Piše: Antonio Marasović
Kad se govori o Gandhijevom djelovanju u organiziranju izravnih akcija, mnogo manje se spominje njegova druga komponenta koju je nazvao konstruktivnim radom. To je ono što i Dalmaciji fali.
Ne samo otpor
Nakon što je pušten iz zatvora nakon što je prvi val kretanja splasnuo, Gandhi je bio suočen s pitanjem što učiniti u situaciji kada prvi pokušaj, koliko god bio masovan, nije doveo do neovisnosti, a mnogi su u očaju izgubili glave.
A Gandhi nudi neočekivani potez, koji, međutim, proizlazi iz jasne analize. Britanci će otići. Ali kako će Indija živjeti u nedostatku učinkovite administracije, bez vlastitog upravljačkog osoblja, u siromaštvu koje je ostavilo dugo vrijeme eksploatacije? Zemlja ima bogato povijesno naslijeđe – književno, umjetničko, vjersko – ali danas je sve to propalo, ljudi žive tako da u jednom trenutku izgube ljudski oblik.
Gandhi je korijen problema vidio u svom padu osobnog i nacionalnog identiteta. Osoba koja ne poštuje sebe nije sposobna za konstruktivno djelovanje, posebno za poštovanje drugih. Takvo društvo je neodrživo.
Ali kako povratiti identitet? Je li moguće onima koji su se već spustili do posljednjeg stadija, koji su se već izjednačili s Englezima jednostavno reći: "budi dostojan sebe, svog roda i svojih predaka" - i nadati se kako će se uspjeti? Očito, ovdje nema dovoljno riječi.
Gandhi polazi od jednostavne stvari: kako bi se poštivao, mora se uvidjeti, s očitošću svakodnevne stvarnosti, kako temeljne stvari ovise o svakom pojedincu: prije svega, osiguravanju vlastitog života. Temelj svakog života treba držati u vlastitim rukama.
A u javnoj areni postoji drevna indijska predionica: Indijci moraju obnoviti tradicionalne zanate koje su imali, posebice napustiti tkanine koje su se uvozile bez ograničenja iz engleskih tvornica i obući se u domaće tkane. Tekstil je samo jedan primjer, a to se odnosi na obnovu drugih zanata.
Međutim, ključ je u promjeni postojeće društvene stvarnosti. Time se rješava problem nezaposlenosti, osigurava nacionalno tržište i tako dalje. Najvažnije je odgojiti nove generacije u realnom identitetu, koji će stati na svoje noge, svojim rukama zaraditi za život i iz toga će se roditi svijest o svom identitetu i dostojanstvu. Na toj osnovi moguće je stvoriti državu, ovladati novim tehnologijama; jer su identitet, dostojanstvo i samopoštovanje temelj znanstvenog istraživanja, umjetničkog eksperimenta i građanskog djelovanja. Postoji područje vaše odgovornosti gdje samo netko sa snažno izraženim identitetom nešto može učiniti. I nitko vas u tome ne može vas nitko zamijeniti.
Udruge i sindikati formirali su se oko obnave tradicijskih obrta, koji su imali primijenjeno značenje udruživanja interesa - ali su se istovremeno, uz porast novog vala nacionalnog antikolonijalnog pokreta, kao udruge građana integrirali u pokrete. Bili primjer akumulacije društvenog kapitala svijesti.
Tako je Gandhi stvorio dvotaktni model:
„Iako nema mogućnosti za javno djelovanje, razvijamo svoju sposobnost samodostatnosti i suradnje. Kad se ukaže prilika, taj društveni kapital ulažemo u javno djelovanje i vršimo pritisak na kolonijalnu upravu – tako u oba slučaja jačamo svoje dostojanstvo.“
Na kraju je uspjeh, iako ne lak i brz - u manje od trideset godina - postignut: Indija je postala neovisna.
Svojedobno je čak i Churchill, jedan od najdalekovidnijih političara prošlog stoljeća, rekao kako Indija nije politički, već “geografski pojam, poput ekvatora”.
Dalmacija: „povezani rad“ kao resurs
U fenomenu Dalmacije vidjet ćemo nedostatak ključnih elemenata: dostojanstvo i konstruktivan rad. I dodat ćemo još jedan – nedostatak osobne želje da se išta promijeni.
