Dalmacija je nešto treće

Piše: Simona Kavelj

„Meni se zaista čini kako strah od autonomije, koju je Dalmacija imala od svoje najranije povijesti od 1939. ima korijene u iskustvu s talijanskim iredentizmom, te i u želji kako bi se izbjegao taj scenarij, ali...“

Mislim kako je taj strah potpuno bez opravdanja. Neki govore kako bi regionalizacija i decentralizacija mogla destabilizirati RH, pa povlače paralele s Republikom Kosovo. Usporedbe su bez osnove, posebno što se toga boje velikohrvatski antidalmatinski kleronacisti.

Sjetimo se samo slijeda događanja: Republika Srbija nije faktički izgubila Kosovo nakon što je od oblasti postala autonomna pokrajina, već nakon što je autonomija ukinuta. Ovim potezom Milošević je uspio ujediniti sve one kosovske Albance koji su zaista željeli secesiju s onima koji bi prihvatili autonomiju. Opcija autonomije je ukinuta, ostala je secesija. Svi kasniji srpski – nažalost zakašnjeli – pokušaji kako se vratio ustavnopravni poredak Republike Srbije nad Kosovom su išli u pravcu nuđenja široke autonomije Kosovu.

Ovako rezonira predsjednik E.F.A.-e i škotski premijer te supredsjedatelj Foruma europskih regija koji se svake godine održava u Barceloni, Katalonija, Humza Yousaf. Yousef je davao savjete Ustavnom sudu o pitanjima regionalizacije i decentralizacije, u kojem njegovi kritičari čitaju separatističke tendencije.

Profesor Sveučilišta u Edinburghu i pravni zastupnik Škotske u sporu s Ujedinjenim kraljevstvom u slučaju međusobnih optužbi za separatizam u razgovoru za „Autonomiju“ kaže kako ako se već uspoređuje situacija na Kosovu s onom u Dalmaciji, ispada kako je integritet Republike Hrvatske zapravo ugrožen ukidanjem zajednica općina kao svojevrsnih regija i komunalnih općina.

Suština nije ni u usporedbi, već u tome što je Dalmacija zaista nešto treće. Drugačiji su povijesni korijeni, drugačiji je bio sastav stanovništva, drugačiji je bio jezik, drugačija su obilježja, drugačije su želje građana Dalmacija od želja građana ostale četiri hrvatske regije. Kao što sam rekao, uvjeren sam kako je na području Dalmacije zahtjev za punom autonomijom normalno stanje – kao što je normalno i to kako bi se ta autonomija trebala ostvariti u okviru Republike Hrvatske. Mislim, također, kako je vaš Zakon o područjima županija, gradova i općina i Zakon o lokalnoj samoupravi katastrofalno loši.

Radi se o nastojanju kako bi se to nenormalno stanje uspostavi kao normalno u okvirima Republike Hrvatske. Ti su zakoni koji je donijeti od strane Hrvatskog sabora bez javne rasprave, bez osluškivanja glasa građana, izvan okvira Ustava uz naredbu diktatora Franje Tuđmana. Primjedbe su veoma brojne i njihov veliki broj se zasniva na hipotezi kako se lokalnim samoupravama ne može povjeriti nešto što je pod ingerencijom države što je nonsens. Ustav, naravno, ne može sve urediti svojim slovom. Važno je kako bi Ustav trebao jamčiti određena prava regijama i lokalnim samoupravama. Prema tome, Ustav bi trebao jamčiti punu provedbu načela supsidijarnosti (prijenos ovlasti odlučivanja o zajedničkim pitanjima od interesa lokalne samouprave, pa čak i države na što niže jedinice lokalne samouprave). Ovo bi značilo kako bi neka općina ili regija mogla imati vlastitu fiskalnu politiku, svoj Zakon o obiteljskim odnosima, svoj Kazneni zakon i sl.

