Piše: Petra Ivanišević
Asimetrična regionalizacija svakako je jedno od legitimnih rješenja za početak regionalističkih procesa u RH. Međutim, argumentacija onih koji je zagovaraju nije u skladu sa racionalnim političkim rezonom, pa ni sa suvremenim regionalističkim konceptima.
Argumenti lažnih autonomaša
Za asimetrični model regionalizacije zalaže se nekoliko političkih stranaka, kao i autonomaški orijentirani intelektualci i neke nevladine organizacije. Kao ključ kojim takvi otvaraju priču o bilo kakvom izdvajanju jednih od drugih regija, postavlja se tradicija, kulturni i politički identitet.
U tom duhu predsjednik Neovisne udruge novinara Dalmacije (NUND), Antonio Marasović, u interviewu za Calmetters pod naslovom “Autonomiju morate zaslužiti”, kaže:
“Potpuno sam siguran kako bilo koja vrsta simetrične decentralizacije u Republici Hrvatskoj naprosto nije moguća. Dalmacija ima zavidnu tradiciju vlastitog političkog subjektiviteta, ima vlastiti identitet, imala je vlastite institucije. Nasuprot tome, Republika Hrvatska nema tradiciju decentralizacije i regionalizacije, i ona se tome tek treba učiti.”
Aktivista Antifašističke akcije Dalmacije (ANTIFAD), Zoran Perkov, rekao je:
“Dalmacija je u posebno teškom položaju, jer u Dalmaciji postoji politički i povijesni kontinuitet autonomije dok u ostalim regijama ne postoji. Kroz nekoliko stotina godina dalmatinske autonomije, sve do 1939., Dalmacija je postigla političke rezultate, posebno u emancipaciji građana, obrazovanju i ekonomskoj sferi. Zato bi za Republiku Hrvatsku za početak bila dobra asimetrična decentralizacija…”
Voditelj Dalmatinskog kluba, Zuáne Orlandini, u interviewu na temu Unutrašnja kolonizacija za Radio Celje, u nekoliko navrata ističe važnost identiteta i tradicije:
“Dalmacija nije nastala na području Republike Hrvatske! Dalmacija je u Republiku Hrvatsku unijela svoj teritorij i svoja tijela vlasti. Ona je povijesna regija (…) Dalmacija je danas izložena ekonomskoj eksploataciji i eroziji naslijeđenih kulturnih vrijednosti.”
Za treći program Hrvatskog radija, u interviewu pod temom „Živimo ustavnu krizu“, državni tajnik za ljudska i manjinska prava, Kristian Turljak (HDZ) ističe kako “ako 'Južna Hrvatska' iz svojih povijesnih, tradicijskih, ustavnih, kulturoloških, ekonomskih i drugih kapaciteta zaslužuje ‘prenijete’ nadležnosti, ne treba joj ni to dati!”
Šef katedre za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Antun Nekić, navodi kako “s obzirom na drugačije osnove i razloge nastanka svoje autonomije – koja nije proistekla iz procesa decentralizacije i regionalizacije, Dalmacija objektivno ne bi mogla biti dio zamišljene regionalizacije i mogućih pravnih kompetencija budućih regija”.
Na pitanje o efektivnosti regionalističkih snaga iz ostalih dijelova Republike Hrvatske, bivši predsjednik Vlade Republike hrvatske, Tim Orešković kaže:
„Formiranje regija u Republici Hrvatskoj svakako treba podržati, ali ne smije postojati niti jedna autonomna regija, i to treba jasno kazati. Naime, ukoliko se uđe u proces regionalizacije i decentralizacije te se dogovori model po kojem će se formirati regije, ne bi se smjelo dogoditi da Dalmacija bude definirana kao jedna od regija. Dalmacija mora imati niži stupanj autnomije od ostalih, jer jedino ona ima tu tradiciju. A to bi moglo potaknuti separatističke ideje. Ideja dalmatinske autonomije prisutna je više od 200 godina, ona je usađena u ovdašnjim ljudima, bilo da se radi o starosjediocima ili su nekad došli u Dalmaciju.”
