Piše: Silvain Šverko
Nameće se ciničan, ali očit zaključak: ljudi koji žele biti prevareni bit će prevareni. Demagogija ne daje uspjeh, ali daje priliku za široku podršku. Destilirana istina ne daje takve šanse.
Uoči izbora uobičajeno je sažalijevati lakovjernog glasača koji žudi za istinom i kristalno čistim poštenjem, ali iz nekog razloga nailazi na prijevaru. Jer, trenutna garnitura političara u Dalmaciji zajedno s njihovim režimskim medijima dezinformira naciju, zavarava je, baca im pijesak u oči, pudra im pamet! Stalno govore laži!
Međutim, grdeći lažljive dalmatinske i hrvatske političare i njihove sluge u medijima, rijetko se pitamo jednostavno pitanje - mogu li oni ne lagati?
Za vladajuću stranku to je nedostižan luksuz. Vlasti su dužne uvjeriti lijepu izbornu markizu kako je sve divno i krasno, a za to su zaslužni baš oni. Moraju ispuniti želje, herojski se držati svoje monete, očajnički rezati socijalna davanja iz proračuna i svim silama glumiti stabilnost na rubu krize. Kako drugačije?
Državnik, pritegnut uza zid i prisiljen je svojim građanima reći istinu (obično ona stane u kratku rečenicu – „nema para“ ili „HDZ laže“ ili „HDZ-ovci su lopovi“) te odmah zaraditi sramotnu antinarodnu stigmu. Čini se kako je sam Gospodin naredio protivnicima HDZ-ovog PR-a neka prerežu maternicu istine. Hrabro govore o nadolazećoj gospodarskoj krizi, rastu vanjskog duga, smanjenju zlatnih i deviznih rezervi i drugim nevoljama.
"Plenkovićev režim doveo je Republiku Hrvatsku do praktičkog bankrota u dvije godine," kaže oporba. A pritom obećava podizanje mirovina i plaća, vraćanje oduzetih beneficija, ukidanje povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu itd. Ispada prekrasan koktel, dirljiv u svojoj apsurdnosti.
Da, velikodušna socijalna obećanja očito je nemoguće ispuniti. No, ima li oporba izbora? Razotkrivajući neuspjelo "poboljšanje života danas", ona ne može reći narodu istinu o temeljnoj nerealnosti takvog "poboljšanja života". Ako se ne predviđa brz i radikalan boljitak, nego se nudi samo mukotrpan i mukotrpan posao, tko će glasati za oporbu?
Biračko tijelo je istinoljubivo poput kraljice iz bajke, koja je zahtijevala: "Ogledalce, ogledalce moje! Reci mi, reci cijelu istinu! Tko najljepši na svijetu tom je?" Uz savjesno ispunjavanje ovog zahtjeva neizbježna je neprijateljska reakcija: "O, podlo staklo! Lažeš meni u inat!"
Za birača "istina" nije objektivna informacija, već ono što bi volio čuti. Većina stanovnika Dalmacije želi čuti četiri uvjerljive poruke:
1. Zaslužuješ bolji život – ne zbog svojih osobnih kvaliteta, već zbog pripadnosti “narodu”, “naciji”, “velikoj kulturi” itd.
2. Za tvoje nevolje i nevolje tvojih najbližih, prijatelja i kolega svi su krivi, bilo tko, samo ne ti sam/sama.
3. Netko je dužan brinuti se o vama i osigurati vam sve što vam je potrebno.
4. Ovaj netko ima magične moći i sposoban je stvoriti ekonomska čuda iz vedra neba.
Kako navedene gluposti nemaju mnogo veze sa stvarnošću, bez neistina nikako ne može. Potražnja stvara ponudu, a političari lažu jer stanovništvo to želi. Naravno, zahtjevan glasač ne prihvaća svaku laž, nego samo one uvjerljive i plauzibilne. Primamljiva obećanja ne bi trebala biti istinita, ali ova razlika ne bi trebala biti očita.
Biračko tijelo treba mjehuriće od sapunice koji ne sliče na mjehuriće od sapunice. Teško je odgovoriti na ovaj izazov, što dokazuje rastuće nepovjerenje i frustracija dalmatinskih birača. No, političari i aktivisti koji su prisiljeni iznositi neprihvatljive istine gube podršku još brže od nevještog demagoga.
Treba li za sve kriviti notorni jugoslavensko-socijalistički mentalitet? Naravno, infantilizam koji je Dalmatinima i Dalmatincima usađen u Jugoslaviji pogoršava problem, ali on je mnogo dublji. Želja za bijegom od neugodne stvarnosti univerzalno je, rašireno svojstvo ljudske prirode.
Neugodno je i američkim državnicima kada gđa. Rohdam-Clinton govori istinu o njima, a dobri ljudi njegov zatvoreni govor puštaju u medije. Obični Španjolci ili Grci također nisu željeli priznati stvarni bankrot socijalne države 2008.. O manje razvijenim državama ne vrijedi govoriti.
