psych. Nera Dvornik
Postoje različite vrste poremećaja govora i jezika kod djece. neophodno je na vrijeme prepoznati simptome nepravilnog govora i zatraži pomoć logopeda kako bi dijete savladalo ovu situaciju koja može kasnije predstavljati prepreku.
Uzroci nastanka govornih mana su raznovrsni, a stručnjaci upozoravaju kako tome u velikoj mjeri doprinosi upotreba pametnih telefona, tableta, televizora... Djeca govorne mane znaju pokazati tijekom ranog djetinjstva, nekad progovre tek nakon više godina, mucaju, nesigurni su u sebe prilikom govora...
To je loše zbog toga jer dijete nema govor. Samim tim je onemogućen razvoj kognitivnih funkcije, a tada su onemogućene komunikacija, učenje i drugi društveni odnosi koje doprinose razvoju djeteta, a uključuju govor. Takva djeca često imaju simptome ADD-a ili ADHA-a iako realno ne pate od tih poremaćaja u razvoju.
Djecu to što ne progovore na vrijeme izuzetno frustrira i zbog toga se osećaju neudobno u svojoj koži, a svoje nezadovoljstvo nerijetko ispoljavaju agresijom i drugim simptomima ADD-a, odnosno ADHD-a.
Iako ne govori, dijete je svjesno situacije i shvaća svet oko sebe, i to mu stvara napetost i nervozu jer ono bi htjelo uspostaviti komunikaciju. Tada ono postaje nervozno, agresivno ili se povlači u sebe. Jednostavno je, što se ranije poduzme nešto to je bolje, ne bi trebalo čekati i odlagati.
Roditelji misle kako je to faza
Rijetkost je kada su roditelji svjesni ozbiljnosti situacije. Većina roditelja opravdava ovu sitaciju riječima kako je dijete lijeno za govoriti, kako je tvrdoglavo, kako je ovo…, kako je ono… Ali, u biti radi se o odnosu roditelja s djetetom.
Tvrdnja većine roditelja, kako je dijete lijeno za govoriti ne drži vodu, jer su djeca u pravilu najbrbljavija stvorenja koja postoje, pa svaki izostanak govora je alamantna situacija koju bi roditelji trebali prvi prepoznati. Na žalost, sve češće imamo situacije u kojima roditelji ne shvaćaju kako dijete ima poremećaj ili i sami uzrokuju poremećaj gurajući djetetu mobitele i tablete u ruke.
Bez obzira bili roditelji krivi ili ne, potrebna je njihova odgovornost i pravovremena reakcija. Međutim, češće se dogodi veoma opuštena reakcija roditelja jer misle kako će se problem u razvoju govora riješiti samo od sebe i kako će dijete s vremenom samo progovoriti. Roditelji misle kako to nije neki problem, jer je mali iz susjestva progovrio u četvrtoj ili petoj godini, a sada je profesor u srednjoj školi. Takvim pristupom propušta se pravo vrijeme za pravovremenu reakciju.
Jedan od glavnih uzroka poremećaja govora kod djece je smanjena ili nikakva komunikacija roditelja s djecom. Roditelji rade po čitav dan, roditelji dolaze kući kasno, umorni su. Ta borba za egzistenciju nekako razdvaja roditelje i djecu, a to se loše odražava na govor djece. S druge strane imamo roditelje, koji, kako bi imali svoj mir, guraju djeci teblete i pametne telefone u ruke. Djecu se na taj način pasivizira, ali istovremeno i zatupljuje.
Koliko je ovo ozbiljan problem pokazuje i to kako je Europska udruga logopeda i Europska asocijacija dječjih psihologa proglasilo 6. ožujak danom podizanje svijesti o postojanju komunikacijskih poremećaja kod djece i njihovom djelovanju na zdravlje djece. Iz ove dvije organizacije traže od EU neka se usvoji direktiva koja će biti obvezujuća za sve države članice, a kojom će se kazniti roditelje koji ne odgajaju svoju djecu na primjeren način. Za ove dvije udruge, korištenje mobitela, tableta i drugih modernih komunikacijskih uređaja kod djece mlađe od 15 godine je stanje bazičnog zanemarivanja psihičkog i komunikacijskog zdravlja djece.