Posebno je zanimljivo shvaćanje novinara HRT studio Osijeka, Josipa Esterajhera. On je na temu asimetrične autonomije rekao: “Što se pak Dalmacije tiče, nije novina niti nepoznanica kako je ona i povijesno i kulturalno i etnički, pa i vjerski i privredno, specifična i predstavlja posebnu cjelinu, te se njezina specifičnost zasniva na svijesti njezinih stanovnika o tim posebnostima koje su i tradicijom i institucijama prenošene, te smatramo kako bi njezina autonomija bila paradigma secesionizma u Republici Hrvatskoj.” I dalje: “Prema prirodi stvari Dalmacija je posebna cjelina u svijesti svih građana Republike Hrvatske i bez obzira na političku i regionalnu formulaciju. Priznavanje njezine autentičnosti bilo bi neprirodno i samim tim kočilo razvoj Republike Hrvatske (…) Ja razumijem ravnomjerni regionalni razvoj, a to se može samo u unitarnoj, centralističkoj državi.”
Ako zanemarimo problem razumijevanja ideja ravnopravnosti i istovremenog insistiranja na asimetriji, stav sumira sve zablude o supremaciji Dalmacije, zaslužene tradicijom kulturne i političke izuzetnosti.
O argumentu glede specifičnog dalmat(in)skog identiteta
Najprije bi trebalo bi odrediti granice dalmat(in)skog regionalnog identiteta, pošto takav ovdje izbija kao jedna od specifičnosti zahvaljujući kojoj se inzistira na autonomiji Dalmacije. S namjerom govorim o granici, a ne o tom šta je dalmat(in)ski identitet, a što ne. Ulaziti u koncept nečijeg identiteta ne bi trebalo biti dio političkog diskursa, niti je za određenje općeg obrasca o identitetu kao političke kategorije neophodno istražiti sadržaj. Granica, s druge strane, podrazumijeva upravo određenje identiteta u pojmovnom smislu, dakle definiranje mjesta (regionalnog) identiteta u političkom kontekstu opravdanja regionalizacije i decentralizacije, odnosno devolucije Republike Hrvatske.
Dalmat(in)ski identitet definira se onim što se od njega razlikuje, kao što svaki identitet postoji uvijek u razlici u odnosu na nešto drugo, tj. u odnosu na neki drugi identitet. Drugim riječima, kako bi se moglo govoriti o dalmat(in)skom identitetu, moraju se prethodno priznati identiteti nečega što je drugačije od dalmat(in)skog. U političkom kontekstu o kojem je ovdje riječ, ti drugi identiteti su identiteti Slavonije, Hrvatske i Istre; pri tom nije jasno koje su granice takvog identiteta: radi li se o regionalnom ili državnom identitetu, posebno uzimajući u obzir kako npr. Hrvatska bez Dalmacije nema status pravne osobe.
Do ključnog problema dolazimo uviđanjem kako dalmat(in)ski identitet pretpostavlja izostanak drugih regionalnih identiteta koji bi bili dovoljno autentični (“posebni”) kako bi se diferencirali od podrazumijevanog i neminovnog državnog identiteta. Takav stav podupire činjenica kako je Dalmacija trenutno jedina hrvatska regija koja je nekada u povijesti imala autonomiju. Tako je ona jedina regija koja kroz povijest posjeduje dva identiteta: državni i regionalni. Međutim, kako bi se Dalmacija mogla nazvati autentičnom, neophodno joj je postojanje bilo kakvog Drugog (regionalnog identiteta).
