Piše: dr. psych Nera Dvornik
Dalmatinska djeca predškolske dobi ne znaju vezati špigete, što je nazadovanje za zemljama Zapadne Europe za 2 godine, isto tako nisu samostalni, a koncentracija im je na ispod svake kritike.
Prije nekih mjesec dana započelo je testiranje predškolaca za polazak u prvi razred osnovne škole, a prema prvim rezultatima, budući prvašići imaju ogroman problem s koncentracijom, ne poštuju nikakva pravila, odlažu zadovoljenje trenutnih potreba, ne znaju se dovoljno dobro izraziti, a nisu ni samostalni. Uz to, primijećen je sve više slučajeva s poremećajima u govoru. Najveću „zaslugu“ za ovakvo stanje budućih osnovnoškolaca imaju vrtići, točnije njihove stručne službe koje ne rade ono što bi trebale, ali i roditelji koji djeci čine medvjeđu uslugu, jer im umjesto njih vežu špigete, zakopčavaju jakne, bojaju crteže, pa čak završavaju rečenice.
Budućim prvašićima ostalo je još nekoliko dana do upisa u osnovne škole. Većina njih je obavila testiranje kod psihologa, čime su službeno postali učenici. Iako testiranje još uvijek traje, zajedničko mišljenje mnogih školskih psihologa je kako budući učenici osnovnih škola imaju velikih problem s koncentracijom i ponašnjem.
Najveći broj školskih psihologa primijetilo je kako je u zadnjem razdoblju posebno izražen porast problema nedostatka koncentracije, ali i porast agresivnosti kod djece, što sa sobom povlači neke druge probleme. To se vidjelo na testiranju za upis u osnovne škole.
Kod djece postoji porast problema s koncentracijom, općenito s kontrolom, jednostavnom regulacijom, s problematikom poštivanja pravila, s odlaganjem trenutnih potreba, odnosno imaju problem s odlaganjem zadovoljenja trenutnih potreba, a imaju jako izraženu sklonost prema agresiji, bezobrazni su i divlji. Ovo su to neke od primijećenih karakteristike za koje zaista može reći kako su u porastu, a negdje su rezultat načina na koji djeca žive i iskustva s kojima se susreću, odnosno odgojnih obrazaca u koji su uključeni. Ukoliko trebamo uperiti prstom u nekog krivca na prvom su mjestu roditelji, a na drugom vrtići, točnije vrtićke stručne službe koje ne rade svoj posao.
Dodaje kako u kod današnjih roditelja prevladava permisivni stil odgoja, zbog čega roditelji imaju problema kontrolirati svoju djecu.
Permisivni stil odgoja karakterizira ne postavljanje nikakvih posebnih zahtjeva ili ograničenja djeci. Ovakvi roditelji, koji inače mogu biti veoma topli i brižni ljudi i izrazito topli i brižni roditelji, ne suprotstavljaju se svojoj djeci, te imaju problema s njihovom kontrolom. Taj nekakav kulturološki odraz je odlučujući o tome kako roditelji doživljaju roditeljstvo, što smatraju za njihovu ulogu u procesu odgoja djece i to se zaista brzo mijenja iz dana u dan i reflektira se na to kako nam se djeca ponašaju i što oni sami očekuju od odraslih osoba.
Ovdje možemo navesti brojne primjere iz osnovnih škola u kojima se djeca u petom-šestom razredu ponašaju kao što se nekada ponašali adolescenti u višim razredima srednjih škola. Ali, s druge strane ne znaju što je vrabac, a kamoli odgovoriti na pitanje kako se vrabac kreće. Ne zanima ih niti jedan predmet, jer što će to njima u životu. Zato znaju sve psovke svijeta i kako na najbrutalniji način uvrijediti nekoga.
To je zbog toga što je njihov nivo iskustva i sadržaj s kojim se oni susreću, daleko drugačiji nego onaj koji je bio na raspolaganju djeci iz prethodnih generacija. Djeca danas imaju određena znanja, ali su ona dosta modificirana različitim novim tehnologijama i onome čemu su zapravo izloženi. Današnja djeca izrazito malo borave u prirodi, malo imaju neku spontanu aktivnost u nekom prirodnom okruženju, uglavnom su u igraonicama i parkovima gledaju u mobitele ili tablete. Uz to, bolesno strogo su nadgledani od strane odraslih i sve to, naravno, mijenja njihovo iskustvo i informacije koje oni imaju, tako da ih mi izlažemo jednom ne baš zdravom načelu sadržaja, a očekujemo on njih da znaju nešto s čim se zapravo nikada nisu imali prilike susresti.
Što se očekuje od djeteta?
Roditelji su potpuno izgubili busolu. Dok sjede na kavama s prijateljima, dijete u kolicima, dakle mlađe od 3 godine, je na mobitelu. Na ovakav način, od djeteta se ne očekuje ništa više do li manjka koncentracije i deficita mašte. S druge strane, školski i vrtićki psiholozi i pedagozi bave se papirologijom umjesto da pomognu djeci. Rijetki su oni koji zbilja nešto rade s djecom. Istovremeno, postavljaju se zahtjevi pred djecu.
Stoga je legitimno pitati, što se to očekuje od predškolaca? Što je to što bi oni, u tom dobu, trebali znati?
Od djeteta koje treba krenuti u prvi razred osnovne škole očekuje se da zna napisati svoje ime i prezime, raspolaže odgovarajućim rječnikom, da može dobro razumjeti verbalne i neverbalne poruke koje mu se upućuju, da ima maštu za igru i da umije izložiti svoje misli te odgovoriti na konkretna verbalna i nevrerbalna pitanja.
