Piše: Daniel Remanni
Ovo što se događa kod nas u Dalmaciji plod je 150 godina ispiranja mozga, doseljavanja BiH katolika i ostalih etničkih skupina s ciljem asimilacije Dalmacije u južnoslavenski etnički korpus u koji realno ne pripada.
Antonio Lasaneo po vokaciji i senzibilitetu književnik, koji je to nažalost do sada „mršavo“ dokazivao: izdao je antimitološki roman „Oltarčić domovine“, a potom je objavio dvije knjige. Uz potonju je poručio:
„Svaki izbor je ludost, pa i ovaj izbor priča koje su nastajale u dugom vremenskom periodu i koje će nekog čitatelja možda zapaliti, nekoga popaliti, a nekoga bome i ispaliti”.
Lasaneo se bavi i novinarstvom, izvanredan je novinar, a već 10 godina je i „visoki funkcioner“ Udruge dalmatinskih neovisnih novinara, najstarije neovisne udruge novinara na području bivše Jugoslavije (osnovano u lipnju 1980).. Građanski je aktivist i jedan od najzaslužnijih za uspješnu pokretanje prodalmatinske inicijative DDF. Lasaneo je i glavni operativac koalicije nevladinih organizacija Građanska Dalmacija i svašta još tu ima. Sve u svemu, što bi rekli njegovi Dalmatini (rođen u Splitu 1977.), „čovjek s obrazom“ i zakleti antifašist.
U svojoj zbirci eseja „Stockholmski sindrom“, Lasaneo je napisao: „Poneki čovjek će, u ovim zapisima, moguće, prepoznati sveznajući, docirajući ton, ali sam siguran kako će oni pažljiviji shvatiti kako je autor tek jedan zbunjeni i začuđeni promatrač, koji nikako ne može sažvakati stvarnost”.
Ipak smo odlučili intervjuirati „zbunjenog“ Antonia Lasanea i suočiti ga sa stvarnošću.
Konačno je održan Dan dalmatske zastave. Krv nije tekla u potocima, a nakon skupa ubijen je jedan dečko, pripadnik dalmatske etničke zajednice. Znači li to kako Damacija postaje tolerantnija sredina?
– Stjecajem okolnosti, ove godine sam bio u Londonu. Posjetio sam njihov pride. Nekoliko desetina tisuća osoba šetalo je u povorci ponosa, a nekoliko stotina tisuća ljudi stajalo je pored ograde, promatralo povorku, mahalo, smijalo se i slalo riječi podrške. Policiju nisam vidio ako se ne računaju policajci pripadnici LGBTIQ+ zajednice koji su uniformirani šetali u povorci, zajedno s gay-vatrogascima, gay-navijačima, predstavnicima političkih stranaka, zaposlenima u raznim kompanijama, predstavnicima religijskih zajednica, nevladinih organizacija, itd. Ovom karnevalu jedino bi se moglo zamjeriti – velika komercijalizacija, jer su sudionici Parade ponosa reklamirali sve važnije kompanije koje su najvjerojatnije sponzorirale čitav događah. Amnesty International je imao bus na kojem je pisalo „Marširamo i za one koji tu ne mogu”. Bio je tu i natpis s imenima Palestine, Azerbajdžana, Rusije i Dalmacije.Hoće li sljedeće godine dalmatinsko ime biti izostavljeno? Vjerojatno neće.
