Piše: Fabjan Simonelli
Sjedim nedavno u jednom splitskom kafiću u sklopu jednog trgovačkog centra i čujem ženu, koja nosi prezime slavnih heroja NOB-a, kako u fašističkom maniru konobara tjera iz RH samo zato što je dao točnu ocjenu stanja u društvu.
Inače, žena je na dugo i na široko poznata po svojim fašističkim ispadima, po prijetnjama smrću i proslavama zabranjenih datuma i simbola. Poznata je po tome što je nasjela na velikohrvatsku klerikalno nacističku propagandu i na taj način sramoti svoje pretke koji su dali živote u borbi protiv fašizma i nacizma. Ovaj primjer dovoljan je kako bi zaključili kako su se Dalmatinci izgubili u velikohrvatskoj kleronacističkoj dimnoj zavjesu koja je bačena povratkom Franje Tuđmana u Zagreb 1985. godine.
No, nije problem u pojedincima. Republika Hrvatska je odahnula: šef države, Zoran Milanović prošli petak je, nakon što je raspušten Hrvatski sabor službeno potvrdio kako će izbori biti 17. travnja te kako će on biti jedan od kandidata za premijera. Velike su povike na potez predsjednika Republike te se ocjenjuje kao protuustavan i neregularan. Jer, tko će voditi državu ako Milanović zbilja abdicira.
Građani RH su odahnuli: famozni datum izbora bio je jedan od ozbiljnih političkih štihova u niskoj političkoj igri, pored oporbene „borbe protiv korupcije“ i raznih „šeika iz Šeherezade“ (čitaj lopova iz HDZ-a) koji samo što nisu Republici Hrvatskoj poklonili tisuće trilijardi dolara u zlatu i sagradili tvornice najmodernijih računalnih sustava. Pošto „borba protiv korupcije“ mora pričekati pravomoćne presude, a HDZ-ovci su ostali donekle stisnuti sa sredstvima koja su nasilno isisali iz Dalmacije, ovaj datum izbora, koji je pao u srijedu, ostaje kao stvarni i neprijeporni adut: eto, vidite, obećali smo i ispunili – barem nešto.
Istini za volju, to nešto nije malo. Dobro: svi znamo kako hrvatska politička scena nije ono što je bila u razdoblju od 1990. do 2000. godine, ali se s Plenkovićem počela približavati tome. No, tada, te kobne 1990. svi smo se zatrčali tamo; kao guske u maglu dodat će neki. Tko je mogao znati, brane se croatofili, koji su govorili kako bi do 1995. Republika Hrvatska pod Jugoslavijom mogla potpuno propasti, jer je tada već 11 godina hrvatska privreda stagnirala – trebalo je znati, građani, odgovorit će im razumni ljudi citatom iz Zlatnog teleta; taj napuhani balon morao je puknuti; itd. Sad, međutim, gdje smo – tu smo, natrag nam nema. Građanskoj Dalmaciji je već uvelike jasno o čemu je tu bilo riječi i što sve ovo ukopavanje u velikohrvatski kleronacizam odnosi iz nje. Drugi se, posebno oni koji ne pripadaju obrazovanom dijelu dalmatinskog stanovništva, do sada nisu bavili detaljima i istančanostima članstva Dalmacije u zajednici sa Slavonijom, Hrvatskom i Istrom; njihova se argumentacija iscrpljivala na dvije teme: „to što traži Dalmacija je odcjepljenje“ i „za vrijeme Jugoslavije nismo se mogli izjasniti kao Hrvati“, što je izuzetno teška psihička bol koja se ne liječi.
Ovo drugo, patološka laž kako se za vrijeme Jugoslavije nije smjelo reći kako si Hrvat, više nisu sporni i to više nitko ne spominje. Ovih dana, pak, ekstremno šovinistička klerikalna desnica vrišti i urliče nad „izdajom“: dobili su datum izbora, odlazi im Dalmacija, sad će ju još i priznati. Uzalud njemački i drugi važni političari ponavljaju do iznemoglosti kako nitko od Republike Hrvatske ne traži priznanje neovisnosti Dalmacije koja se nije, neće niti se planira odcijepiti od RH; nitko im ne vjeruje na ekstremno šovinističko-klerikalnoj desnici. Prije par godina, kada se Kolindu Grabar-Kitarović proglašavalo počasnom građankom Virovitice (gdje si, Đorđe Balaševiću?), ekstremisti iz Domovinskog pokreta (opskurni klerikalni-fašisti), inače gradski vijećnici, priredili su mu mačju dreku kako je „izdala 'Južnu Hrvatsku'“; osiguranje ih je za malo moralo izbaciti van.
Pogledavši s druge strane, Dalmacija je sastavu Republike Hrvatske ona čuvena
„izgorena rupa na perzijskom tepihu“,
kako je jednom rekao Tomislav Karamarko dok je još bio Tuđmanov omladinac, koju valja opkoliti i preventivno sanirati. No, možda bismo mogli citirati još jednog velikog državnika, Lyndona B. Johnsona:
„bolje biti u šatoru i pišati vani, nego izvana pišati u šator“.
