Dalmacija je srce Dalmacije

Piše: Sondra Zebić

Odbijenicom SDP-u od strane Možemo započela je pred-predizborna kampanja i Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji, o čemu su hrvatski „mediji“ „uredno“ izvijestili javnost. Stoga treba reći koju riječ o izborima u Dalmaciji.

To, naravno, nije jednostavno, jer Dalmacija ima neka dva izborna sustava i trebaju se sačekati rezultati kako bi se mogli analizirati. Mnogo je naroda u Dalmaciji, a po tome je ova regija poznata u svijetu. Nakon ovih izbora bit će nešto jasnije glede zbivanja u ovoj regiji. No, za sada, nadmoć je na strani antidalmatinskih pronacističkih političkih organizacija, prvenstveno HDZ-a i Mosta. Zbog pasivnosti njezinih građana DDF se još uvijek ne prepoznaje kao respektabilna snaga, ali se prepoznaje kao potencijala respektabilna snaga. Glavni koordinator DDF-a, Vedran Bralić godinama pokazuje obilje svojih talenata na instrumentima koje koristi – s divljenjem smo to pratili – a i politička umješnost mu ne manjka. Što će dalje biti s realnom idejom o autonomiji Dalmacije, te autonomijama druge četiri hrvatske regije vidjet ćemo, ali to odavno zapinje u mnogo čemu – nadležnosti se sporo prenose na županije, gradove i općine koje je skrojio sam HDZ pa je logično kako, bar za sada od autonomije Dalmacije – ništa. Iskreno, nije malo onih koji ne žele regionalizaciju i decentralizaciju lagajući neobrazovanu hrvatsku naciju kako se tu radi o destabilizaciji države.

Ima i nekih iznenađenja, a uvijek ih je bilo. Nedavno je prvi čovjek HDZ-a, Andrej Plenković bio u Splitu i dao za njega neobičnu izjavu koju smo svi zabilježili.

„Dalmacija je srce Dalmacije,“ prema Plenkoviću – a sreća mu se baš osmjehnula iako ne kao Peđi Grbinu – “Dalmacija je lokomotiva koja treba vući Hrvatsku prema boljemu sutra”.

Tako smjelu izjavu nismo uočili često iz redova „demokratskih“ i „socijaldemokratskih“ i nekih drugih stranaka i, ruku na srce, dobro je rečeno. Neki nas uvjeravaju kako je to bila šala, sarkazam, ironija, cinizam… kako od toga nema ništa i kako će sam Andrej P. promijeniti mišljenje čim dođe na vlast. Možda – ali nama, umornom putniku kroz balkanska politička bespuća nije do šale u ovim našim zapisima iz balkanske palanke. Uostalom, ovdje je Nečastivi odavno odnio svaku šalu.

Rezultati namještenih „anketa“, koje ne govore o volji građana, već sugeriraju građanima za koga glasati, a koje imamo pred očima u svemu nam daju za pravo postaviti još neka pitanja – a tih se pitanja uglavnom svi klone. Kako to kako prononsirani nacionalist – donedavni neonacist aka briselski ćato – daje takve autonomaške izjave. Drugo, hoće li on to ponoviti još jednom negdje nakon svojih slavodobitnih rezultata namještenih izbora. I odakle to kako takve izjave ne daju prvaci iz prodemokratskih i prosocijaldemokratskih stranaka. Odnosno, kada nešto slično kažu, zašto se to ne čuje daleko i – po svemu sudeći – ne znači mnogo jer u politici se najčešće jedno govori, drugo misli, a treće čini. Svuda je to tako.

