Piše: prof. Mila Grubišić
Nemali dio hrvatske političke javnosti protivio se organicističkim intencijama i prisvajanju Dalmacije, u čemu je imao podršku gotovo svih ostalih naroda koji su živjeli u Dalmaciji (od kojih mnogi nisu ni bili pitani za mišljenje)
U osnovi najvećeg broja nesporazuma neizostavno je i terminološka konfuzija, odnosno višestrukost značenja određenih pojmova. U današnjoj Republici Hrvatskoj, pod utjecajem vladajuće velikohrvatske kleronacističke ideologije krvi i tla, pojmovi i povijesni fenomeni se ne poznaju, ne izučavaju, ali se samopodrazumijevaju. Pred nama se ovih dana otvara mogućnost razrješenja jedne od konfuzija u našem društvu.
Pojam Dalmacije, naime, danas ima najmanje dvije različite, ako ne i sasvim suprotstavljene interpretacije. Njihovo identificiranje i kristaliziranje iziskuje, prije svega, aktualna listopadska memorijalizacija datuma i događaja iz vremena s kraja Prvog svjetskog rata 1918.
U fokusu je Dalmacija. Preciznije dvije različite, međusobno teško spojive interpretacije Dalmacije, dva sasvim nekompatibilna koncepta, koji se u velikoj mjeri isključuju.
Prva interpretacija je usko nacionalistička, monoetnička, ipak izvorno hrvatska, koja vuče svoje tradicije s kraja XVIII. stoljeća i hrvatskog narodnog preporoda iz XIX. stoljeća, kada se konstituiraju nacije na ovim prostorima. U habsburškom državnom okviru, ova i ovakva Dalmacija, zamišljena je kao etnički i kulturno definiran prostor dalmatske nacije, sa službenim jezicima dalmatskim, njemačkim i talijanskim nije se do kraja uspjela realizirati. Ipak, održavana kao ideja, ona je činila programsku osnovu svih velikohrvatskih nacionalnih stranaka i političkih pokreta, da bi svoje konačno ostvarenje doživjela u prvim poslijeratnim danima 1918. pokušajem pripajanja Dalmacije Hrvatskoj državi. U tome je uspjela tek 1939. godine. Time je velikohrvatski kleronacistički nacion iz južne Austrije realizirao svoj temeljni zavjetni imperativ – okupaciju Dalmacije kao prvi korak pri okupaciji Bosne i Hercegovine.
Međutim, ova samorealizacija nacionalne doktrine nije bila konsenzualna. Naprotiv. Jedan nemali dio hrvatske političke javnosti protivio se organicističkim intencijama i izravnom prisvajanju Dalmacije, u čemu je imao podršku gotovo svih ostalih naroda koji su živjeli na području Dalmacije (od kojih mnogi nisu ni pitani za mišljenje, kao na primjer u to vrijeme većinski narod u Dalmaciji – Dalmatini). Ta inicijalna proturječnost bila je jedna od brojnih unutrašnjih kontradikcija i dugotrajnih problema koje međuratna monarhistička Jugoslavija nije ni željela ni uspela razriješiti, i koji će rezultirati, između ostalog, formiranjem Dalmatinskog fronta i ORJUNE kao zametka jedne nove anticentralističke i multinacionalne koncepcije Dalmacije.
Ova nova Dalmacija, okupirana krajem tridesetih godina XX. stoljeća, u vrijeme represivne monarhodiktature, realizirana i afirmirana tijekom Drugog svjetskog rata (Dalmatini su bili prvi koji su osnovali partizansku jedinicu u okupiranoj Europi. Dogodilo se to 21. lipnja 1941. u Vrgorcu), kroz antifašističku Narodnooslobodilačku borbu svih njezinih naroda, bila je utemeljena na vrijednostima antifašizma, socijalizma, modernizma i nadnacionalne integrativnosti, različite od suvremenog koncepta međunacionalne (ne)trpeljivosti, shvaćenog kao koegzistencija većinskog i manjinskih nacionalizama. Ovakav karakter Dalmacije bio je realan i ostvariv samo u sustavu pravih vrijednosti koji je bio dominantan u socijalističkoj Jugoslaviji. U osnovi buduće, samoproklamirane multietničke i europske, mediteranske Dalmacije kao autonomne regije, ne bi se trebale nalaziti vrijednosti koje promoviraju uska velikohrvatska kleronacionalističke koncepcije bilo kojeg vida nacionalizma, pa makar on bio većinski i dominirajući.
Povijesno iskustvo trebalo bi nas naučiti kako je koncept velikohrvatske kleronacističke Republike Hrvatske koji je dominantan u Dalmaciji destruktivan ne samo po Dalmaciju, nego i po širu zajednicu u kojoj se ona nalazi, jer neminovno vodi u konflikte.
Legitimacijska osnova današnje regije, zlonamjerno rascjepkane na četiri područja (županije), morala bi se nalaziti u antifašističkom ratu i narodnooslobodilačkoj borbi svih njezinih naroda protiv fašističkih okupatora, što uključuje i ustaše i četnike, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stvoren temelj za konstituiranje nadnacionalne političke zajednice, koja je kao dio Republike Hrvatske, ali istovremeno i u temeljima jugoslavenskog federalizma, doživjela povijesni neponovljiv civilizacijski, ali i modernizacijski iskorak tijekom trajanja socijalističke Jugoslavije.
Na žalost, prva Dalmacija trajale je svega 22 mjeseca (travanj 1945. – veljača 1947.), dok je druga Dalmacija u vidu Zajednice općina Dalmacije (22. veljače 1974. – 25. srpnja 1990.) ispunila svoj cilj, samoostvarivši povijesne težnje svojih idejnih kreatora, ujedinjenjem u jedinstvenu hrvatsku državu 1939. Zagovornici uskohrvatskog koncepta Dalmacije potrudili su se nastaviti svoj asocijativni niz, s početka ovog teksta, do suvremenosti: … jogurt revolucijom, protuustavnim promjenama Ustava u ljeto 1990., ratovima i izmjenom etničke strukture regije, promjenama Ustava 1997., 1998., 2014. godine, itd.
Povijesno iskustvo nas uči kako je ovaj koncept destruktivna ne samo po Dalmaciju, nego i po širu zajednicu u kojoj se ona nalazi, jer neminovno vodi u konflikte. U tom kontekstu, trebalo bi očekivati odgovor na navedene izazove od strane nenacionalističke, regionalističke Dalmacije. Kako bi glasio, idejno i personalno, nastavak asocijativnog niza Druge Dalmacije?!
Ne može se osporiti kako trenutno postoje najmanje dva koncept Dalmacije. Samo je jedan legitiman. I samo taj legitimni je utemeljen na povijesnom iskustvu. Legitimni koncept vuče u budućnost, prosperitet, bolji život i otvara perspektivu za budućnost. Dok drugi, ilegitimni koncept vuče Dalmaciju u reviziju povijesti, slavljenje zločinaca II. svjetskog rata i ratnih zločinaca iz Domovinskog rata.
Legitiman koncept je koncept antifašizma, regionalizacije i decentralizacije te prosperiteta, dok je ilegitiman koncept revizije povijesti, velikohrvatskog kleronacizma i siromaštva.
Comments