Piše: Toni Mikulandra
Ne pada nam na pamet kako bi se bavili onim što se desilo u trećerazrednoj, smrdljivoj, seoskoj birtijetini bizarnog naziva – Sude mi. Već znate, tako je pretučena potpredsjednica Dalmatinskog kluba, Majda Iris Stefanelli.
Za to imamo mnogo razloga, a spomenut ćemo samo neke, koji su bitni za događanja slične vrste. Nama se ime seoske smrdljive rupetine sviđa.
Jednom davno u Parizu u kavani čiji je naziv bio “Le chat maigre”, što će reći “Mršavi mačak”, dobro smo jeli i puno pili za male pare. A, bili smo mršavi, odnosno ofucani kao šugavi mačak, što bi se reklo kod nas. Bože, kako je to davno bilo!
Drugi razlog je važniji. Nama ne stoji ovo u opisu poslova koji nam je precizno obrazložio prijatelj N.S. iz UNND, koji vodi tu organizaciju i rukovodi njome. Što se točno dogodilo, tko je koga vrijeđao ili tko je koga tukao, to ne pišemo, jer novinama ionako mnogo ne vjerujemo. Je li ovo neka politička predigra – ili nešto što ima pozadinu, ni to nas ne zanima. Time neka se bave odvjetnici i određene institucije. Jednom riječju, mi do ovoga mnogo ne držimo, jer u situaciji u kojoj smo zanimaju nas važnije stvari. Stoga ćemo opet o autonomiji, ali nikako samo o onoj dalmatskoj, već o autonomiji općenito, i o tome kako tu stvari stoje. I kod nas i u Europi.
O Ustavu i zakonu
Pustimo na trenutak Europu. Kod nas stvari stoje tako kilavo – izvinjavamo se zbog izraza – da je teško nešto određenije reći.
Ljudi koji su u SAD-u i Europskoj uniji zaduženi za Republiku Hrvatsku godinama spominju kako RH treba dosljedno poštovati slovo Ugovora o pristupanju, a počeli su spominjati i neku promjenu Ustava RH, onog istog Ustava RH koji se dopunio tako što je Ustavni sud dopustio protuustavni referendum o braku, Ustava u kojem svašta piše i iz kojeg se svašta može pročitati. Kao da je pisan na Delfima, gdje je stolovala čuvena proročica Pythija koja se izražavala tako sibilinski da ni danas nismo sigurni šta je rekla. Osim toga, ne mijenja se Ustav sezonski – iako je izgleda pisan za sezonsku upotrebu – i to kod nas ne ide lako. Piše u tom Ustavu kako je Republika Hrvatska podijeljena na 20 + 1 područnu samoupravu iako može imati i regije, a zapravo ima samo jednu regiju (Međimurje) kao posebnu samoupravu i nitko ne zna što će biti s njom i hoće li joj biti suđeno opstati ili će nekako taboriti kao do sada ili je bolje da je nema.
U Zakonu o vjerskim zajednicama piše kako Republika Hrvatska nema dvije islamske zajednice, odnosno kako može imati samo jednu, a ono u stvarnosti ima zaista dvije. U jednoj su, vidimo, gnjevni zbog toga što se Prorok ruži svakojako. Osobno sam dugogodišnji pretplatnik njihovog lista i uredno plaćam pretplatu i sada sam zbunjen. Više nego neki pravi Francuz ili neko tko je islamskog porijekla. List se slobodno prodaje, pa netko čita, a netko ne, netko je gnjevan, a neko ravnodušan, jer i Isusa iz Nazareta svakojako prikazuju, a tek kardinale kojima na karikaturama crtaju kondom – opet se ispričavamo – na glavu. Nismo zagovornici svetogrđa, jer ako ljudi u nešto i nekog vjeruju to se mora poštivati – baš kao sloboda govora i izražavanja, pravo na različitost i sl..