U Danu dalmatske zastave forma je zadovoljena, što je valjda jedino bitno za zemlje i regije koje se nalaze u vječnoj tranziciji. Kao što je primjer s usvajanjem zakona koji nikada ne zažive u praksi ili zatvaranja medija ili hapšenja političkih neistomišljenika i sl… Ne kažem kako nije dobro što je održan Dan zastave, naprotiv. Kakva god taj dan organiziran, to je bomba u primitivnom sustavu koja bi trebala natjerati neke ljude kako bi se bar malo zamislili i doveli u pitanje vlastite stereotipe i mržnju s kojom su živjeli. To ne znači kako su Split, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Hvar, Pašman i ostatak Dalmacije postali tolerantne sredine, naprotiv – ovdje se mržnja i žeđ za krvlju prosto valja ulicama, samo se traži – žrtva. Vlast koja preko discipliniranih medija targetira neprijatelje odlučila je da to ovoga puta ne budu sudionici Dana damatinske zastave, radi plusa koji će dobiti od EU. No, postoji prešutna suglasnost između populističke vlasti i narodnih masa kako se neke stvari moraju progutati ako se želi dobiti novac iz EU fondova. Stvar je vrlo jednostavna. Narodne mase to shvaćaju ovako: OK, progutat ćemo, pa ćemo možda ponovo moći živjeti u neskladu sa svojim radom, a od tuđeg novca.
Ono što je prošlo ispod radara, a cijeli događaj je prošao ispod radara, je to što su se Plenković, Puljak, Ivošević i ostali visokopozicionirani članovi HDZ-a zahvalili dalmafobnim građanima koji su ostali kod kuća i nisu išli “tući četnike”. Jesu li to oni zaista spontano ostali kod kuće ili je po srijedi nešto sasvim drugo?
– Tzv. demokratske vlasti su čuda činili kako bi se dodvorili onoj očigledno većinskoj Republici Hrvatskoj, odnosno većinskoj Dalmaciji koja je kronično, oboljela od raznih oblika nacionalizma, ksenofobije i šovinizma. To je veoma bogat spektar, raznolikiji od svih nijansi duginih boja. Mjerile su demokratske vlasti kukuruz gdje god je za bilo prilike, slikali se sa svećenicima kad god ovi nisu imali ranije preuzete obveze, pijani na svadbama i u kafićima pjevali su ustaške i Thompsonove pjesme. No, što god radili, pa makar objavili rat SAD-u ili sagradili međugorsku crkvu na Mount Everestu – kleronacisti bi ih doživljavali kao strano tijelo, kao neprijatelje. Valjda im jednostavno nije palo na pamet kako bi stvar trebalo obrnuti i objaviti rat ksenofobiji, primitivizmu i nacionalizmu, suočiti društvo s prošlošću, ratovima i zločinima. Mijenjati društvo, a ne se prilagođavati njemu, odlika je prave demokratske vlasti. Znam kako to nije bilo lako, jasno je kako nekakva građanska Dalmacija, koju u najvećem broju čine upravo Dalmatini, nikada u zadnjih 100 godina nije imala većinu, ni približno, ali je to bilo jedini moguć put. Jasno je kako su imali protivnike koji su bili spremni na sve, što su pokazali tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, ali su morali „imati muda”. Također, bilo je neophodno rasturiti ratne i ratnoprofiterske strukture u Dalmaciji, a ne praviti dilove sa njima…Dok je ono malo građanskog društva rascjepkano po svim šavovima, smušeno i dezorijentirano, dotle je desnica – od one ekstremne do one bar malo isprane – djelovala zajedno i koordinirano. Jasno je kako su ekstremne grupe pod kontrolom formalnih i neformalnih službi sigurnosti, ali nikada nije bilo jasno tko kontrolira te službe. Sada je stvar nešto jasnija. Interesantno je kako su jedino pravaši, točnije stranke nastale iz HSP-a, pokušali organizirano ugroziti Dan dalmatinske zastave; valjda su oni jedina desničarska politička struktura koja ne funkcionira po razrađenom planu.
