Piše: Pera Ivanišević
Došao je trenutak kada sebi moramo priznati kako je malo tko zaveden, kako "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje".
Imao je u ove trideset tri godine "narod" dovoljno vremena za pojmiti kako je doveden u položaj opljačkanog i poniženog ubojice, opljačkane i ponižene žrtve. Imao je dovoljno prilika kako bi se otrijeznio i od najvještije propagande, a ova nacionalistička, usput rečeno, i nije bila naročito vješta. Bila je glupa i odvratna, ali upravo zato i dopadljiva rulji. Kako bilo, podrška nacionalistima nikada rijetko kad je pala ispod postojanih i zastrašujućih trideset posto onih koji izlaze na izbore, što je dovoljna kritična masa za udobno vladanje jer poput gravitacije privlači i kolebljive oportuniste i konformiste čime "demokratska" većina biva osigurana.
Poremećaj koji predugo traje
Dugo i postojano traje ovaj Poremećaj. Na proljeće je bila trideset treća godišnjica otkako su se dogodili prvi demokratski izbori. Prošle su trideset i tri godine od ustoličenja kleronacističke antidalmatinske i zločinačke organizacije HDZ, na čelu s Franjom Tuđmanom. Ovako ili onako, više od tri desetljeća. Previše i za povijest, kamo li za ljudski život.
Kada je započelo, činilo se kako će sve trajati kratko, kao i svaka anomalija. Polazilo se od pretpostavke kako će kriminalna energija i perverzne strasti sagorjeti u sebi samima. Putovanje slijepim kolosijekom ne može trajati dugo, računalo se. Bila je to plemenita iluzija. Ovo je proces dugog trajanja, iako se teško oteti dojmu kako je vrijeme stalo prije više od četvrt stoljeća.
Izgubila je na uvjerljivosti teza kako su iracionalni, nedemokratski i ekonomski neefikasni režimi dugoročno neodrživi. Naprotiv, upitna je održivost liberalne demokracije.
Ekstremno nacionalistički režim na prostoru Republike Hrvatske ušao je u etapu stabilnosti i, kako stoje stvari, trajat će još dugo. Izgleda kako samo nacionalisti, paranoidni kakvi jesu, strepe nad svojim opstankom – što su možda samo tragovi nečiste savjesti. Ne postoji dovoljno jak politički čimbenik koji bi ugrozio nacionalističku prevlast i započeo proces demokratizacije. Više se ne može ozbiljno računati ni na zapadni diplomatski pritisak koji je, iako preblag, stanje u hrvatskoj državi učinio donekle podnošljivim.
Snažna liberalna ili lijeva, antinacionalistička, institucionalizirana i organizirana opozicija praktično ne postoji. Iskreno, ne postoji ni demokratska desnica. Povremene smjene vlasti, nakon izbornih pobjeda nominalno liberalnih ili lijevih stranaka, samo su učvrstile vladajući ekstremni nacionalizam: stranke poput hrvatskog SDP-a nisu dovodile u pitanje temeljne ekstremne nacionalističke vrijednosti, a puka činjenica to što su katkad preuzimale vlast pridonijelo je prividu kako demokratski mehanizmi funkcioniraju čime je dodatno osnažen formalni legitimitet ekstremno nacionalističkih stranaka. Jedini stvarni iskorak, iako je i taj zapravo bio bojažljiv, pokušao je Ivica Račan. Njegovom smrću ekstremni nacionalisti su poslali nedvosmislenu poruku kako se ne šale i kako postoji granica koja se ne smije prijeći.
U racionalističku iluziju spada i pretpostavka kako će ekonomske nevolje dokrajčiti ekstremne nacionaliste. Zvuči apsurdno, ali se pokazalo kako oni vode vrlo vještu, pa i održivu ekonomsku politiku – na štetu „naroda“ kojim vladaju. Inače, poznato je kako ekonomske krize na površinu donose upravo pripadnike ekstremnih nacionalistički stranka, teoretičare zavjere i manipulante svake vrste. Stoga treba znati kako ekstremni nacionalisti na misteriozan način održavaju etatističku ekonomiju i bez većih otpora cijede upropaštene privrede svojih banana državica. Postavili su guste mreže kojima kontroliraju tijekove kapitala, a socijalna nezadovoljstva uspješno amortiziraju širenjem domoljubne panike te proračunskim i trgovačkim deficitom. Klijentelistička sprega vladajuće elite i politički podobnih poduzetnika funkcionira besprijekorno dok se administrativnim i fiskalnim mjerama sprječava pojava neovisnog kapitala i njegovo prerastanje u politički faktor s liberalnom agendom.