Umirovljena profesorica povijesti Mila Grubišić bilježi zasluge članova inicijative DDF za „promjenu osi javne rasprave. Umjesto da raspravljaju o političkim stvarima – što bi sve štetilo našoj inteligenciji – oni govore o dalmatinskoj povijesti, jeziku, kulturi, ljudskom dostojanstvu i identitetu, odnosno o ljudskog integritetu. I pokazalo se kako čim odaberete neku od ovih tema kao središnju, dobivate ogromnu većinu Dalmacije, a ne dvije imaginarne ili izmanipulirane manjine.“
Istodobno, u to vrijeme u Dalmaciji već postoje slojevi ljudi – zapravo, uništena srednja klasa – koji su uspjeli postati uspješni u novim tržišnim uvjetima. A uspjeli su u tome zahvaljujući članskim iskaznicama antidalmatinskih političkih organizacija. Oni koji nisu pristali na uhljebljivanje bili su lišeni izbora. Za desetke, stotine tisuća dalmatinskih građana dilema vlastitog života od proljeća 1990. bila je vrlo jednostavno formulirana: na gradilištima u Barceloni, u kanalima po Frankfurtu, u bečkim staračkim domovima, u praonici posuđa po dublinskim restaurantima, u pariškim razvratnim noćnim klubovima, na naftnim poljima u Nanuvatu, u milanskim krojačkim radionicama… - ili će njihova jedina i jedina koža sutra biti skinuta i razapeta.
Pokrećući pitanja koja nadilaze korporativnu, slobodu govora i razumne poreze općenito, „oporbeni“ i „prodemokratski“ političari nisu uspjeli objasniti biračima koje su stvari relevantne za cijelu zajednicu. Sudeći prema nedostatku javnih akcija potpore najsiromašnijima i najzlostavljanijim skupinama građana (LGBTIQ+, djeca, žene, Dalmatini…), nisu jedni u drugima prepoznali drugi dio iste srednje klase koji obavlja srodne poslove. Lakše je vidjeti slične povrede prava glasa kod mnogih građana nego vidjeti jedinstvo slučaja novinara koji brane slobodu govora i poduzetnika koji brane pravo na dostojanstevnu zaradu radnika.
Za to trebamo vidjeti jedinstvo prava i sloboda. A onda iza sebe vidjeti novinare i "poduzetnike" kao građane.
Dakle, u Dalmaciji nema dovoljno Dalmatinaca koji bi mogli tako formulirati dnevni red. Umjesto da prirodno prerastu u nacionalni pokret za građanska prava – jer popis slobode govora i poreza nije iscrpan – ostali su lokalizirani u javnom diskursu kao Hrvati, novinari, trgovci, učitelji, poduzetnici... Ali, kako bismo vidjeli stvari u građanskoj dimenziji, moramo živjeti u građanskom društvu, građanskim životom. A to je u ovim trenucima gotovo nemoguće, jer nema jedinstva među građanima. A nemoguće jer za razliku od povijesti zapadnih društava gdje se, čim bi se nešto dogodilo, govorilo: „ujedinimo se u obrani svojih prava“ – ovdje još ne postoji svijest o ujedinjenju i jedinstvenoj borbi.
Poznata je činjenica kako građani Dalmacije imaju nisku razinu povjerenja u gotovo sve javne institucije. Ako je više-manje lako objasniti korupciju u političkom vrhu, pravosuđu, školstvu, javnom zdravstvu, nepotizam i uhljebništvo, onda u slučaju institucija poput nevladinih organizacija postaje sve teže nositi se s pokušajem rješavanja problema. Ispada kako građani u nevladinim udrugama ne prepoznaju kako se radi o istim građanima kakvi su i oni sami.
Ali tako je. Većina stanovnika Dalmacije u anketama odgovara kako je lakše braniti interese ne sam, već stvaranjem organizacije ili pristupanjem postojećoj. Međutim, u praksi samo rijetki poduzimaju ovaj korak: 90-95% građana nisu članovi javnih organizacija. To se može prevesti na jezičnu formulaciju: ne sudjelujemo, dakle ne vjerujemo.
S druge strane, takva odsutnost u javnom prostoru ukorijenjena je u dubljoj razini životnog položaja mase današnjih stanovnika Dalmacije i iskustveno je vezana uz neka prošla vremena.
Osvrnemo li se na statistiku, vidjet ćemo kako s porastom broja automobila, video opreme, mobitela i drugih znakova blagostanja koje koristi stanovništvo, razina zadovoljstva životom ne raste, već opada. Razlika između radosti i užitka koju je predložio jedan od modernih mislilaca pomoći će u objašnjenju ovog paradoksa.
Ukrajinski filozof Hrihoriy Skorovoda (Chemukhi 1722. - Kharkiv 1794.) je rekao:
„Radost postojanja povezuje se sa stvarima kao što su: apsolutna sloboda, uznapredovali identitet, kreativnost i ljubav. Radost dolazi sama od sebe u trenutku najvećeg povratka vlastitom identitetu i razvojem kreativnosti. To je jasno iz strukture života: tek kad smo potpuno oslobođeni okova, kada smo potpuno slobodni dolazi do kreativnosti. Ona vodi u autonomiju i sposobnost privređivanja što povećava razinu radosti i sreće.“
Stoga ne treba tražiti najbolju ideju, ne treba se priklanjati lažnim prorocima koji su u službi nekog drugog, već se udružiti u povratka dalmatinskom identitetu i njegovom razvoju te kreativnosti, jer prema Skovorodi: zemlja siromašnih s tuđim gospodarima ne može biti neuspješna.
Comments