Bi li, da je na vlasti SDP, ta vlada mogla „zamoliti” dalmafobe i mrzitelje svega dalmatskog neka ostanu doma? Uostalom, što bi se dogodilo da je tadašnja vlast učinila isto što i Plenkovićeva?– U međunarodnim odnosima traže se partneri po odavno zacrtanim pravilima: kada treba rješavati probleme koje su napravili populisti i nacionalisti, onda se traže populisti i nacionalisti s kojima je moguće postići dogovor. Problem je uvijek činjenica kako oni nisu pouzdani partneri, a struktura njihove vlasti se ne zasniva na obrazovanim, stručnim i odgojenim ljudima nego na kriminaliziranim strukturama koje se pokatkad otrgnu kontroli. Tako se od „faktora mira i stabilnosti” ubrzo postaje „krvnik”. Da se za vrijeme prethodne vlasti održavao Dan dalmatinske zastave i ona zamolila dalmafobe neka ostanu kući, na ulice bi s nunčakama izašli i oni koji su tog dana imali nekakvog posla ili su recimo planirali put. Pomaknuli bi termine u svom kalendaru. Slično bi se dogodilo da je, kojim slučajem, prethodna vlast smanjila plaće i mirovine ili napravila ne znam što – Dalmacija bi gorjela, a na čelu kolone rušitelja bili bi Plenković i Kolinda. No, ništa od ovoga ne opravdava prethodnu vlast, bar ne u potpunosti. Zbog toga što se nisu adekvatno suprostavili tom zlu već su pokušali surfati na stihiji osjećajući se kao junaci serije „Melrose Place”, i vjerujući kako ih na pješčanoj plaži čeka Heather Locklear, a ne bradata spodoba s bejzbol palicom u rukama.
A kako stvari stoje s medijima? Čujemo sada kako ovakvu situaciju nismo imali ni u vrijeme Tuđmanove fašističke diktature?
– Plenković pokazuje izuzetno velik kapacitet kada je u pitanju gušenje medijskih sloboda. Mogao bi održavati treninge diktatorima diljem svijeta, mislim kako bi i Kim Jong Un imao štošta naučiti od njega. Nije ni čudno ako imamo u vidu kako je ’90. godina XX. stoljeća kao mlad i perspektivan pripadnik Ministarstva vanjskih poslova stažirao na mjestu tajnika ministra informiranja, gdje je cenzurirao i gasio medije, novinare privodio pred prekršajne sudove koji su im preko noći izricali drakonske kazne. Ako imamo u vidu kako je obiteljski vezan za medije i kako je „medijske zaposlenike” upoznao iznutra, nije mu bilo teško zaključiti s kakvim ljudima ima posla. Neki od njih su ustreptali poslušnici koji od skrušenosti jedva smiju podići pogled, dok su drugi pokvareni i lako potkupljivi. Pojavila se tu i treća sorta, a to su ordinarni kriminalci koji reketiraju i ucjenjuju pojedince i grupe, i to rade pod zaštitom režima. Naravno, ima među novinarima mnogo onih koji imaju, bar elementarni, dignitet, ali i s njima zna šta će – otpusti ih, marginaliziraj, ocrni u medijima, zgazi…Niti jednog trenutka nisam sumnjao kako će Plenković, po učvršćivanju vlasti, krenuti obračunavati se s medijima i novinarima koji mu ne idu uz dlaku. Odmah je recimo krenuo smjenjivati urednike listova koji su bili pod kontrolom države i doveo ultranacionaliste. Ono što je ipak ostalo kao nada koja je potiho treperila je kako će bar, kao Tuđman, ostaviti pokoji nerežimski medij ili nerežimsku emisiju u životu, čisto da ih nosi kao cvijet na reveru kada posjećuje zapadne dužnosnike, ali i ta je nada nestala. Sustavno se ukidaju svi medijski sadržaji u kojima je moguće čuti pokoju kritičku riječ protiv „mudrog vođe zagledanog u budućnost”, hakiraju se siteovi, kažnjavaju se mediji korištenjem starih, oprobanih mehanizama tipa porezne kontrole, SLAAP tužbi i slično. No, ovo je tek početak, polako ulazimo u jezivu završnicu, gdje će ostati pustoš. Čovjek jednostavno ne trpi kritiku, takav mu je astrološki znak i podznak.Istovremeno, doneseni su medijski zakoni koji su manje-više usklađeni s europskim standardima. I negdje, u nekoj bruxelleskoj kancelariji, udaren je – confirmatiáun. Politička stabilnost malo košta, a demokracija je skupa stvar u banana-državama.
Ima li u medijima, barem u onim mainstream, još uvijek novinara i odgovornog, kritičkog i analitičkog, novinarstva?