O autonomiji
Ovo oko Dalmacije je naša velika muka i nismo sigurni što reći i to priznajemo, jer se sve pretvara u jednu ogromnu lakrdiju.
Autonomije – ne mislim samo na neku prošlu ili buduću dalmatinsku – čas ima, čas opet nema, malo je ima, pa je malo nema i tako u nedogled. Biskup Josip Rajčić bio je doveo mak na konac dotle da je Dalmacija imala nešto što bi se moglo nazvati Ustavom negdje tamo 1448. godine, pa i to je trajalo dugo – do pada Mletačke Republike. A to je onaj biskup za koga je stari Bajamonti nećak govorio kako mu je draže pročitati nešto od njega jer tako učeno i razumno piše, nego da je vidio pape u Vatikanu.
Baš tako, a starac je znao što govori u svome XV. stoljeću, dobu prosvjećenosti i trijumfa razuma ljudskoga. Ovo sada nitko ne zna ili neće znati. Ni to što se regije i autonomija može naći i u okviru Ustava Republike Hrvatske i malo koga zanima – bolje im je ovako, neka je malo ima, pa malo nema.
Jedini koji ne foliraju su pristalice neonacističkog pokreta Domovinskog i pristalice neonacističke stranke Most, a ne foliraju ljudi iz DDF-a i Dalmatinskog kluba. Za ove prve dvije jedna starija građanka kaže: “Tko su sad ovi domovinci“?
A oni zaista ne foliraju, jer nadahnuti učenjem Tomislava K. prozvanog Različak, traže ukidanje svake mogućnosti za početak procesa regionalizacije i decentralizacije, jednom riječju – devolucije. Svake, kako bi Nijemci rekli, autonomije an sich – autonomije po sebi ili kao takve. No, to dobra donijeti neće, i to znamo, a nije ni lako izvodljivo.
Za početak bi bilo dobro kada bi se krenulo od realno mogućeg, ali šta učiniti kada naš svijet voli kraj, a ne početak. Tu enigmu nismo uspeli razriješiti. Svi citiraju mudru riječ lorda Actona, koji je govorio kako je politika umeće mogućeg, ali što učiniti kad kod nas svi žele nemoguće i citiraju Njegoševu “misao”, koja i nije neka misao, pa makar je sto puta citirao ideolog velikohrvatskog genocida nad manjinama Republike Hrvatske – Ivan Aralica.
U Republici Hrvatskoj se zadnjih nekoliko godina podlo vodila i dalje se vodi politika nemogućeg. To je tako na širokom prostoru Balkana – “neka bude što biti može” ili kako gore spomenuti Aralica kaže “mi možemo i ono što ne možemo”. Stoga nismo sigurni što je suđeno autonomiji – svakoj ponaosob – ovdje u zemljama nepismenih seljačina na brdovitom Balkanu.
No, mi smo opet prekoračili opis posla koji nam je zadan s visokog mjesta – no, to o autonomiji nije baš jednostavno.
Stoga se klonimo komentara o „incidentu”. U novinama svašta piše, samo ne ono što bi trebalo, baš kao i u Ustavu Republike Hrvatske, i valjalo bi sačekati neki kraj ako početak ne znamo, odnosno znamo ga, ali to ništa nikome ne znači. A to će biti „ad calendas graecas“, da se poslužimo tom sintagmom koja se različito prevodi. Kod nas bi značilo: kad nad vrbi rodi grožđe. Za sada znamo kako će to biti na sv. Nikad, a njega slavimo 30. veljače.
A sve to tako i nikako zbog lijenost dalmatinskog čovjeka koji će se prije nalivati iz boce pive ispred lokalnog dućana nego li shvatiti bitnost udruživanja i borbe za boljitak svoje djece, unučadi, praunučadi. Naši potomci mogu doživjeti boljitak samo i isključivo pod Autonomnom Regijom Dalmacijom.
Comments