Sumirajući do sada rečeno: kako bi se mogla braniti ideja Dalmacije regije sa statusom specifične regije, potrebno je dokazati stav kako su ostale regije u sastavu Republike Hrvatske područje s jedinstvenim regionalnim identitetom, i kako regije koje bi se u procesu teritorijalno-administrativne reorganizacije na tom prostoru formirali – ne mogu imati nikakve regionalne specifičnosti i nikakvu regionalnu autentičnost.
Iako, kako je već navedeno, nije zahvalno ulaziti u pitanje sadržaja regionalnih identiteta, gore iznijetoj tezi je jednostavno uzvratiti, pošto je opće poznato kako se regije – prema Europskoj deklaraciji o regionalnoj autonomiji – formiraju između ostalog i vodeći računa o kulturnim i drugim specifičnostima; stoga nema mnogo smisla reći kako bi neke druge regije glede identiteta bili “prazni” ili “bezlični”, ukoliko potreba za regionalizacijom i decentralizacijom postoji. Pa čak i pod gotovo nevjerojatnom pretpostavkom kako ne postoji nikakva regionalna autentičnost budućih regija, nema nikakvog racionalnog razloga kako bi se novoformirane regije vrijednosno omalovažavale i degradirale u odnosu na onu koji posjeduje neki identitet i tradiciju.
Zaključak je kako subjekt koji ističe autentičnost identiteta jedne regije – u ovom slučaju Dalmacije – čini to isključivo negirajući regionalnu autentičnost drugih – formalno nedefiniranih i nepriznatih, a i Dalmacija je formalno nepriznata – dijelova zemlje, odnosno valorizirajući regionalne identitete i posebnosti, što se graniči s kultur-rasizmom. Rasističke konzekvence ekstremnih valorizacija potvrđuje dobar dio javnog mnijenja koje, vođeno predrasudama, podrazumijeva kako su “Dalmatin(c)i čišći, kulturniji i pošteniji od sjevernjaka”, odnosno kako su “sjevernjaci prljavi, neobrazovani i nekulturni”. U istom slučaju, ali u kategoriji valorizacije nižeg intenziteta, nalazi se stav kako bi Dalmacija kao autonomna regija morala imati viši status od drugih, budućih autonomnih regija.
O argumentu vezanom za tradiciju i povijest dalmat(in)ske autonomije Najčešći, ali i najbesmisleniji argument je onaj o značaju tradicije i povijesti. Prema ovoj argumentaciji, Dalmacija bi trebala imati drukčiji status u odnosu na druge regije “jer je starija”, dakle postoji duže. Kao da se radi o nekakvom natjecanju vinara, a ne o neophodnim mehanizmima za poticanje regionalnog razvoja i uspostave političke, pravne i ekonomske ravnopravnosti. Uostalom stupanj relativnosti takvog argumenta postaje očit ako se stvari postave na ove načine: u kojem trenutku bi druge regije mogle postati jednako stara kao i Dalmacija kako bi mogli zaslužiti jednak status?
Među drukčijim načinima za pobijanje takvih argumenata mogu se naći povijesni trenuci u kojima tradiciju kmetstva nasljeđuje društvo slobodnih ljudi. U dalekoj povijesti dok je Europom harao feudalističko-kmetski odnos, Dalmacija je bila autonomna iako pod Mlecima pa nije osjetila feudalizam do 1870. kada je na prevaru pobijedila „Narodnjačka stranka“. Prema logici autonomaša-tradicionalista, taj prijelaz bi se u današnje vrijeme trebao dogoditi sukcesivno, odnosno ti bi robovi trebali u određenom vremenskom periodu “zaslužiti slobodu”. Isto bi tako mogla poslužiti i borba za ravnopravnost spolova. Dakle, kad je riječ o jednakim pravima i borbi za uspostavu društva jednakih šansi, tradiciji i povijesti tu nema mjesta.
