Piše: Petra Ivanišević
Šinjorine, šinjore i šjori – čestitam vam što već 32 godine Dalmacijom drma autoritarni, fašistički antidalmatinski režim, a vi ne radite ništa kako bi se stanje promijenilo.
Dalmacija je početkom svibnja 1990. osuđena. Od tada se nalazi u situaciji da njezina budućnost ovisi o volji i sudbini dvoje ljudi: o predsjedniku Vlade i o predsjedniku države.
No, za što je točno Dalmacija osuđena?
Na ovo pitanje teško je naći konkretan odgovor, jer se radi o politici i o zakidanju zdrave pameti ekstremnom centralizacijom. Ipak, pokušat ćemo otkriti razloge koji su doveli do osude.
Prvo, u slučaju Franje Tuđmana protiv Dalmacije i njenog stanovništva, izgubile su dalmatinska demokracija i Dalmacija kao takva. Međutim, malo je vjerojatno kako će se stvari vratiti na originalne postavke sve dok originalno dalmatinsko stanovništvo odlazi, umjesto da se bori za bolje sutra.
S jedne strane, svaki od nepristranih promatrača može posvjedočiti kako je kleronacističko-kriminalna organizacija – HDZ uz pomoć njenih satelitskih parastrančica protuzakonito preuzela kontrolu ne samo nad izvršnom vlašću u Dalmaciji, već i u tijelima za provođenje zakona, cijelim pravosudnim sustavom zemlje i birokracijom. Dalmacija je tako prešla transformaciju političkog sustava iz stanja nekonsolidirane demokracije u autoritarni kolonijalni režim.
Za ovo možemo samo čestitati vrlim Dalmatincima koji ne čine ništa kako bi se stanje promijenilo. Stoga se treba zapitati osjećaju li se izdajnici Dalmacije ugodnije u ovim kolonijalnim uvjetima nego li bi se osjećali u demokraciji? O tome malo niže.
Drugo, događaji iz 1990. nedvojbeno bi trebalo potaknuti ujedinjenje svih nas koji se osjećamo kao Dalmatinci i krenuti u osmišljavanje akcija za njenu dekolonizaciju.
Što je pritisak vlasti radikalniji, to bi djelovanje političke organizacije koja se bori za dobrobit Dalmacije (jedia za sad je inicijativa DDF) biti radikalnije. Što se više aktivnosti HDZ-a više sele sa saborskih klupa na kleronacističke organizacije koje uz potporu crkve izvlače svoje članove i pristaše na marširanje trgovima i ulicama, to bi prodalmatinski (= prodemokratski, progresivni) prosvjednici trebali više posezati za uličnim masovnim prosvjedima.
Moguće je kako će na predstojećim lokalnim izborima u Splitu neka od progresivnih stranaka izaći s jedinstvenom listom ili će ih u potpunosti bojkotirati. No, treba shvatiti kako je bojkot izbora iznimno opasan, jer bi mogao gurnuti oporbene snage na marginu političkog života i marginalizirati njihovo djelovanje.
Treće, društvo je dobilo još jednu potvrdu kako je slučaj protiv Dalmacije, koji nije ništa drugo nego politička represija, pomno smišljen s ciljem raseljavanja domicilnog stanovništva i osiromašivanja Zlatne regije.
Posljedica takve presude je porast negativnosti prema Zagrebu, osobito prema najvišim predstavnicima izvršne vlasti, i razočaranje u djelovanje političkog i pravosudnog sustava u Republici Hrvatskoj. Uostalom, svaki je „obični građanin“ već na sebi isprobao rečenicu Bralisa: „Ako su cijeloj zemlji ovo učinili, što će tek meni kao pojedincu.“
I, na kraju, ipak su službeni Zagreb i provodioci antidalmatinske agende upali u svojevrsnu zamku: ni Europska Unija, ni Vijeće Europe, ni OESS, ni Sjedinjene Američke Države, pa ako hoćete ni Rusija iz raznih razloga, nisu oduševljene presudom Dalmaciji.
Jasno je kako ni HDZ sa svojim satelitima (Centar/ex Pametno, Most, Domovinski Pokret, Živi zid, Kolakušić, Hrvatski suverenisti…) ne mogu ovu situaciju tretirati pozitivno, jer je presuda Dalmaciji jedna od cigli u temelju delegitimizacije zdravog razuma i normalnog načina političkog postupanja.
S druge strane, nakon presude Dalmaciji u proljeće 1990., Republika Hrvatska je bila u mračnom razdoblju, čak i pod tihim sankcijama. Danas, iako članica NATO-a i EU, Republici Hrvatskoj se ne daje prostor za iskazivanje, već je mobingizirana i šikanirana do te mjere da ne može ući u finale Eurovizije.
To zahtijeva odgovarajuće izmjene i dopune zakona o lokalnoj samoupravi, prema kojoj će Republika Hrvatska biti podijeljena na pet autonomnih regija (bez posebnog statusa za glavni grad) s ovlastima koje su između 1974. i 1988. imale jugoslavenske autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo.
Ako narod u Dalmaciji shvati posljedice najrigidnije unitarizma u Europi i poduzme akciju za ukidanje kolonijalne vladavine nad njom, ublažit će posljedice tridesetdvogodišnje diktature Zagreba nad nekoć najbogatijom regijom na Mediteranu. Međutim, neće ga uopće moći izravnati.
Bez sumnje, stanovnici Zlatne regije trebaju se početi organizirano žaliti na političke presude i po uzoru na Kataloniju i Škotsku tražiti svoja prava. Jako je važno da se s ovim krene što prije kako bi njen narod izišao iz inducirane kome koja predugo traje.
Jer ako se građani regije odlukom svoje svijesti proglase ravnopravnima, rezultati će biti pozitivni ne samo za Dalmaciju, već i za cijelu Republiku Hrvatsku.
Comments