Piše: Sondra Zebić
Nakon što je prošli tjedan Hajduk pobijedio Dinamo velikohrvatski antidalmatinski kleronacisti opet su palili baklje i slavili. Pjevali su Grdovićevu „Dalmatinac sam…“, no to su oni zapravo, jer Dalmatinci nisu?
Nakon što će Plenkovićev HDZ i ovaj put pobijediti na izborima (svim mogućim i nemogućim), ‘mali Dalmatinci’ će se iznenadnom dinamikom presvući u ‘Velike Hrvate’. Otvoreno će biti natjecanje oko toga tko će se od političara, javnih osoba i nacionalnih gurua brže deklarirati kao europejac i konstatirati već godinama poznatu činjenicu – kako će Dalmacija, nastavili se ovakvom politikom prema njoj, biti zauvijek izgubljena.
Masovne su psihoze čudo: imaju strašne posljedice, ali se na kraju ipak moraju izlizati i pretvoriti prvo u farse, a zatim u neugodna sramotna sjećanja. Kolektivno pamćenje jednoga društva – ili tih par generacija koje su nasjele – potisnut će ta sjećanja, kao što obitelj potisne uspomenu na ludog ujaka s tavana.
Republika Hrvatska od 1989. živi u antidalmatinskom transu kojeg je Tuđman nahuškao i držao pod tlakom do svoje smrti, ali su tu praksu nastavili drugi neonacisti kako iz HDZ-a tako i iz drugih srodnih stranaka. Nakon sjednice Hrvatskog sabora u lipnju 1990. kada je Dalmacija izgubila svaku mogućnost slobodnog disanja, ukinućem Zajednice općina – tadašnje svojevrsne regije koje su imale vlastitu samoupravu - u korist Zagreba, Tuđman je proglasio pobjedu nad srbočetničkim i jugokomunističkim snagama u hrvatskim redovima. Nakon demokratskih promjena u siječnju 2000. nova vlast propustila je obračunati se s fašističkom himerom zvanom HDZ, što ne čudi: Dražen Buduša bio je i ostao velikohrvatski šovinist. Čudno je nešto drugo: zašto Socijademokratska stranka i njezini saveznici nikada nisu smogli snage reći očitu i razvidnu istinu: Car gol – Tuđman je uništio Zajednice općina kako bi uništio Dalmaciju, a time i Republiku Hrvatsku. Najbolji premijer ikada, Ivica Račan i njegov dvor tvrdoglavo su se držali oksimoronske (dapače – moronske) mantre ‘Decentralizacija bez regionalizacije’ sve do samoga kraja, ovoga svibnja.
Dubrovački rukohvat
Onda se poodavno taj vještičji kovent počeo polako rasplitati. Prvo se Zlatko Tomčić, u to vrijeme šef HSS-a, u Dubrovniku rukovao s predstavnikom tada već mladog i prosperitetnog DDF-a, Matina Lušića na hinjeni užas velikohrvatskih seljačkih nacionalista, poput Marijane Petir, koji zapravo nisu ni znali što bi s tom banalnom informacijom. Onda je – što je mnogo važnije – premijerka, koja je to postala dinastijski protivno Ustavu, Jadranka Kosor razgovarala o tome s prvim čovjekom HNB-a Bozanićem. Rekla je Njegovoj Svetosti, citiram: „Gubimo Dalmaciju svakoga dana sve više“; tražila je on njega savjet kako zaustaviti „separatizam u Dalmaciji“. Dobro potkovani kardinal i prvi čovjek najviše političke institucije u Republici Hrvatskoj, Josip Bozanić znao je to i bez Jadranke, ali mu je prva osoba u Vladi Republike Hrvatske ipak trebala reći ono što svi znaju, a to politički gledano nije mala stvar. Kasnije će Jadranka Kosor dodati kako ona ‘nikada neće biti premijerka u Splitu’, ali bogami neće ni gospoda iz Dalmacije u Zagrebu.
Neukusnu ružu od marcipana na vrh te torte dodao je Anto Đapić, ‘otac hrvatske duhovnosti’, kako mu tepa veliki roj njegovih podguznih muha: nemušto je promrmljao nešto na temu kako je to gotovo i što sad. Kad su novine to objavile, sjeo je i napisao također nemušti demanti u kojemu lamentira nad vlastitom ‘disidentskom’ kalvarijom, a sve to radi Dalmacije gdje je još uvijek velik broj jugonostalgičara. Podsjetimo se kako je samo prije nekoliko mjeseci u nekim svojim dozlaboga dosadnim memoarima pripadnike dalmatinske nacije, od fašističke Republike Hrvatske nepriznate, rasistički izvrijeđao kao ‘moralni i ljudski talog Balkana’ i već u tom smjeru. Ukratko, običnim jezikom rečeno, čak je Ivan Aralica priznao očigledno stanje stvari. Očekuje se još očitovanje nacista iz Domovinskog pokreta i Mosta (‘Dalmacija je jugokomunistička izmišljotina – to je uvijek bila Južna Hrvatska’), a čelnici tih HDZ-ovih satelitskih parastrančica će već nešto smisliti, bez brige, bistri su oni. Rupa u himeričkoj dalmatskom trabakulu je probijena, prstića za začepiti je nema dovoljno, istina će provaliti, pak će i ta tragična i skupa zabluda potonuti, nadamo se zauvijek.