Prosvijećena inteligencija svoje sugrađane rado naziva "moronima" i "glupom stokom". Kažu kako su zaostali i zatucani. Ali, u pravilu, ljudi odbacuju stvarnost ne zbog beznadne gluposti, već zbog svoje slabosti i okrutnosti objektivnog svijeta. Invalidu je teško prihvatiti vlastitu inferiornost, mediokritetu – vlastitu prosječnost, gubitniku – vlastitu nezahtjevnost. Što je zemlja siromašnija, ekonomska situacija teža, iz duboke rupe je potreban iscrpljujući i mukotrpniji rad, istinu je teže probaviti, a spasonosna demagogija privlačnija.
Prijevara nije uvijek povezana s destruktivnim populizmom kakvu smo naučili slušati od HDZ-ovih satelitskih parastrančica (Most, Domovinski pokret, HDSSB, Živi zid, Slobodna Hrvatska, Pokrenimo Hrvatsku, Mslav Kolakušić, Pametno, odnosno Centar, Fokus…). Svaki konstrukt koji građani prihvaćaju s praskom također je okružen iluzornom izmaglicom. Nemoguće je svima udovoljiti, ma kakve se promjene na bolje događale u zemlji.
A ako građani jednoglasno pozdravljaju započete reforme, to znači kako su očekivanja od reformi višestruko precijenjena. Ako stanovništvo zahtijeva slobodno i pošteno natjecanje, tada mnogi ljudi precjenjuju svoju sposobnost da uspiju u namještenom i lažiranom natjecanju. Ako cijela država s nadom gleda u budućnost, onda će nečije nade sigurno biti prevarene. Iza masovne podrške uvijek stoji zabluda, u ovom ili onom stupnju.
Progresivna postjugoslavenska, postsocijalistička javnost, na čelu s „gospođom“ Karolinom Vidović-Krišto već drugi mjesec oplakuje što se na ovogodišnjem splitskom Prideu nitko nije usudio baciti molotovljev koktel na učesnike. Stanovništvo nije slijedilo lažne proroke i populiste iz "Mosta"! Za sve su krive zaostale lopatice, izdržavani i lumpeni, koji nisu podložni preodgoju i obrazovanju! Ali, elementarna aritmetika pokazuje kako su ti isti lumpeni u srpnju 2020. glasali za nju, nadajući se da će im ova „ljubazna i poštena“ KVK riješiti sve njihove probleme.
Iste su godine mnogi dalmatinski lumpeni podržali Zorana Milanovića za predsjednika Republike Hrvatske, očekujući priželjkivanu preraspodjelu s bogatih na siromašne i transformaciju svoje zemlje u prosperitetnu državu EU. A početkom 1990-ih, lumpeni su pljeskali hrvatskim nacistima u ogrnutima u vučjoj koži demokratima i glasali za neovisnost, nadajući se kako će se za nekoliko godina probuditi u drugoj Francuskoj. Doduše, Francuska je 1990. pod vodstvom Françoisa Marie Adriena Mauricea Mitterranda financirala HDZ-ovu predizbornu kampanju, 1991.-1996. financirala ratnu avanturu Tranje Tuđmana (koji je, BTW, imao na jednoj cipraskoj banci zajednički ratni račun sa Slobodanom Miloševićem, 1994. financirala uvođenje kune i vezala tečaj kune za tečaj tadašnjeg francuskog franka. No, Republika Hrvatska ni po nacionalnim slobodama, ni po ljudskim pravima, ni po ekonomiji, ni po socijalnoj pravdi nije postala nova Francuska. Tuđman je iznevjerio Mitteranda, a Francuska se povukla i počela podržavati Rumunjsku koja je ostvarila sve ono što Republika Hrvatska nije.
Općenito, kada se lumpenizirana masa može dobrovoljno ili nesvjesno zavesti, ona postaje dragocjeno oruđe za progresivne snage. Zatim ovi drugi govore o "probuđenom narodu" i ponose se "narodnom podrškom". Štoviše, praktično iskustvo uvjerava kako je nemoguće pobijediti bez privlačenja infantilne publike – na nekim naprednim yuppijima nećete daleko stići.
To dovodi do ciničnog, ali očitog zaključka: ljudi koji žele biti prevareni moraju biti prevareni, bit će prevareni. Demagogija ne jamči uspjeh, ali barem daje šansu za široku podršku. Destilirana istina ne ostavlja šanse.
Ako vam je istina najdraža, ako se ne usuđujete ogriješiti o logiku i činjenice, ako vam je neprihvatljivo poigravanje tuđim slabostima – e, onda se ne morate penjati u vođe naroda. Budite zadovoljni ograničenom popularnošću među onima koji su napredni, uspješni, samouvjereni i ne trebaju iluzornu zaštitu.
Međutim, postoji i treći način. Nezaboravni Vladimir Ilyich Ulyanov, poznatiji kao Lenin doista je vjerovao u izgradnju komunističkog raja. Zauvijek nezaboravni Adolf Aloisovich Schicklgruber Hitler iskreno je vjerovao kako će Nijemci, kao „najviša rasa“, dobiti rat a Njemačka će biti na vrhu hijerarhije svjetske dominacije. A drug Mao nije sumnjao u uspjeh Velikog skoka naprijed. Josip Broz-Tito također je vjerovao u razvoj samoupravnog socijalizma i dogovorne ekonomije. Ovi istaknuti političari vodili su ljude na krivi put, ali su i sami bili u tome. Ispalo je vrlo prirodno, uvjerljivo i iskreno te nadasve uspješno – za njih. Ljudima se njihova populistička demagogija svidjela!
Comments