Piše: Goran Marasović
Već i letimičan pogled na glavne privredne akcije Vlade RH zadnjih govdina vrlo jasno oslikava minoran utjecaj na ekonomsku sudbinu Dalmacije.
Naime, sve te akcije usmjerene su na to kako bi se dalmatinski ekonomski resursi iskoristili u korist razvoja Zagreba, Hrvatske i Slavonije – a da se pri tome Dalmacija ne samo ništa ne pita, nego se svaka kritika tih akcija demonizira kao antidržavna separatistička aktivnost, koja, navodno, nije prihvatljiva danas – kada se Vlada Republike Hrvatske suočava s rješavanjem posljedica covid krize i ekonomskom krizom izazvanom ruskom agresijom u Ukrajini.
O kojim je to akcijama riječ? Izvoz ribe je zabranjen već skoro godinu dana zbog, vidi apsurda, visoke cijene ribe i morskih plodova na svjetskom tržištu – da bi se za Hrvatsku i Slavoniju na unutrašnjem tržištu spustila cijena istoga, ali je zato u Dalmaciji porasla. Naftna industrija RH, koja 40 posto svoje imovine ima na teritoriju Dalmacije i koja iz njenog tla godišnje vadi oko 620.000 tona sirove nafte, prodala se mađarskom MOL-u, točnije ruskom Gaspromu, po veoma niskoj cijeni u vrijeme najviših cijena svjetske nafte – kako bi se našla na trasi budućeg kontinentalnog plinovoda Južni tok, u kojemu se samoj RH nisu jamčile povećane količine plina kada i ako taj plinovod bude sagrađen. Normalno, sve se to dogodilo bez izjašnjavanja građana Dalmacije.
Paneuropska autocesta Trst – Igoumenitsa, koji svojim najvećim dijelom prolazi kroz Dalmaciju i tako se nastavlja na sva tri odvojka paneuropskog koridora V., te se spaja na početke koridora VIII. i X., daje se pod dvadesetogodišnju koncesiju austro-španjolskom konzorciju Alpina-Por, kako bi se izgradila autocesta Zagreb-Osijek, iako je Dalmacija najviše zainteresirana za završetak dijela autoceste od Ploča do Bara kao dijela autoceste Trst – Igoumenitsa i za izgradnju autoceste Split – Mostar – Sarajevo, kako bi se riješio problem cestovnog prometa sa Zapada Europe prema Bosni i Hercegovini.
Već i samo ova tri krupna primjera pokazuju kako se relativno najviša razvijenost Dalmacija unutar Republike Hrvatske, uključujući sam Zagreb, iz Vlade Srbije ne potiče na daljnji ubrzani razvoj, koji je inače prisno povezan sa susjednim državama kako onima članicama Europske unije tako i onima koje to nisu, nego se njezini resursi preko državne birokracije neracionalno i bespoštedno koriste navodno radi razvoja drugih regija države, a najviše radi očuvanja zasebnih interesa same političke superstrukturne nomenklature u Slavoniji. Ti interesi danas se najčešće zaklanjaju takozvanim nacionalnim interesima Republike Hrvatske u Slavoniji, a anakrono centralističko ustrojstvo države pokriva se patriotskom retorikom i pozivom na “jedinstvo države”.
S tim u vezi potrebno je podsjetiti što je Republika Srbija doista dobila državnom recentralizacijom prije 32 godine? Ekstremni centralizam iz vremena Miloševićevog režima nije “ujedinio” i “ojačao” Republiku Hrvatsku, nego je teško oštetio i sam teritorijalni integritet Republike (pobuna Srba u Kninu i početak rata); centralizacija i gašenje sustava regionalizacije i decentralizacije nisu ojačali državni autoritet i doveli do pozitivnih posljedica koje su trebale osigurati “jedinstvo pravnog prostora” (pravna država), nego je kredibilitet države kod građana bitno smanjen, a posebno u Dalmaciji. U ekonomskoj sferi transfer financijske moći u centar državnog aparata ne samo kako nije racionalizirao upotrebu oskudne akumulacije, nego je doveo do rasipanja kapitala, besmislenih investicija, velike korupcije, prevelike javne potrošnje u neproduktivnim domenama i katastrofalnog procesa deinvestiranja, s ogromnom nezaposlenošću kao glavnom socijalnom posljedicom.