Ovo se očekivalo od djece od početka organiziranog školovanja, dakle od kraja XVIII. stoljeća do početka XXI. stoljeća. Djeca, npr. rođena u prvoj polovini 1970. i djeca rođena početkom 1810. imala su ista očekivanja kod polaska u I. razred osnovne škole. Najveći broj djece rođena od kraja XVIII. stoljeća do 2005. nisu imala problema s ovim očekivanjima. Danas tih problema imamo. Stvar je u tome, što su djeca dosta upućena na sliku i video, dakle na vizualno „zahvaljujući“ životu s ekranima, a ne znaju se izraziti.
Uz to, sve je više djece s govorno-slušnim problemima, upravo zbog toga što se s njima nije bavilo, roditelji, braća i sestre nisu razgovarali s njima, već su samo prepušteni ekranima. Poznat je slučaj tamnoputog dječaka kojega je otac doveo iz Kenije, koji je govorio samo 7 japanskih riječi naučenih iz crtanih filmova koje je gledao na mobitelu. Dječak je bio vidno frustriran jer nije mogao komunicirati na hrvatskom jeziku. S tim dječakom nitko nije radio do njegovog strica koji mu je sakrio mobitel i počeo raditi s njim.
Manjak samostalnosti
Predškolci su pokazali kako nisu potpuno samostalni, a sve zbog toga što im roditelji čine „medvjeđu uslugu“.
Mnogi roditelji rade. Ujutro žure na posao, pa požuruju dijete kada se sprema u vrtić, zakopčaju mu jaknu, pa oblače patike, pakiraju što treba u ruksak, možda mu i daju doručak… To je potpuno pogrešno jer roditelji na taj način sprječavaju djecu u njihovom prirodnom razvoju i osamostaljenju, u stjecanju znanja, vještina i sposobnosti, u samostalnom učenju i shvaćanju kako neke stvari oni trebaju raditi potpuno sami, a ne njihove mame i tate.
Roditelji će najbolje pomoći svome djetetu u prilagodbi školskom životu ako razviju samostalnost djeteta u što većoj mjeri. Što se dijete manje oslanja na druge u zadovoljavanju svojih potreba, to se osjeća sigurnije i lakše se snalazi u novoj sredini, dakle može zakopčati patent ili vezati špigete, samostalno koristiti WC i na kraju znati potražiti pomoć.
Prošlogodišnji rezultati
Prema prošlogodišnjim rezultatima upisa djece u osnovne škole, ova generacija predškolaca imala je problem s artikulacijom brojnih glasova, zbog čega je svako drugo dijete trebalo ići kod logopeda.
To je najčešće posljedica prekomjernog praćenja crtanih filmova, a manjka obiteljske komunikacije s djecom. S njima ni roditelji, ni odgajatelji u vrtićima, a ni vrtićka stručna služba ne radi na pravilnom izgovoru riječi kako bi ih jednom mogli izvesti sami. Potrebno je slušati sugovornika i odgovoriti mu, potrebno je da su djeca u interakciji jedni s drugima, a ne s ekranima.
Sve je više djece s problemom „kratkotrajnog pamćenja. Djeca ne mogu naučiti recitirati pjesmicu ili ih prebrzo zaboravljaju. Ako i nauče pjesmicu ne znaju je recitirati, a to je veoma bitna stavka za razvoj dugoročne memorije i kritičkog mišljenja. Kada kažemo djetetu da nam nešto izrecitira, ono počne pjeva neku popularnu. Zadnje vrijeme, najčešće cajku – što je poražavajuće. Također, sve je manji broj djece kojima se čitaju bajke, jer one više „nisu u modi2. Sada se ekranizirano uspavljuju uz crtane filmove ili audio priče što je također loše, jer uz bajke dijete razvija verbalnu sposobnost, maštu i analizu.
Kako izgleda testiranje predškolaca
Cilj psihološkog testiranja budućeg prvašića nije procjena je li neko dijete „pametno“ ili „glupo“. Cilj je procjena zrelosti mladih ispitanika i predviđanje njihovog uspjeha ili neuspjeha u daljnjem školovanju.
Školski psiholog, između ostalog, treba procijeniti je li dijete u stanju sjediti u klupi 45 minuta ili će mu eventualno pasti na pamet otići kući poslije drugog sata, jer se nije naspavalo ili mu je predavanje dosadno. Stoga, cilj testiranja nije samo procjena intelektualne, već i socijalne i emocionalne zrelosti djeteta. Ukoliko ono nije dostiglo odgovarajući nivo socijalne zrelosti i nije u stanju psihološki se „odvojiti“ od roditelja, neće biti u stanju uklopiti se u grupu vršnjaka, odnosno u školski kolektiv. Za dijete je bitnije znati osnovne socijalno-higijenske navike, nego sva slova abecede, odnosno samostalno jesti, koristi WC, prati ruke i brinuti o svojim osnovnim stvarima.
Nekada su djeca bila uzbuđena. Kada bi u rujnu svojoj šestoj godini ušli u predškolsku vrtićku dob, pravili bi se važni jer će uskoro ići u školu, jer su odrasli. Danas su i djeca i roditelji, a bome i odgajatelji i stručna služba u vrtićima infantilna. Nitko ništa ne radi kako bi djeca kad odrastu postala zdrav dio društva.
Comentarios