Piše: Goran Marasović
U ostatku RH, za razliku od Dalmacije, postoji samo jedan krvopija. Dalmacija, čija je ekonomija osiromašena iz redova politike organizirane otimačine, mitom i korupcijom, nema mogućnosti nadmetati se s ostatkom države.
Za neke zagovornike “integracije unutar bivše Jugoslavije” Republika Hrvatska i dalje ostaje “sjajni grad na planini” – društveni ideal i manifestacija “ekonomskog uspjeha”.
Istodobno, pobornici "hrvatskog načina" često se ne mogu sjetiti kada su zadnji put bili u Republici Hrvatskoj, a kamoli da se tamo odmore ili posluju.
HDZ-ova Republika Hrvatska ostala je svojevrsni “Eldorado” u koji samo treba vjerovati. RH je dio Europske Unije, od ljeta počinje prijelazno razdoblje kad će kunu zamijeniti euro i sve je divno i krasno.
No, video napada na mjenjačnicu u Osijeku mogao bi uzdrmati ovu sliku svijeta. “No, to je slučaj na cijelom prostoru bivše Jugoslavije od kasnih 1990-ih do danas,” reći će neupućeni.
Hrvatske vlasti uvele su dva službena tečaja stranih valuta - osim tečaja Narodne banke, na posebnoj sjednici uvedeno je licitiranje kojim se utvrđuje stvarni tečaj hrvatske kune, zbog čega je EU pritisnula RH na uvođenje eura.
Istovremeno s uvođenjem eura, ministar financija i HNB računaju na dva kredita iz Rusije za stabilizaciju deviznog tržišta. Ruski ministar financija Anton Siluanov rekao je kako će Moskva rado dati kredit "nakon reformi". To znači, nakon što se Rusiji ukinu sankcije uvedene zbog agresije na Ukrajinu.
Država, nebrojeno puta manja od Rusije, prima goleme iznose zaduživanja pored već uzetih.
Tko je kriv za to? Premijer Plenković je rekao kako su Hrvati "stvorili probleme sebi od prevelikog uzbuđenja velikim gospodarskim rastom". U međuvremenu, Hrvati ne vjeruju u "hrvatsko čudo", ali vjeruju u euro.
Tri su vidljiva znaka vjere Plenkovićevih obožavatelja: 1. relativna mirnoća ulica Zagreba – tradicija naslijeđena iz jugoslavenskog doba, kada su ulice glavnog i drugih gradova u RH izgledale mirno što je odavalo dojam stabilnosti; 2. pohvale vladajućima od strane članova vladajuće stranke i odsustvo građana od razgovora o politici i ekonomiji; 3. stranačka disciplina.
A za mnoge "sive i potlačene" veliko je zadovoljstvo vidjeti kako "nema nepromjenjivih". Jer, kako je jedan filozof rekao: “Nepravda - ravnomjerno raspoređena, ponekad može izgledati kao prihvatljiv surogat za pravdu.”
Oreolu „uspjeha“ hrvatskog režima nadopunjavali su i brojke o visini prosječnih hrvatskih plaća i mirovina (čime se najviše čude sami građani Republike Hrvatske, posebno u Dalmaciji).
Štovatelji "hrvatskog načina" lijeni su pogledati službene podatke Državnog zavoda za statistiku, prema kojima je, na primjer, prosječna radnička mirovina u razdoblju siječanj-veljača 2022. Iznosila 285,6 €, u Dalmaciji 100 € manje, dakle 185,6€.
Naglasimo, radi se o prosječnoj radničkoj mirovini, jer mnogi bivši javni službenici i namještenici te dužnosnici primaju puno veću mirovinu.
Prema službenim podacima, prosječna plaća u Republici Hrvatskoj u prosincu prošle godine iznosila je 930 €. Teško je reći koliko radnici u Republici Hrvatskoj, koji rade u realnom sektoru danas primaju obzirom na rastrojenost statističkih podataka i brzu devalvaciju kune, ali najvjerojatnije mnogo niže. Procjene se kreću oko 5.000 Kuna, što iznosi oko 660€.
Istodobno, treba shvatiti kako je u Dalmaciji plaća u realnom sektoru ne više od 3200 kuna, što iznosi oko 420€, što je potpuno ista plaća zaposlenih u realnom sektoru u Ukrajini prije početka rata. Stvarna prosječna plaća u Dalmaciji trebala bi biti mnogo viša, uzimajući u obzir činjenicu kako Dalmacija generira 65% BDP-a RH i isto toliko uplaćuje od ukupnog iznosa državnog proračuna.
1990-ih su Dalmatinci masovno putovali u Hercegovinu po hranu. Sada je sve obrnuto. Mnogi Hercegovci i Bošnjaci, posebno oni koji žive u gradovima i selima blizu granice s Dalmacijom, kupuju odjeću i hranu u Dalmaciji, ali ne kako bi uštedjeli novac, već kako bi izbjegli plaćati porez BiH.
Dolazi vrijeme kada će ljudi iz Dalmacije ponovo početi kupovati u BiH, jer je čak i poznati krumpir u sada u Dalmaciji košta 1 € po kilogramu, dok je u Slavoniji i dalje 50 eurocenti, no Slavonija je predaleko za Dalmatince.