U toj vespazijanskoj dijalektici, gdje tko piša, Republika Hrvatska ipak na delikatan i službeno pristojan način stavlja Dalmaciji do znanja kako bi s tim odcjepljenjem, o kojemu nitko normalan ne razmišlja, možda bilo pametno potpisati neki, kako-bi-rekli, „uzajamno obvezujući pravni dokument“ koji nije baš priznanje, ali obvezuje; na što obvezuje, te se riječi dobro čuvaju, mada vuče u tom nekom općem pravcu. Pušteno je tu dosta utješnih zvukova, ali se od „obvezujuće/neobvezujućeg dokumenta“ ne odustaje. Sve to – vele iz Vlade RH – ostaje za daljnje razgovore, polako, trajat će to „od osam do dvanaest godina“, rekao je visoki dužnosnik Mosta u petak za Slobodnu Europu, nikud se ne žurimo; ljudi smo, dogovorit ćemo se, vremena barem ima.
Unutrašnje čišćenje
Pošto je tako dalmatinsko pitanje odgođeno „sine die“, valja nam pogledati što sve to skupa znači za unutarnji politički život Republike Hrvatske. Prošlog tjedna je Plenkovićeva Hrvatska demokratska zajednica na sva zvona pizdila o protuustavnom činu predsjednika Milanovića, te su rekli kako će na izborima s uvjerljivom većinom počistiti SDP i Milanovića u najmanje tri županije: Ličko-senjskoj (gdje su pale i batine od strane Plenkovićevih radikala-fundamentalista), Sisačko-moslavačkoj (iz koje su svi normalni ljudi istrijebljeni već 1990.) i Brodsko-posavskoj (u kojoj vlada najcrnji HDZ-ovski Mordor). Ohrabreni Plenkovićevi aktivisti, nakon prethodnog niza pobjeda što na lokalnoj što na državnoj razini, sada već otvoreno traže ne samo poistovjećivanje svake lokalne samouprave s političkim stanjem u državi, nego i odgađanje datuma parlamentarnih izbora, zabranu sudjelovanje Milanovića na izborima, najbolje na ljeto, kada su raspisani europski izbori, kako bi spojili dva gubitka u jedan.
Split će izgubiti to je sigurno i to zbog vjerolomne izdaje Mostovaca i Centrista koji su prebjegli iz HDZ-ovih skuta ka Milanovićevim. Sada bi već htjeli izvesti isti takav manevar i u ostatku Dalmacije, posebno u onih dijelovima u kojima HDZ ima uvjerljivu većinu u županijskim skupštinama, ali – što to znači prema „volji naroda“? Ovogodišnji parlamentarni izbori već se uzimaju kao svršeni čin, mada se Andrej Plenković sada snebiva i femka kao budimpeštanska queer sobarica: da, eto, imamo mi i važnija posla od tih izbora i kao gdje ste navalili, polako. Sve to, naravno, ovisi od marketinških i PR šamana koji će postaviti dijagnozu u pravome trenutku. Ovogodišnji parlamentarni izbori, ako ekstrapoliramo sadašnje stanje stvari za travanj, dovode bi Hrvatsku demokratsku zajednicu u uvjerljive parlamentarne neizvjesnosti koju bi možda dijelila s Grmojinim Mostom, ali bi pritom eliminirali gomilu malih nametničkih stranaka s ucjenjivačkim potencijalom, pa bi se barem ta situacija koliko-toliko razbistrila.
Dobre strane Datuma
Taj naš famozni datum, s druge strane, ima i nekih svojih dobrih strana, što god netko mislio o Hrvatskom saboru i Republici Hrvatskoj, općenito. Kao što smo vidjeli, Plenković i njegov pokret, jer politološki HDZ nije stranka već pokret, u padu su, a znamo kakvi su kada su gladni i željni moći. Ako – što se ne može isključiti – doista zgrabe svu (dobro: skoro svu) vlast u Republici Hrvatskoj (na domak koje su bili), javlja se ozbiljna opasnost od diktature beskrupulozne većine koja pritom nije baš u stanju zemljom vladati na neki racionalan način, jer su im kadrovi donekle polupismeni i nevješti javnim poslima. Europska unija, pak, naučila je svašta o tome iz primjera Austrije (Haider), Mađarske (Orbán), Poljske (braća Kaczyński) i Turske (Erdoğan). Na stranu tužna činjenica kako Republika Hrvatska sustavno gubi sporove pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i Luxembourgu u tome je prvak kontinenta.
Eto neke koristi i od početka predizborne kampanje: sada će Plenkovićevi HDZ-ovce morati voditi računa o čitavom nizu detalja koji ih inače ne bi mnogo uznemiravali: ljudska i manjinska prava; sloboda medija; pravosuđe (koje je u potpunom kaosu); i na kraju ti neki ‘pravno obvezujući dokumenti’ u kojima se spominje regionalizacija i decentralizacija države te autonomija za Dalmaciju, kakva god bila i kako god se mijenjala. Plenković, naime, natrag ne može, nakon što je sve svoje žetone stavio na europsku opciju u tome ruletu. Dobio je ovu bitku, rat neće i sada je tu gdje je.
Što će i kako će biti u neizvjesnoj i mračnoj budućnosti Republike Hrvatske – to ne znamo. Nitko ne zna, ako nam je od toga lakše. Stoga pozivam onu fašistkinju s početka teksta neka skine maglu s očiju i napokon progleda.
Comentarios