Naknadna pamet Andreja Veličanstvenog
Onda se konačno oglasio i Andrej Plenković, točno dan prije nego li je prvi put proglasio pobjedu nak coronavirusom. I to smo dočekali – Plenković je na HDZ-ovsko pronacističkom fake news mediju HRT-u konačno objasnio značenje te blesave sintagme „Dalmacija je jugokomunistička izmišljotina“ na kojoj Raspudići, Bulji, Gromoje, Petrovi, Škore i slični nacistički gadovi zarađuju tolike godine. Andrej Veličanstveni je (kako bi ga nazvao Brays) rekao kako nikada nije ni pomislio će Hrvatska (Hrvatska je zemljopisni i povijesni pojam za područje Republike Hrvatske koje se nalazi između četiri rijeke: Kupe na jugu, Sutle na zapadu, Drave na sjeveru i Ilove na istoku. Ipak se Republika Hrvatska kod nepoznavatelja zemljopisa i povijesti često pogrešno naziva Hrvatska, op. a.) integrirati Dalmaciju na jedan drugačiji način već na onaj na koji je to napravio Tuđmanova vlast! (Pod Tuđmanova vlast misli se na Tuđmanovu fašističku diktaturu, koje se očitovalo paljenjem i uništavanjem knjiga, ubojstvima političkih protivnika, uništavanjem nacija koje nisu bile uz njegovo suludo stvaranje Velike Hrvatske, ubojstva pripadnika LGBTIQ+ zajednice i sl.).
Rečenica je antologijska glupost, blesava floskula (neologistički: ispraznica; dopala mi se ta riječ). Zašto? Zato što nitko pri „zdravoj političkoj pameti“ ne bi ni pomislio reintegrirati Dalmaciju, dati joj autonomiju kakve su prema ustavu iz 1974. imali Kosovo i Vojvodina, vratiti joj nasilno oteto, vratiti joj ljudstvo i sl., jer je to nemoguće i prema tome himerično, opijumski sanak pusti, dakle ‘vruć parol’ za opsjeniti prostotu i zapanjiti intelektualce. Ipak je, međutim, Plenki marljivo izbjegavao precizirati upravo tu banalnu istinu sve do tog interviewa za TV koja bi trebala biti javna, a glasilo je neofašističke agende HDZ-a, a koju plaćaju svi građani RH bez obzira gledali je ili ne. Plenkovićeva i Kosorićina beskrajna lupetanja na HRT-u i N1 Zagreb na temu Dalmacije bila su uvijek općenita, samorazumljiva svakom „patriotu“ i kao takova neupitna; pitaju se samo „izdajnici“, demokrati i kozmopoliti; domoljubi ne pitaju, kao što znamo.
Zaista će otić Dalmacija
Dogodit će se, dakle, kako će nova vlast, nakon izbora koji slijede, učiniti ono na što ima pravo, kao legitimirano nacionalistička i još gore (kad se prisjetimo njezinih Tuđmanovih korijena): reći će ono što se niti jedna prijašnja vlast nije usudila reći. Ne mogu se oduprijeti usporedbi sa Sanaderom i njegovim ‘Hristos se rodi’, što se Ivica Račan nikada nije usudio učiniti, s punim pravom uostalom: HDZ bi ga bio rastrgnuo. SDP ionako nije patio od suosjećanja prema Srbekima. „Quod licet Iovi, non licet bovi“ („Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu“): tko će, ako ne legitimirani nacionalisti s dna kace, imati snage razlupati nacionalne mitove ‘kao sudove lončarske’ (psalmi), da haaške optuženike pohvataju i izruče?
Tako je Andrej Plenković pametno zaključio kako je dosta više bilo te zajebancije s Dalmacijom: kao prvo, sve je to bestidna laž; kao drugo, ometa nas na obećanome putu ka dubljim integracijama u EU (Plenković je svjestan kako biti dio Schengenske zone i eurozone ne znači i dublje integracije); kao treće, skupo je do neba; kao četvrto, hrani ekstremiste s krajnje desnice od koje bi se Plenki i njegovi sada tako rado odmaknuli, kad su stavili nogu u europska vrata.
Ostao je, međutim, onaj poslovični kamenčić u cipeli, koliko mali ali ipak bode petu, tek toliko kako se netko ne bi zanio previše: Herceg-Bosna – zapadni dio Bosne i Hercegovine u kojemu je najveća koncentracija kršćana rimokatolika, koji se godinama pretvarao u posebnu državu u državi, nezasitno prelijevajući financijska sredstva dalmatinskih poreznih obveznika u džepove lokalnih prvoboraca, mafioza i ‘kontroverznih biznismena’ predvođenu ratnim profiterom Draganom Ćovićem. Još mnogo će vode proteći Neretvom dok se hrvatski političari, i s ljevice i s desnice, i njihovi partneri usude disciplinirati tu svoju Sjevernu Irsku. Takvo stanje odgovara i Sarajevu, dakako: imati čamac za ljuljanje u slučaju potrebe uvijek je dobro u politici.
I sve se to može događati jer stanovnici Dalmacije imaju ozbiljan problem s identitetom. Kažu kako su Dalmatinci, a opet kako su Hrvati. Sve to ovisi o situaciju. Ako igra Hajduk onda su Dalmatinci, ako igra reprezentacija onda su Hrvati. Ovakvu psihičku podvojenost, doslovno shizofrenost odavno se nije vidjelo. Stoga se Dalmacija treba liječiti, jer nerješavanje krize vlastitog identiteta dovodi do ozbiljnih problema u drugim situacijama pa i do dopuštanja bezočne pljačke i igranje sa sudbinom 800 000 stanovnika.
Comments