Malo kompleksniji argument bavi se porijeklom Dalmacije u odnosu na porijeklo drugih, hrvatskih regija. Naglasak je na tome kako Dalmacija nije nastala u procesu decentralizacije i teritorijalne reorganizacije Republike Hrvatske, kao što će biti slučaj sa drugim pokrajinama, već se radi o povijesnoj regiji koja je nastala u drugačijim okolnostima, koja je stara više od 2000 godina i koja je bez odluke njezinih građana ušla prvo u sastav Kraljevine SHS, a zatim na isti način i u sastav Banovine Hrvatske. Autonomaši pitaju kada je proveden referendum ili neki drugi demokratski oblik odlučivanja.
Argument na prvi pogled zadovoljavajući i uvjerljiv te kada pogledate u povijesne knjige i arhive nigdje nećete vidjeti kako je proveden bilo koji demokratski način odlučivanja građana Dalmacije o ulazak u sastav Kraljevine SHS 1921. i sastav Banovine Hrvatske 1939., i sigurno predstavlja najozbiljniji udarac onima koji se zalažu za simetričnu regionalizaciju i ravnopravnost svih budućih regija. Problem je s tim stavom što i dalje u tome što kvaliteta regionalnog subjekta, sadržaj njegovog subjektiviteta i njegova povijest, ne bi trebali biti argument za supremaciju nad ostalim entitetima sličnog pravnog statusa. Drugačije rečeno, to znači kako činjenica kako je Dalmacija nastala prije drugih regija, činjenica što do 1939. nije bila u sastavu Republike Hrvatske, i nije sama izabrala postati njezin dio – ne znači kako bi građani koji žive na tom području trebali biti povlašteni u odnosu na građane nekog drugog dijela države koje je Dalmacija dio. Razlog je i dalje isti: ravnopravnost kao politička ideja ima smisla jedino ako bezuvjetno vrijedi za sve slobodne građane. Dalmatinska povijest i to što je Dalmacija 430 godina imala svoju valutu – dalmatinsku lyru je stvar njezinog kulturnog bogatstva i kulturnog identiteta, ali svijetu razvijenih ljudskih prava i ideje ravnopravnosti – ne može biti političko oružje.
Pravi razlog za asimetričnu regionalizaciju
Dalmat(in)ski politički aktivisti imaju pravo agitirati za regionalizaciju i decentralizaciju te supremaciju njihove regije, pa čak i ako to podrazumijeva potiskivanje ravnopravnosti, ali istovremeno jačanje demokratizacije društva. S druge strane, obzirna država, ona koja planira modernu budućnost, takvim pritiscima nema nikakvu obavezu udovoljavati tim zahtjevima. Uz takav stav država na svojoj strani ima – kako je već viđeno – argumente zasnovane na suvremenim demokratskim načelima.
Međutim, asimetrična regionalizacija u Republici Hrvatskoj ipak ima svoju logiku i opravdanje. Razlika u odnosu na rezon i argumentaciju dalmat(in)skih autonomaško-konzervativnih struja, autonomaša-nacionalista, ogleda se u tome što se u fokusu nalaze upravo potrebe i mogućnosti drugih regija, odnosno njihova insuficijencija na planu infrastrukturnih kapaciteta i ljudskih resursa. Dakle, argument ima potpuno drugačiji smisao i drugačiju zamisao: nije u pitanju držanje nekoga (tj.Dalmacije) iznad drugih regija, već kako onome tko bi trebalo imati jednaka prava izaći na pravi način u susret, i omogućiti mu optimalni rad i razvoj. U ovom slučaju, asimetričnom regionalizacijom država bi izbjegla probleme uvođenja novih nadležnosti i ovlasti drugim regijama, i planirala njihovo proširenje, odnosno uvođenje simetrije kroz program infrastrukturnog i kadrovskog osposobljavanja.
Simetrija i asimetrija nisu koncepti koji dolaze na kraju priče o tome tko zaslužuje više i bolje, nego kao odgovor na pitanje o tome je li regija sposobna prihvatiti dodatne ovlasti i odgovornosti u danom trenutku. Dalmacija to svakako jest!
Commentaires