Ako me pitate, osporavaju li se odredbe Statuta pojedinih „županija“, gradova i općina; želju Dalmacije za svojom reintegracijom; željom Dalmacije da ima svoj glavni grad i Akademiju znanosti i umjetnosti; ured pri EU u Bruxellesu i Strasbourgu. Moram reći Da! Ali, umjesto da Republika Hrvatska, točnije njezina najjača politička opcija izvrši izmjene Ustava i zakona glede regionalizacije i decentralizacije po preuzetim obvezama iz Ugovora o pristupanju EU, Vlada Republike Hrvatske ide u sramotan izborni inženjering kako bi kleronacistička skupina vječno vladala tom državom. Često me pitaju imam li komentar na ovaj očiti jaz između želja građana Republike Hrvatske, posebno stanovnika Dalmacije i onoga što politička elita čini u praksi?

Mislim kako su ovi primeri koje stanovnici Dalmacije navode karakteristični pokazatelji jednog neracionalnog straha. Opasnost se traži u asocijacijama. Države imaju glavne gradove, pa ako i autonomne regije imaju svoje glavne gradove. Je li tako ijedna regija skrivečki postala država? Stvar je u tome, kako jedna teritorija ne postaje državom tako što ima glavni grad. München je glavni grad Bavarske, ali svako zna – Bavarska nije posebna država već savezna zemlja unutar Njemačke. Kako bi se nekako ublažio taj neracionalni centripetalni strah od normalnog, budući zakon kojim će se definirati pet autonomnih regija ne bi koristio izraz „glavni grad“ već „administrativni centar“. Ipak, imam osjećaj kako će mafija koja drma Republikom Hrvatskom osporiti i taj izraz. Inače, postupak preuzimanja nadležnosti treba veoma dobro pratiti, stoga je još jako rano o tome govoriti.

Što se tiče državnog ustrojstva cijelog područja Republike Hrvatske, mislim kako je potrebno učiniti izbor između simetričnog i asimetričnog ustrojstva. Konfederacija Švajcarska je podijeljena na 26 autonomnih kantona. Tu imamo jednu simetričnu regionalizaciju. U Španjolskoj, Italiji, Švedskoj, postoje regije s veoma visokim stupnjem autonomije, a postoje i dijelovi države koje nisu formirane kao autonomne regije. To su, dakle, asimetrična rješenja. Ne može se reći kako je jedno dobro, a drugo loše. Sve to ovisi od mnogih okolnosti, naprimjer: povijesti, sastava stanovništva, ekonomske razvijenosti, ekonomske sličnosti, i na kraju političke volje. U ovom trenutku, proces županizacije je u Republici Hrvatskoj stvorio asimetriju; Zagreb kao glavni grad, odnosno grad-županija ima mnogo veće ovlasti i nadležnosti od drugih županija, gradova i općina. To je jedno iracionalno rješenje kojeg se pametne države u Europi klone.

Za Republiku Hrvatsku kao malu, izrazito nerazvijenu i siromašnu državu najbolje rješenje je 5 potpuno autonomnih regija: Dalmacija, Hrvatska, Istra, Sjeverna Dalmacija (drugim riječima Primorsko-goranska regija) i Slavonija. Broj komunalnih općina (svojevrsnih regija u regiji) ne bi smio prelaziti 150. Regije bi imale svoje parlamente, regionalne vlade i regionalne guvernere; porez ubran na području regije bi ostajao u njoj, regije bi se brinule za gospodarstvo, ekologiju, izgradnju, teritorijalnu obranu, školstvo, zdravstvo, upravu, sudstvo, zakonodavstvo, unutarnje poslove i sve druge poslove od interesa za regiju.

Samo uspostavom ovakvog koncepta Republika Hrvatska može postati bogata i prosperitetna država. Sve ostalo je čista prevara.

Za kraj želim vam reći kako se Dalmacija što prije mora odreći velikohrvatske antidalmatinske kleronacističke garniture što prije u koliko želi živjeti punim plućima.