Piše: Livia Marinni
Velika mi je čast što sudjelujem u predstavljanju značajne knjige koja govori o Dalmaciji, i što to činim s ljudima s kojima dijelim profesionalna i politička uvjerenja o pitanju koje je u središtu ove knjige.
Knjiga Dalmatinski Antifašizam predstavlja Zbornik radova s okruglog stola koji je održan u Vrgorcu 21. 6. povodom Dalmatinskog dana antifašizma. Među pojmovima u naslovu knjige, najstariji je pojam autonomija, ali je nedjeljiv od pojmova antifašizma. Zato sadržaji koje obilježavaju ova dva pojma nisu promatrani paralelno već u svojoj povijesnoj povezanosti.
Knjigu odlikuju cjelovitost u pristupu, temeljnost u obradi, čvrsto uporište u povijesnim izvorima i poštivanje kronološkog načela. Autori imaju svijest govoriti o pitanju koje je bilo složeno i teško i za krupne povijesne aktere. U jednom od zadnjih intervjua koji je 1978. godine dao jednom američkom novinaru, Tito je, prema navodima svoga biografa, na pitanje – šta mu je bilo najteže, odgovorio: „Uvjeriti Hrvate u potrebu autonomnih regija“. A na pitanje zašto nije predložio da Dalmacija postane republika, odgovorio je „Hrvati bi me ubili“.
Nepoznata i neprihvaćena povijest
Predstavljajući knjigu Antifašizam, nastojat ću odgovoriti na pitanje: što je u današnjoj konfuziji o prošlosti, njenoj reviziji i falsificiranju, omogućilo spomenute kvalitete knjige. Šest povjesničara, tri pravnika, četiri politologa, dvojica publicista, jedan analitičar i dva autora koji nisu označili svoju profesionalnu pripadnost stvorilo je zaokruženu sliku Dalmacije kroz II. svjetski rat. Ta slika nije poznata suvremenoj RH, jer nije ni prihvaćena.
Saznanja koja je ponudila ova knjiga svjedoče o kontinuiranom postojanju dalmatinske intelektualne zajednice koja je uvijek išla ispred politike. Ako nije imala snagu izboriti se za najracionalnija ustavna i ekonomska rješenja, ona nikada nije izgubila snagu ostati dosljedna načelima onog kulturno-civilizacijskog kruga kojemu je izvorno pripadala. Kako bi očuvali svoju posebnost prema Talijanima i Hrvatima, Dalmatini, odnosno njihovo liberalno građanstvo, nastojalo se utemeljiti u kulturi. Dalmatini su u Republici Hrvatskoj donosili pojmove, zakone, institucije. Zlobnost Zagreba, u kojoj su uvijek bili oni drugi, izazivala je čuđenje i onih stranaca koji su bili naklonjeni Hrvatskoj, iako je malo bilo takvih. Tako je poznati njemački slavist, koji je 1868. godine boravio u zagrebu, pisao kako je teško razumjeti odnos Hrvata prema Dalmaciji.
Kada je poslije ujedinjenja 1921. godine u Dalmaciji došlo do razočaranja, glas pobune došao je iz kulture. Vinka Bulić je, prema navodima novina Novo doba, pisala je o ujedinjenju:
„Dalmacija je imala sigurnu kulturnu orijentaciju i uvijek budnu kulturnu politiku… Može li se Dalmacija sjetiti same sebe, hoće li nastaviti živjeti samu sebe…? Hoće li Dalmacija sazvati veliki kongres prosvjetno-kulturni, ali tako veliki kako bi se odlučno osjetilo kako ima još žive Dalmacije u Dalmacji, ili smo njiva koju treba preorati?“
Koncesije na račun Dalmacije
Na račun Dalmacije učinjene su brojne koncesije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943., kada su postavljeni temelji jugoslavenske federacije, Dalmacija nije ni spomenuta, iako su ti sami temelji pretpostavljali autonomiju. U jednom izvješću Miloša Minića AVNOH-u, u rujnu 1943. godine, a zatim iz bilješki iz studenog iste godine o razgovorima koje je Tito vodio vidi se kako je Tito strahovao kako Hrvatska zbog hegemonijskih i proustaških tendencija među samim hrvatskim komunistima nije želio da Hrvatska ostane izvan Jugoslavije. Taj isti strah od situacije postojao je i dramatične 1971. godine, u vrijeme ustavnih amandmana koji su bili osnova za Ustav iz 1974. Njih je, zaboravlja se, omogućila liberalna orijentacija tadašnjeg partijskog rukovodstva Dalmacije, koje je u regionalizaciji RH vidjelo korist za razvoj, demokraciju i stabilnost same RH.
Već od početka šezdesetih godina u jugoslavenskom stranačkom vrhu sukobljene su dvije tendencije o perspektivi Jugoslavije posle razdoblja administrativnog socijalizma i oslabljene opasnosti od sovjetske intervencije. Tendencija „fasadne federacije“ sa snažnim centralizmom i tendencija njene decentralizacije i demokratizacije. Ova druga tendencija kao pretpostavka uvećanja energije cjeline, njenog „federiranja“, izraz koje će biti proskribiran.
