Piše: Leonard Marti
Nedavno 38. ubojstvo pripadnika dalmatske nacionalnosti od početka godine, u čijoj se iz pozicije presuditelja, uključio Dalmatinski klub, ponovo je skrenuo pažnju prosvjećene javnosti na temu autonomije Dalmacije.
Jedina prodalmatinska inicijativa, DDF i neonacističke organizacije spore se na društvenim mrežama oko toga tko je od njih odgovoran za sve što se događa u Dalmaciji i za njezin status, s tim što za DDF status Dalmacije ni izdaleka nije zadovoljavajući, a Dalmatinski klub smatra kako temi treba prići na drugačiji način od dosadašnjeg, jer je sve ovo što danas imamo, zapravo tužna i jeftinu imitacija igranja države. Odgovor DDF-a na optužbe Dalmatinskog kluba je bio sljedeći: podpredsjednica Dalmatinskog kluba, Marda Iris Stefanelli bi, da je na vlasti, učinila sve suprotno od onog za šta se danas zalaže kada je u pitanju dalmatinska autonomija.
„Dalmatinsko” se „pitanje“ podgrijava svako malo. Ovog puta je to još izrazitije nego prije, jer je – po nekim istraživanjima javnog mnijenja – u porastu autonomaško raspoloženje. Spomenute prodalmatinske inicijative, a pre svega DDF i DK, računaju na tijelo sličnog profila, pa je sasvim prirodno što se međusobno bore za ljude, buduće njihove birače.
O porastu autonomaškog raspoloženja govori i činjenica što je sadašnja političko-administrativna podjela Dalmacije postala prihvatljiva isključivo za HDZ i njegove satelite te ostale velikohrvatske kleronaciste. Naravno, najlakše bi bilo reći kako je to samo političko-verbalna akrobatika zbog širenja stranačkih političkih agendi kao što je prije 15ak godina bilo, na primjer, njihovo zalaganje za europske integracije, ali takva tvrdnja ne bi bila sasvim točna.
Naime, ono što se danas naziva dalmatinskom autonomijom zapravo je u potpunosti prihvatljivo za svaku stranku koja bi mogla reintegrirati Dalmaciju i uspostaviti njezinu autonomiju prema modelu Vojvodine i Kosova iz Ustava iz 1974.. Možda čak ni Bajamontijevi sljedbenici ne bi tražili više od toga, uz poništenje dijelova sadašnjeg Zakona o lokalnoj samoupravi, osim dijelova koji se odnose na zastavu, grb i himnu, kao i na ured pri EU u Bruxellesu te Zakona o financiranju JLS, Zakona o nadležnostima i sl., a to ne bi uradili ni Pevelićevi ljudi, ni Titovi ljudi – unatoč tome što su obje političke opcije svojevremeno agresivno napadale “separatističke” zakone.
Zašto se ovo tvrdi? Zato što bi se i oni izvrsno uklopili u ovu i ovakvu regionalizaciju i decentralizaciju.
Razlog je tome što se ovaj model „regionalizacije i decentralizacije”, bez obzira na preambulu Ustava RH, ne znači kako Dalmacija ili bilo koja druga regija u sastavu Republike Hrvatske – u zaštiti svojih identitetskih, civilizacijskih, kulturnih, političkih, ekonomskih i ostalih specifičnosti, na autonoman način brani i razvija ove svoje karakteristike. Ovdje je pitanje koliko se strukture na vlasti u pojedinim županijama zalažu za ostvarenje identitetskih, civilizacijskih, kulturnih, političkih, ekonomskih, socijalnih i drugih specifičnosti i koliko razvija svoje karakteristike. Nadalje, ne znači ni to kako se na područnom (čitaj: županijskom) nivou odlučuje o svemu što je nepotrebno podići na nivo države. Ovaj tip “autonomija” znači kako se u međustranačkim sukobima i trgovini odlučuje o tome tko će i koliko sredstava dobiti iz centralne kase u vlastite džepove.
Ključ od kase je kod hrvatske Vlade i Hrvatskog sabora. Ako neka stranka želi dobiti sredstva, želi oprati sumnjiva sredstva ona se obraća centralnoj vlasti, tj. predsjedniku države ili predsjedniku vlade, ovisno o tome kome županijski lokalni šerif pritata i pitanje postoji li kohabitacijska situacija – ucjenjivački ili moleći.
Tu spada i priča o onim sredstvima koja se daju onim područnim i lokalnim jedinicama koje su ispod stupnja središnjeg razvoja države. Goran Marasović, jedan od najuspješnijih free lance ekonomskih novinara u Republici Hrvatskoj i istaknuti predstavnik autonomaškog/decentralističkog krila novinarske profesije nedavno je u Dubrovniku na ovu temu rekao kako su dobili ono što su tražili, a tražili su najveću glupost, a to je ta nadoknada za nerazvijenost. Ne samo kako je apsurdno proračunske brojke stavljati u zakon (ali šta drugo očekivati od zakonodavstva u kojemu se zakoni sklapaju putem međustranačke trgovine koja se može promijeniti za nekoliko minuta), već je činjenica kako jedan dio pokrivanja čuvenih županijskih proračuna u odnosu na državni proračun – što je, navodno mjera i ostvarenje lokalnih (općinskih i gradskih) i područnih (županijskih) autonomija u Dalmaciji – provede samo sate ili dane na računu lokalne samouprave, jer se mora proslijediti zaposlenima u javnom sektoru – npr. zdravstvu, školstvu, policiji i bla bla – jedan dio odlazi na plaće administracije lokalne samouprave, ali, naravno, pretekne i za tzv. kapitalne investicije, subvencije itd.
