuno nezasluženo i bez snage argumenata.
Ali, šta se dogodilo nakon suspenzije akata ionako vrlo slabih pozicija četiriju dalmatinskih županija? Osim izuzetaka koji će se prepoznati, reakcija najvećih dijelova intelektualne elite bila je izrazito mlaka. Ovdje se prepoznaje nekoliko problema.
Naime, čest problem brojnih dalmatinskih „javnih intelektualaca“ je nedovoljna riješenost kako bi se stvari iznijele na vidjelo, kuražno i koncizno. Odgovori na mnoga važna pitanja ostaju na nivou vrijednosno neutralne analize političkih procesa, čime se stječe dojam kako je jedini posao intelektualca analizirati empiriju sa distance. Takav pristup ima svoje mjesto isključivo u znanosti, naravno, ali je u javnom životu, ukoliko se želi nešto promijeniti u političkoj zajednici potreban drugačiji pristup.
Na ovom polju „autonomaška“ Dalmacija isuviše je često nastupala kao talac straha od osude za separatizam, gubljenja ono malo pozicija, a intelektualna elita širokim i mlakim formulacijama razvodnjavala temu. Zašto nikada nije prikazala i dokazala kako i čijom krivnjom je Republika Srbija izgubila Kosovo; kako i čijom krivnjom je Kraljevina Španjolska zamalo izgubila Kataloniju; kako i čijom krivnjom je Kanada zamalo izgubila Quebec; kako i čijom krivnjom je Velika Britanija zamalo izgubila Škotsku…? I zašto narastaju brojni međunacionalni problemi – zašto se zadovoljava defanzivom, kada ima svako pravo na ofanzivu, logičko i moralno?
Povijest onih država koje su izgubile ili zamalo izgubile dio svog teritorija uglavnom je povijest teškog konzervativizma i neprepoznavanja potrebe za poštovanjem različitosti. U tom i takvom konzervativizmu nalazi se objašnjenje društvenih sukoba i često goruće netrpeljivosti prema njihovim bivšim glavnim gradovima dok su bili u zajedničkoj državi. Taj argument, ipak, mora razdvajati glavni grad kao grad u kojem je sjedište Vlade, Parlamenta i Suda te njegove građane. Zagreb kao politički, zakonodavni, sudski i izvršni centar države je glavni krivac za situaciju u Dalmaciji, dok je Zagreb kao grad u kojemu živi 680 000 stanovnika ne. Nenaglašavanje ove razlike samo doprinosi širenju društvenog jaza i gubljenju razumijevanja onih koji bi u drugačijim okolnostima podržali ideju autonomije.
Inertan i nedovoljno hrabar pristup ogleda se i u fokusiranju Dalmacije na samu sebe, što je pogubno u zahtjevima za stjecanjem autonomije. Davnih 60-ih, kada su rasprave o talijanskoj regionalizaciji i decentralizaciji doživljavale svoj crescendo, napravljen je širok front svih regija čime je stvoren snažan pritisak na političku elitu. Vidimo li takav modus operandi u današnjoj Republici Hrvatskoj?
Da počnemo od najtvrđeg pitanja: vidimo li solidarnost Istre s Dalmacijom? Vidimo li solidarnost Dalmacije sa Slavonijom? Vidimo li solidarnost Like sa Zagorjem? Gdje se očituje stvaranje, formalnog ili neformalnog, saveza s drugim prodecentralizavijskim organizacijama i intelektualcima južno od Kupe? Zar decentralizacija, ukoliko se kao takva i ostvari, u korist Dalmacije, treba ostati privilegija jednog dijela društva, ili je riječ o konceptu koji bi trebao biti koristan po društvenu cjelinu?
Pokretanje takvih pitanja je neophodno; ono je moralna dužnost svakoga tko vjeruje kako su promjene moguće i u ideju o devoluciji Republike Hrvatske na 5 autonomnih regija koje bi činile Republiku Hrvatsku. Neophodno je da dalmatinska intelektualna elita koja podržava devoluciju Republike Hrvatske na pet autonomnih regija da svoju riječ duboko razumijevajući i pravo drugih na samostalno rješavanje nekih važnih društvenih pitanja. S druge strane, elitistički pristup quod licet Iovi, non licet bovi (što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) može samo ukazivati na licemjerje i nedostatak širine pogleda i duha.
Današnja Dalmacija čeka Godota, sama, nadajući se saveznicima iz Europske unije i poticajima koji mogu doći sa te strane. Pomoć drugih regija koje također sanjaju regionalizaciju i decentralizaciju RH na 5 autonomnih regija ne stiže. Međutim, Dalmacija se mora probuditi i uvidjeti kako postoje i drugi saveznici koji joj mogu, i kojima ona može i mora, pomoći.
Ukoliko se Dalmacija, a ovo ističem toliko uvjerena u prvenstveno vrijednosnu ispravnost jedne političke ideje, ne trgne iz tog sna, a njen Godot ipak stigne, takav joj i ne treba, niti ga je zaslužila. Dalmacija se mora osvijestiti. Što prije to bolje.
Comments