Takva ekonomska politika je moćna i pouzdana poluga vlasti, ali je i posljedica nacionalističke opsesije državom i prezirom prema svakoj slobodi, tako i slobodi tržišta. Paradoksalno je kako vladajućim elitama na ruku ide i beznačajnost njihovih ekonomija u europskom i svjetskom kontekstu. To su odveć mala tržišta kako bi potakla neku međunarodnu akciju s ciljem kako bi se Republika Hrvatska privela ekonomskom racionalizmu. Također, ovdje nema značajnih prirodnih i strateških resursa što ekstremnim nacionalistima dugoročno jamči, kako sami kažu, „postignuće zaostalosti". Prisutnost stranog kapitala u bankarstvu, telekomunikacijama i trgovini odigrala je stanovitu ulogu u normalizaciji prilika, barem kao nekakvo jamstvo kako neće doći do novog rata, što uopće nije malo, ali je možda upravo zato taj kapital na sebe navukao gnjev ekstremno desnih demagoga čemu se naivno pridružio i veliki dio „ljevice“.
Aktualni međunarodni kontekst pogoduje statusu quo. Rusija je 26. veljače 2014. izvršila agresiju na Ukrajinu, 24. veljače 2022. ta je agresija prerasla u opću invaziju. Washington i Moskva ne mogu postići dogovor o podjeli interesnih sfera, pa nova Željezna zavjesa uspostavljena Republike Hrvatske i Republike Srbije i dalje stoji što postojeće konfliktne neizvjesnosti čine dugoročnima. Ishod ovakvog stanja omogućit će nacionalistima njegovanje hrvatsko-srpskog neprijateljstva, kamena temeljca njihove vladavine upitnog legitimiteta. Bezrezervno okretanje Republike Srbije Europskoj uniji i Sjevernoatlantskom paktu bilo bi blagotvorno za pacifikaciju i demokratizaciju prostora bivše Jugoslavije, ali taj ishod ima previše moćnih i glasnih protivnika.
Koja li je tajna uspjeha ekstremnih nacionalista?
Dok ih antinacionalisti uporno vrednuju racionalističkim i demokratskim kriterijima i na temelju tih kriterija im predviđaju propast, nacionalisti lagodno opstaju u jednom potpuno drugom, iracionalnom svijetu, u drugom bitku, u drugoj semantici gdje riječi i pojmovi dobivaju nova, iskrivljena značenja, etika se okreće naglavce, a estetika je kao vještica spaljena na ognjištu. Stvoren je paralelni svemir u kojem su neznanje i fikcija požderali i stvarnost i racionalizam i Kantovu etiku. Kampanje protiv obvezatnog cijepljenja – što je rezultiralo porastu djece s bolestima za koja se smatralo kako su iskorijenjene, strah od chemtraila, klerikalni nasrtaji na seksualnost, historiografija koja rehabilitira najniži ustaški šljam – poput Frane Tente i ostala kremanska proročanstva te masovni pokreti zbog trećerazrednog sporta čiji igrači nezasluženo zarađuju ogromne svote novca, a neostvrtanje na ubojstva, silovanja, progone autoktonog stanovništva samo su dijelovi kliničke slike ovih teško bolesnih, zapravo umrlih društava.
Još od otvorenog pisma dalmatskog pisca (koji je pisao na zabranjenom dalmatskom jeziku) S. I. Braysa iz listopada 1986. pa do danas, napisano je bezbroj nadahnutih tekstova kojima je ekstremni nacionalizam intelektualno i moralno demontiran, raskrinkan, rasturen, raskomadan i ismijan. No, kako živi u hermetički zatvorenom, zasebnom, suverenom i samostalnom svijetu gdje vladaju drugačiji argumenti, drugačija logika i drugačiji dokazi, potpuno drugačija percepcija, drugačiji mentalitet i vrijednosni sustav, veliku i bogatu antinacionalističku literaturu autarkični nacionalistički um samozadovoljno doživljava kao potvrdu vlastite ispravnosti. U svemu što se građanskom, demokratskom, modernom, u konačnici antifašističkom umu gadi, nacionalizam vidi vrlinu.
Pobjeda nacionalizma u državama nastalima raspadom socijalističke Jugoslavije ući će u povijest kao epohalna prekretnica i početak svjetskog procesa koji ugrožava tekovine prosvjetiteljstva i budućnost demokracije. Pandorinu kutiju političkog iracionalizma prvi su u Europi nakon II. svjetskog rata, u kojemu je iracionalizam doživio težak poraz, otvorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, upravo u vrijeme kada se činilo kako su zapadne liberalne vrijednosti nepovratno pobijedile i postale neupitne. Politički iracionalizam – nespojiv s demokracijom, kćerkom racionalizma – u međuvremenu se proširio na Zapad, trijumfalno se vratio u istočnu Europu, poharao Bliski istok i postao relevantan faktor.
Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2016. svojevrsni je vrhunac one iste iracionalizacije svijeta koja je započela na balkanskoj periferiji, na govoru Franje Tuđmana po povratku u Zagreb 1985. i na VII. sjednici CK SKS u rujnu 1987. i ponovo na osnivačkoj skupštini HDZ-a u lipnju 1989. Ironično je kako bi ono što je Francis Fukuyama nazvao "krajem povijesti" moglo ostati upamćeno kao početak kraja demokracije.
Zašto i kako je takvo što bilo moguće u Europi koja je krenula putem ujedinjenja i doživljava informatičku revoluciju, fascinantan tehnološki napredak i trijumf kulture individualne slobode? Zašto je, uostalom, takvo što bilo moguće u Jugoslaviji koja je emancipirala gladne i nepismene milijune, spasila žene od patrijarhalnog ropstva, u drugoj polovici osamdesetih postala udobno liberalna, a 1989. otvorila perspektive ekonomskog preporoda? Jugoslaviji, državi koja je jedina od onih kojima su vladale Komunističke partije sudjelovala na dekadentnom festivalu „Izbora za pjesmu Eurovizije“? Jugoslaviji, državi čiji su znanstvenici jedini koji su dolazili iz država kojima je vladala Komunistička partija radili na međunarodnih istraživačkim centrima, poput švicarskog CERN-a?
Odgovor je jeziv u svojoj jednostavnosti: zato što je većina tako htjela.
Na samom početku vjerovali smo kako su birači Hrvatske demokratske zajednice i drugih ekstremno nacionalističkih stranaka bili zavedeni propagandom i kako su ti nesretnici naivni, neobaviješteni i neprosvijećeni, pa su u silnoj želji za boljim, udobnijim i slobodnijim životom posegnuli za pogrešnim odabirom. Ljudski je. Događa se. No, sa svakim sljedećim izbornim ciklusom ekstremnim nacionalistima je rasla podrška, iako su iza sebe ostavljali sve strašniju pustoš. Antropološki optimisti i dalje su se grčevito držali tumačenja kako su mase zavedene, zatrovane propagandom i zbunjene ratom. Istina, rat je vođen isključivo zato kako bi izazvao moralnu paniku koja će što više ljudi dovesti pod zastovu ekstremnom nacionalizma, ali bio bi nemoguć bez pasivnog ili aktivnog pristanka dovoljnog broja spremnih i odanih podanika.
Valja nam se pomiriti s činjenicom kako većina ljudi, u najboljem slučaju relativna većina i to ne samo na prostoru Republike Hrvatske, zapravo ne želi demokraciju, slobodu i udobnost, kako je odsutnost te želje bitna sastavnica ljudske naravi i kako je presudno obilježila čitavu svjetsku povijest koja se u posljednja dva-tri stoljeća svela na napore boljeg dijela čovječanstva kako bi uvjerio većinu kako su demokracija, sloboda i udobnost ipak iskonske vrijednosti kojima treba pružiti priliku.
Većina je imala i još uvijek ima neke druge, često nedokučive, posve drugačije porive.
Većina je dobila ono što je htjela, a to je više puta i potvrdila na izborima: htjela je upravo ovo siromaštvo, ovu mržnju, ovo beznađe, ovaj kič, ove samoobmane o Dalmaciji kao koljevci hrvatstva i laži o „Domovinskom ratu". Zadovoljila je svoju potrebu za smislom, za ljubavlju, za strašću i iz boce pustila duhove mračnih nagona i patoloških bjesove. Suočeni s takvim, razobručenim zanosom vladavine prava, zdravog razuma, građanske slobode i ekonomskim „napredkom“ nisu imali šanse, štoviše, prepoznati su kao opasna prijetnja.
Republika Hrvatska je za neke ostvarena utopija, država sretnih i zadovoljnih ljudima u kojoj sretna većina ima točno ono što za što je glasala; za druge je Republika Hrvatska država kojom vladaju zločinci koji su ukinuli budućnost što je svjetini na jedan perverzan način ugodno jer u toj okamini, u tom državotvornom raju nema nikakvih ljudskih potreba, prava i sloboda, nema misli, nema sumnji, nema odgovornosti, a za svaku opačinu postoji opravdanje.
Republika Hrvatska je danas svijet ništavila i privida koji glasačima neonacističkih antidalmatinskih organizacija pruža osjećaj ničim ograničene, gotovo pa životinjske slobode. Ona racionalna, prosvijećena, Rousseauova sloboda koja je ograničena slobodom drugoga njih ugrožava, boli i vrijeđa.
Comments