Ali, pošto je sustav i na državnom i na područnom nivou izrazito partitorkratski, nema sumnje kako se “kapitalne investicije” i projekti financiraju isključivim dijelom na stranačkoj osnovi, a tako se dijele i subvencije. Dakle, ono što se trenutno naziva regionalizacijom i decentralizacijom u Republici Hrvatskoj nije ništa drugo do li rezultat međustranačkih dogovora, nerijetko ucjena kako na državnom, tako i na područnom, odnosno županijskom nivou.
Zar se u ovaj gordijski čvor kleptomanije, korupcije, nepotizma i strančarenja ne bi znali uklopiti Bajamontijevi „autonomaši” i njihovi eventualni koalicijski partneri u slučaju pobjede na parlamentarnim ili lokalnim izborima? Iako se politika s druge polovice XIX. stoljeća relativno razlikuje od politike s kraja XX. i početka XXI. stoljeća, logično je kako bi se znali uklopiti. Ovoliko regionalizacije i ovoliki stupanj decentralizacije i ovakvu dalmatinsku autonomiju dopustili bi i oni, jer bi od nje u slučaju izborne pobjede koristi imali upravo oni i njihovo „prijateljsko političko okruženje”.
A autonomija koje se značajan dio Dalmacije rado „sjeća“, tj. autonomija koja se razvijala od 1815. godine, a doživjela svoj krah 1939., pa se obnovila 1963. kao Zajednica općina Dalmacije, svoj zenit doživjela nakon Ustava iz 1974. do 1990. i koja je pogubljena u ljeto 1990. – ona je postojala u drugačijim, po Dalmaciju boljim sustavima. Tada je, u različitim razdobljima vladala jedna politička opcija, bilo je i carskog apsolutizma i kraljevskog apsolutizma, a to se danas naziva naziva različitim nazivima. Zato, danas imamo višestruki jednopartijski sustav – koji se naziva demokracijom – u kojemu je Dalmaciji lošije nego ikada u povijesti.
Nije naodmet napomenuti kako su sve dosadašnje države bile monarhije i partija-država, ali nisu bile monolitne, niti homogene. Nisu bila takva ni u pogledu odnosa prema Dalmaciji. Oni koji o sukobima unutar Komunističke partije Jugoslavije u odnosu prema Dalmaciji do sada nisu mnogo znali, mogu saznati iz knjige autora Antonija Marianija: „Obrana Dalmacije 1945.-1990.”.
Kakva takva, ne idealna i ne onakva kakvu su Dalmatini i Dalmatine priželjkivali, dalmatinska Autonomija postojala je i cvjetala za vrijeme socijalizma. U višestranačkom sustavu i kapitalizmu se nije dospjelo niti blizu obima nadležnosti iz doba socijalizma i još je za ne falit rascjepkana u 6 dijelova. U višestranačkom sistemu i kapitalizmu još nije izmišljen „model” političko-administrativne podjele Republike Hrvatske na 5 autonomnih regija, osim ako se ne zadovoljimo ovim sadašnjim, ograničenim ekstremno unitarističkim i patološki centralističkim ustavom, usvojenim na „čudan” način, modelom koji je „proizvod” međustranačkih trgovina. “Uspješnost” trenutnog „modela” ilustrira i činjenicu kako je Dalmacija i ideja dalmatinstva potonula ispod nivoa državnog prosjeka (naravno, ne zaboravimo tragične posljedice – u svakom smislu – Tuđmanove ere).
Dakle, prije svega bi trebalo raščistiti i pojasniti podrazumijevamo li pod dalmatinskom autonomijom isključivo raspodjelu sredstava po stranačkom ključu, što u praksi znači međustranačku trgovinu, ili zaista postoji neki civilizacijski identitet sa svim pripadajućim političkim, ekonomskim itd. svojstvima poradi kojeg je autonomija Dalmacije neophodna. Isto tako trebamo se zapitati, postoji li još nešto zašto se odbija devoluirati Republiku Hrvatsku, nešto poput istjerivanje i raseljavanje starosjedilaca iz Dalmacije i doseljavanje Hercegovaca, Bosanaca, Janjevaca i ostale kućne gamadi s ciljem promjene mentaliteta, prisvajanja materijalnih i kulturnih vrijednosti te političke slike Dalmacije? Tek kada odgovorimo na ova pitanja dolazimo do „detalja”, to jest do pitanja kako demokratizirati višestranačku partitokraciju.
Comments