Postoji još jedno pitanje koje se treba postaviti nakon izbora, a tiče se političkog pokreta koji nastupa pod imenom „Narod“. Njihovi čelnici tijekom ove pred-predizborne kampanje uporno ponavljaju kako će biti “pravo iznenađenje izbora”, ali će, čini se, ispasti malo drugačije. U Slavoniji gdje bi mogli najbolje proći, a uspjet će, čini se, ući u osječki gradski parlament i zamalo u vladu osječko-baranjske županije. Onaj tko poznaje program ovog pokreta i tko ga je bolje proučio, zna kako se oni baš ne pretežu u borbi za regionalizaciju i decentralizaciju, u borbi za ljudska prava i slobode. Njima bliski govore kako je to oko devolucije RH čisti separatizam. Zbunjeni osobno nemamo neki jasniji odgovor, ali je tako kako je i istinoljubivi mediji u rukama neonacista tako govore.

Šta će politički prvaci učiniti nakon pobjede koju bi mogli zabilježiti na izborima – to ne znamo i skoro doznati nećemo.

Ne znamo mnogo o političkom djelovanju Vedrana Bralića, koji bi, kada bi izbori bili pošteni na njima relativno solidno prošao, jer mu realne ankete daju oko 5% podrške u Dalmaciji, ali moramo spomenuti neke njegove stavove. Dalmacija bi u sklopu Republike Hrvatske trebala biti je autonomna jedinica. Što će biti, ne znamo. Ipak je – to smo razumjeli kod spomenutog koordinatora jedine prodalmatinske političke opcije – zaslužila i neku zvjezdicu, ako ne fusnotu, kakvu ima Kosovo u međunarodnim dokumentima, ali ni o tome mnogo ne znamo dok se ne stiša euforija budućeg pobjednika i tuga gubitnika na predstojećim nam izborima. Posebno dok se ne okonča drugi krug odnosno dok ne saznamo – po drevnom običaju kod nas – čija će majka crninu nositi.

Rekosmo, do šale nam nije, ali se pitanja moraju jasno postaviti i na ta pitanja ponuditi neki odgovor – valjan, održiv i uvjerljiv. No, s političarima se nikada ne zna na čemu smo. Danas kažu jedno, sutra drugo, odnosno prekosutra treće i tako u nedogled.

Uvjerljivo djeluje samo Bralić iz DDF-a. On onako engleski lijep, engleski tanak i agilan ostavlja dobar dojam. Razlog tome je to što je iskren i zna o čemu govori i za sve što govori ima materijalne dokaze. Ne bavi se jeftinim politikanskim populističkim muljanjem. Nevolja je što će birači pred kutijama biti nekako zbunjeni, kao da nisu znali što će s listićima, s kutijama i sa sobom samima. Problem je i u tome što će birači morati svojim šefovima pokazati listić kako su glasali za HDZ, inače će izgubiti posao.

Neće baš biti jasno zbog čega su oni iz pokreta „Narod“ na izborima ostvarili nekako “mršav” rezultat, a pokret su „razumnih“ ljudi koji svoje patološke laži o LGBTIQ+ populaciji, abortusu i sve svemu sličnom baziraju na „dokazanim“ znanstvenim tvrdnjama, a ne na lažima koje zajednički financira Vatikan i Putinova Rusija. Izgleda nikome nije mnogo stalo nije do ideja u općem potonuću svih ljestvica vrijednosti.

To se osjeća i u Europi. I Francuzi su uz mnogo oklijevanja s dosta malom razlikom vidjeli prednost socijalista, iako i djeca znaju za onih pet velikih vrijednosti koje su francuski socijalisti – od Jeana Léona Jaurèsa preko Guy Molleta do Françoisa Mitterranda – dali francuskom društvu koje stoje i ostaju i kada socijalisti izgube izbore. To su civilizacijska dostignuća, ali u „Republici“ Francuskoj, u Dalmaciji sve su ljestvice vrijednosti urušene, jer su hrvatski socijalisti – od Dušana Bilandžića do Peđe Grbina – na desnici i to onoj najratobornijoj.

Vrijeme će brzo pokazati tko su novi pobjednici što sada slave i kuda će nas povesti – u demokraciju li u Nigdjezemsku, bez obzira na članstvo u EU.