Problem prave mobilni telefoni ili roditelji?
Bezbroj puta su mi dolazili roditelji kojima dijete ili nije progovorilo, ili ima neku govornu manu. Osim što radim s djetetom, uvijek savetujem roditelje koje vježbe raditi kod kuće i kako kvalitetno provesti vrijeme s djetetom. Kažem im neka razgovaraju s djetetom, pričaju im dogodovštine, neka im čitaju priče i bajke. Ali, malo koji roditelj posluša.
Objasnila sam tolikom broju roditelja kako nije dovoljno dijete samo odvesti kod logopeda ili dječjeg psihologa, potrebno je i kod kuće vežbati s njima. No, roditelji to ne svaćaju o lemu ja njima to pričam. Roditelje naprosto nije briga za to što od svoje inteligentne djece čine budale.
Toliko se puta dogodilo da u mojoj čekaonici ili kada dođem posjetiti roditelje u iznenadnoj kontroli, roditelj, najčešće majka, ispija kavu s prijateljicom, a dijete u rukama ima mobitel ili tablet. To je jedna mrtva tišina, čuje se samo ogovaranje majke i prijateljice i crtani na stranom jeziku kojeg gleda dijete. Pazite sad, djetetu su roditelji pustili gledanje crtanog filma na stranom jeziku, a ono još uvijek ne zna ni materinski jezik.
Mucanje ozbiljan problem
Od govornih mana osim kasnog progovaranja susretala sam se s djecom koja mucaju, imaju disfaziju kada dijete ispoljava nemogućnost razvoja govora i jezika, ali i nerazumijevnaja istog; alaliju, što je stanje potpune nerazvijenosti govora i jezika kod djece normalnih intelektualnih sposobnosti i očuvanog sluha…
Mucanje je ozbiljna govorno-komunikacijska mana koja također počinje u najranijoj životnoj dobi zbog zanemarivanja dječjeg govornog razvoja. Mucanje može nastati i kao posljedica preživljenog straha ili šoka. Većina djece s mucanjem doživjela su neku traumu. Manji broj djece muca zbog tepanja odraslih prema njemu. Mucanje se kao i trajni nedostatak govorno-komunikacijskih sposobnosti može ispraviti, te se može dovesti do zrave osobe.
No, moramo imati na umu kako se djeca koja imaju neku govornu manu često susreću s diskiminacijom u okruženju gdje ima više djece. Prvenstveno u školi.
Redovita je pojava kako djeca znaju biti okrutna. Oni lako primijete i najmanju razliku kod neke druge osobe, prvenstveno kod svog kolege i kolegice u razredu, i onda ga, odnosno nju zadirkivaju. To kasnije može stvoriti velike komplekse kod djeteta s govornom manom. Ono može postati agresivno, može se povući u sebe i zatvoriti za druge.
Prema važećem Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama svaka bi škola trebala imati stručnu službu, koju čine: psiholog/-ica, logoped/-ica, defektolog/-inja (odnosno edukacijski/-a rehabilitator/ica), pedagog/-inja, socijalni/a radnik/-ca i člana/članicu medicinskog osoblja (liječnik/-ca, medicinska/i sestra/brat i sl.). Ukoliko neka škola radi u više smjena, tada bi škola trebala imati sve te članove/članice stručne službe za sve smjene. No, često se događa kako škole nemaju ni krede, a kamo li pedagoga.
Prema istom zakonu, svi gore navedeni članovi/-oce stručne službe, osim člana/članice medicinskog osoblja dužni su klinički liječiti djecu u svojim školskim ordinacijama. Postavlja se pitanje, radili se to? Naravno da se ne radi, jer kada bi se radilo, ne bi bio toliki pritisak na izvan školske službe.
Sjećam kada sam upisala fakultet već se tada govorilo kako je svakoj školi i vrtiću potreban psiholog i logoped. Međutim, te su osobe zaposlene, redovito primaju plaću, ali nikada niti jedno dijete nisu uzeli i klinički ga liječili što je njihova zakonska obaveza.
Stoga možemo zaključiti kako nije samo problem u roditeljima, već i u sustavu kojeg nije briga za djecu i njihove osnovne potrebe, te njihovo mentalno zdravlje.
Comments