O položaju Dalmacije u to vrijeme možda najbolje svjedoči izjava tadašnjeg predsjednika Izvršnog veća SRH, Ive Perišina:
„Ako sada ne ujedinimo Dalmaciju, nećemo nikada“.
Na tu tendenciju u Dalmaciji je, opet, reagirano iz kulture. Suvremeni dalmatski intelektualac, pisac i enciklopedist te pokretač ideje o Dalmatinskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Toma Donadoni, u pristupnoj riječi detaljno je opisao taj kulturni pokret koji je od Splita učinio jedan od najznačajnijih kulturnih centara u Jugoslaviji. I danas, kada je Dalmacija civilizacijski unazađena, politički ponižena i ekonomski opljačkana, otpor dolazi iz kulture. U knjizi koju danas predstavljamo umjetnik Julian Tomas podsjeća na to kako je „dalmatski identitet prije svega kulturni identitet“. Razumije li se to u Hrvatskoj o kojoj se u ovoj knjizi govori na uzorno kritičan način.
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. U vrijeme kada je devedesetih godina Dalmacija planski i brutalno razarana, u tadašnjem Institutu za povijest radničkog pokreta Dalmacije postavili smo pitanje: što je alternativa ratu i odgovorili skupom o Dalmaciji u XX. stoljeću. Bila je to tada čista znanstvena, a pogotovo politička subverzija. Tu inicijativu koja ne prestaje nailaziti na odjek u svijetu, podržao je niz znanstvenih autoriteta.
Privilegija zaostalosti
U dugim raspravama iskovana je paradoksalna krilatica o ’privilegiji zaostalosti’. To jest, o korištenju iskustava i učenju na zabludama i greškama drugih. Ovom paradoksu uz bok treba staviti krilaticu o privilegijama podijeljenosti, jer vidljiva bogatstva XIX. stoljeća, među njima i raniji početak modernizacije potječu otuda što u XVIII. stoljeću nisu svi Dalmatini živjeli u jednoj državi, nisu kao njihovi balkanski susjedi bili u cijelosti dio Turskog carstva. Oba paradoksa ogledala su se u povijesti dalmatskog naroda, ali ovaj drugi trajno je obilježio dalmatsku i dalmatinsku povijest kao zajednice u razlikama: povijesnim, etničkim, kulturnim, ekonomskim.
Utemeljena na odličnom uvidu u povijesno dalmatinsko nasljeđe, knjiga Antifašizam omogućila je preciziranje konstante dalmatinske povijesti. Najprije, trajnost pitanja: 200 godina traju političke i teorijske diskusije o „dalmatinskom pitanju“. Više autora prati genezu dalmatinske ideje. Svi se oni, međutim, koncentriraju oko iscrpne uvodne studije Antonija Albertinija, koja dokazuje kako su dalmatinski protagonisti, uglavnom, bili Dalmatini – „i kad su je opravdavali nacionalnim razlozima u XIX. stoljeću i povijesnim, demokratskim i nacionalno pluralnim u XX. stoljeću“.
Ako je dalmatinski kulturni identitet ishodište za sve autore, neki radovi grupiraju se oko studije Daniela Patronia o povezanosti političkog i ekonomskog aspekta Dalmacije s jedinstvenim zaključkom o ekonomsko-socijalnoj devastaciji Dalmacije i njezinom nazadovanju. Argumenti neumoljivo dokazuju kako je razvoj Dalmacije razmjeran s njezinom autonomijom.
Antifašistička Dalmacija
Federalna Narodna Republika Hrvatska bila je jamac autonomije Dalmacije (24.4.1945. – 22.2.1947.) razmatrana je nedjeljivo od antifašističke borbe, odnosno i od njezine revizije koja se vrši od osamdesetih godina prošlog stoljeća do izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske 25. srpnja 1990., koji Dalmaciju drži u paralizirajućem provizoriju.
Na pravne složenosti definiranja Ustava RH posebno na složenost pitanja sudske vlasti, ukazuju dva pravnika.
Najzad, oslanjajući se na dalmatinsko liberalno nasljeđe knjiga Antifašizam na tragu je europskih integracija. Njezin nedvosmislen zaključak je: s istom perspektivom RH, nestat će paradoks o „privilegijama podijeljenosti“. U suprotnom, on će trajno odrediti suštinu „dalmatinskog pitanja“. Drugim riječima, RH će se, kako je govorio Baiamonti, izvan procesa europskih integracija fragmentirati, a u okviru njih – demokratski ujedinjavati.
Antifašizam je bio i ostao aktivan i borben pokret, zahvaljujući intelektualnom i moralnom naporu kako bi uvijek odgovorio na sve izazove. Na zgarištu II. svjetskog rata i na porazu fašizma i nacizma projektirane su pedesetih godina prošlog stoljeća vrijednosti ujedinjene Europe: sigurnost, mir, sloboda, blagostanje, demokracija i politička stabilnost. Uz sve teškoće ovog povijesno bitng projekta na njegovoj strani je činjenica kako još nije pronađen način promjene prošlosti.
Dalmatski antifašisti su 21. 6. 1941. pokazali kako ne žive od tradicije već kako je žele upoznati, kako bi je mogli prevladati i odgovoriti izazovima svog vremena.
Comments