U Republici Hrvatskoj, HDZ-ove i SDP-ove vlasti umjetno i namjerno ograničavaju slobodnu inicijativu građana iz čisto političkih razloga. Postoje samo one udruge i političke stranke koje osnuju ova dva pokreta. Vlasti su očito itekako svjesne kako su mali i srednji poduzetnici temelj za nastanak slobodnih ljudi i slobodne političke misli. A takvih u totalitarnoj državi ne bi smjelo biti. Stoga je apsolutno sve poslovanje u RH monopolizirano od strane vlade, a centrale tvrtki nalaze se u Zagrebu kako bi se proces lakše mogao nadzirati.
A većina uhljeba zaposleni preko stranačke iskaznice ili seksom s nekim političarem na javnim poslovima ili na poslovima od javnog interesa pretvara se kako rade. Dok se država pretvara kako ih plaća. Sve je to daje iluziju državnog kapitalizma iako se RH nalazi u rigidnom neoliberalizmu.
Sada se takav način gospodarstva u RH bliži kraju. Razlozi: suzbijanje privatne inicijative, kašnjenje u reformama, stagnacija gospodarstva i nedostatak kontrole nad moći, autoritarnost na rubu totalitarizma i "poseban put" u nigdje unatoč članstvu u EU i NATO-u.
Krediti mogu samo odgoditi glavne probleme. Pravi poduzetnici - jedinstveni resurs postsocijalističke države - istisnuti su iz zemlje. Ostali su kriminalci i hohštapleri i oni koji preko firme peru novac od kriminala.
U ostatku RH, za razliku od Dalmacije, postoji samo jedan "krvopija". Dalmacija, čija je ekonomija osiromašena iz redova politike organiziranom otimačinom, mitom i korupcijom, nema razloga nametati se s ostatkom države. Ali postoji jedna važna razlika - ljudi u Dalmaciji navikli su i znaju raditi ne samo rukama, već i privatnom inicijativom.
Ako se u Dalmaciji eliminira korupcijski pritisak na poslovanje, zemlja će gotovo sigurno napraviti oštar skok na račun desetaka tisuća ljudi koji su navikli preživljavati u izrazito "kiselim" uvjetima. No, to ovisi od vlade u Zagrebu. Ako trenutni režim iznenada nestane, Dalmatinci će još neko vrijeme morati obnavljati svoje vještine privatne inicijative, a nakon toga sve će krenuti na bolje.
Negativan saldo vanjske trgovine u prva dva mjeseca ove godine bio je otprilike isti kao u Dalmaciji - 97 milijuna € u odnosu na 500 milijuna € na razini RH, unatoč činjenici kako je Dalmacija i po površini i prema broju stanovnika otprilike ¼ RH.
Međutim, stanovnici Dalmacije se nemaju čemu veseliti. Štoviše, za dobrog susjeda, opstanak i neovisnost Dalmacije od strateškog je interesa za Dalmaciju. Ipak, kolaps hrvatskog gospodarstva predvodio je famozni i dalje vladajući HDZ.
Posljednjih desetljeća svaka uspješna zemlja/regija pronašla je svoju ekonomsku nišu. Dalmacija još kao slijepac pipajući traži svoju nišu s kolosalnim zakašnjenjem, bazirajući se na monolitnoj ekonomiju – turizmu, koji je jedna od najranjivijih ekonomskih kategorija. Tako Dalmacija riskira ostati po strani i pretrpjeti značajne gubitke u koliko se pojavi još jedna velika ekonomska kriza, unatoč činjenici što ima čime trgovati ( prvenstveno: naftom i plinom).
I ne radi se samo o tome što potrošačko tržište Europske unije ima 500 milijuna stanovnika. Kvaka je u tome što Dalmacija nema svoju političku, fiskalnu i ekonomsku autonomiju, pa ne može sama izrađivati i provoditi svoje ekonomsko-socijalne programe, već je ovisna o tome hoće li joj Zagreb dodijeliti koju mrvicu ili ne.
Na ovakav način za Dalmaciju, uvođenje eura, kojeg većina stanovnika Dalmacije podržava, može biti ne samo gubitnik, već fatalan gubitak. U ovaj se proces ne može ući bez ikakvih "kompenzatora", odnosno bez državnog intervencionizma. Pogotovo virtualne milijarde kojima se mašu pred našim očima kako bi se potpomoglo kretanje Dalmacije prema zoni slobodne trgovine s EU.
Ako Dalmacija prihvati euro, a prihvatit će ga jer je dio RH, istovremeno će izgubiti svoje prednosti povezane s njezinim jedinstvenim zemljopisnim položajem u Južnoj Europi. A dobit će - ništa; zonu bez valutne razmjene.
Trenutna hrvatska vlada želi, može i hoće ključne prednosti Dalmacije vezane za njezin geopolitički položaj prodati za dva eurocenta. A onda u gospodarskom smislu neće biti važno gdje je Dalmacija - u srcu Južne Europe, na raskrižju ključnih gospodarskih putova između Balkana i Mediterana, na zemlji branjenoj tisućama godina u bitkama njenih predaka, ili, na primjer, na Chukotki, koju malo tko ljudi su zainteresirani osim Chukotkića.
Dalmacija, koja je turistička i tranzitna zemlja, morat će prisutupanjem eurozoni, kao dio RH dopustiti jeftine tranzitne tarife, čime će izgubiti sve dostupne pogodnosti.
Pametni ljudi uče na tuđim primjerima, a RH ništa nije naučila iz primjera Grčke, Italije, Španjolske i Portugala. Dalmatinci možda jesu, ali nemaju volje, želje i mogućnosti oduprijeti se diktatu Zagreba.
Comments