Navodna politika brzog “ujednačavanja razvijenosti” u Republici Hrvatskoj putem posredovanja državnog vrha, s kojom su devedesetih godina prošloga stoljeća opravdavani transferi kapitala iz Dalmacije u druge krajeve, ne samo da nije dovela do bržeg privrednog rasta u nerazvijenim krajevima države – nego je dovela do širenja razlika u razvijenosti, jer je zbog procesa općeg osiromašenja, prirodno, pokrenula ljude i preostali kapital iz najsiromašnijih, ka nešto manje osiromašenim krajevima; centralizacija javnih fondova zakonito je vodila nenamjenskoj upotrebi njihovih sredstava i slabljenju mehanizma prikupljanja njihovih prihoda – što je zbirno djelovalo u pravcu njihove potpune degradacije, pa je financiranjem javnih potreba (naročito 1993./94., i 1999./2000. godine) došlo do kolapsa ne samo u Dalmaciji, nego i u cijeloj Republici Hrvatskoj. Birokratska “nacionalizacija” društvene imovine na području cijele Republike Hrvatske, dakle i na teritoriju Dalmacije i njezinih lokalnih samouprava, te najrigidniji oblike centralizacije odlučivanja o raspolaganju i korištenju društvene, kasnije državne, imovine, navodno radi njezine zaštite i bolje upotrebe – nužno su doveli do suprotnih posljedica – neracionalnog korištenja državne imovine i, analogno tome, do radikalnog smanjenja njezine vrijednosti.
Ukidanje gotovo svih oblika “fiskalne regionalizacije i decentralizacije” u Republici Hrvatskoj još 1990. godine – ne samo kako nije povećalo racionalnost proračunske potrošnje i ne samo kako nije dovelo do pravednijeg prikupljanja fiskalnih prihoda – nego je izazvalo upravo suprotne posljedice. Proračunska potrošnja i dalje favorizira nepodnošljivi opstanak starog stanja i zamrzavanje neracionalne matrice odlučivanja o fiskalnim troškovima, a prikupljanje fiskalnih prihoda ide nasuprot razvojnoj politici i širi nepravde, to jest preko sustava pretežno indirektnog oporezivanja (pretežno najšire potrošnje) sve više opterećuje ekonomski najslabije društvene slojeve, a štiti interese uskog kruga moćnih financijskih centara kojima drmaju oni koji bi trebali biti na dugogodišnjim teškim robijama.
Ni poslije donošenja izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske između 2000. i 2013. godine stvari se nisu bitno popravile. Najgore je što nije izvršena bar “fiskalna regionalizacija i decentraizacija” koja je dokazano najracionalniji oblik prikupljanja i utroška javnih sredstava. Dalmacija je zbog zadržavanja načela centralizacije financijske moći u vrhu državnog aparata u Ustavu i zakonima Republike Hrvatske u nemogućnosti izvršiti bilo kakav značajniji utjecaj na poželjnu alokaciju akumulacije u regionalnom javnom interesu i na distribuciju javnih troškova u skladu sa konkretnom poreskom snagom pojedinih slojeva i lokalnih teritorija, što bitno usporava njen regionalni razvoj, a ne donosi nikakvu korist drugim krajevima Srbije.
Kako se obraniti od ove prakse. Jedini ispravan način je udruživanje građana s ciljem stvaranja jake regionalne prodalmatinske političke stranke, koja će raditi na tome da se stanje na terenu popravi. Jedino političkim djelovanjem i uvjeravanjem, zalaganjem i aktivizmom može se pokrenuti postupak regionalizacije i decentralizacije RH na 5 povijesnih regija, do 150 komuna, što bi uključivalo i fiskalnu decentralizaciju po uzoru na razvijene države zapada. No, svatko tko razmišlja van nametnutih okvira boji se kako takvog udruživanja i zalaganja te aktivizma neće biti sve dok se pada na zatupljujuću velikohrvatsku kleronacističku kulturu smrti koja se ogleda u godišnjem paljenju svijeća po ulicama koje nose naziv po gradu Vukovaru. Za provedbu regionalizacije i decentralizacije, što bi uključivalo i fiskalnu regionalizaciju i decentralizaciju potrebno je razmišljati izvan zadanih okvira i shvatiti kako se promjene mogu dogoditi samo odmicanjem od nametnutog i odupiranjem od upadanja u patologiju stockholmskog sindroma.
Comments