– Medijske slobode su se uglavnom preselile na u Republici Hrvatskoj nejaki internet, a dobrim i poštenim novinarima onemogućeno je raditi svoj posao u tzv. klasičnim medijima. Gdje god zagrebeš, nađeš sjajnu priču, a potom naiđeš na zaštićene likove. Kada bi se napravio registar zaštićenih osoba u hrvatskim medijima, tu bi se našla cjelokupna vladajuća politička i ekonomska „elita”. Ponekad dođe do neke svađice među njima pa jedan drugog opletu preko „svojih” medija, kao znak upozorenja ili poziv na trgovinu ili kako bi se lakše umilili vođi a ponizili konkurenciju. Da ne nabrajam druge razloge, ima tu svega osim bilo kakve principijelnosti. Mediji i novinari imaju ulogu izvođača radova, a dobiju potom mrvice sa stola i malo maženja.Nije sve tako crno, ima na internetu nekakve slobode, pronađe se tu i tamo koji primjerak ozbiljno analitičkog novinarstva, čak i sjajni istraživački poduhvati, ali to nikoga ne zanima. Ako ipak nekog počne zanimati, onda će „vođa” razmisliti o cenzuri tog sadržaja. I, nemojmo sumnjati, imat će podršku naroda, čak i među onima koji su sada non-stop na netu. Pa vrijeme je da i oni malo odmore ako je to u korist „naše stvari”.
Dalmacija je, sve u svemu, što bi rekao pokojni S. I. Brays, „raj za antropologe“. Je li raj i za književnike, ili si – u svom slučaju – životom u Dalmaciji ušao u zonu „Stockholmskog zindroma“?
– Raj za antropologe i za mazohiste. Kada sam se vratio iz vojske smatrao sam kako je to najbesmislenija godina mog života. Potom se ispostavilo kako ima i nešto besmislenije, a to je život u Dalmaciji, i drugim sličnim, nesretnim, primitivnim i frustriranim zemljama koje su davno izgubile bitku. Zeznuo me zapravo Split, u koji sam stigao stjecajem okolnosti i koji me je okružio nekim finim ljudima. Bio je to grad koji je za vrijeme Jugoslavije navikao na različitost, pa mu recimo moje ime i prezime nije smetalo, bar u krugovima u kojima sam se kretao. Da sam se zadesio u Zagrebu, sigurno bih pobjegao glavom bez obzira, nadam se u neku Norvešku. Ovako sam ušao u pogrešan trajekt i poslije kilometara shvatio kako idem u pogrešnom smjeru.
A Dalmacija živi svoj Stockholmski sindrom od 1870. i dobro znanih pokradenih izbora za Dalmatinski sabor. Da je građanska Dalmacija i oni koji su podržavali građansku Dalmaciju imala više hrabrosti suočiti se s pretečom ustaškog pokreta koji je bio dobro plaćen iz Zagreba kako bi dokinuo demokraciju u Dalmaciju, možda tog sindroma ne bi ni bilo. Taj Stockholmski sindrom vidljiv je kroz shizofrenu podvojenost ljudi koji žive u Dalmaciji i koji će za sebe reći kako su istovremeno i Dalmatinci i Hrvati. Takvog ludila kao u Dalmaciji nema nigdje na tlu europe. Ukoliko mi itko pokaže bar jednog/jednu Bavarca/Bavarku kako će za sebe reći da je ujedno i Nijemac/Nijemica odmah me streljajte. Ako nađete iti jednog Sicilijanca/Sicilijanku koja će za sebe reći kako je ujedno i Talijan/Talijanka bacite me gladnim lavovima. To je ta razlika između ljudi koji su svjesni sebe i onih koji nisu.
Ovo što se događa kod nas u Dalmaciji plod je 150 godina ispiranja mozga, doseljavanja bosanskohercegovačkih katolika i ostalih etničkih skupina s ciljem asimilacije Dalmacije u hrvatski etnički korpus. U tome se ogleda Stockholmski sindrom u Dalmaciji.
댓글