Piše: Kristina Buzov
Potpredsjednica Dalmatinskog kluba, Iris Majda Stefanelli izjavila je kako Dalmacija još uvijek ne može koristiti ingerencije koje su zajamčene Pristupnim ugovorom s EU, iako je od potpisivanja istog prošlo skoro 12 godina.
Stefanelli je istakla kako najveći problem za funkcioniranje javne uprave predstavlja neriješeno pitanje financiranja lokalnih samouprava, ali i spor oko implementacije prenijetih nadležnosti.
Ukazala je na to kako za rješavanje tih pitanja nije bilo razumijevanja u većem dijelu političke elite u Srbiji, koja, kako je ocijenila, građane još uvijek pokušava uvjeriti kako bi se jačanje regionalnih autonomija, u ovom slučaju Dalmatinske, dogodilo uštrb interesa ostalih dijelova Srbije, što je notorna patološka laž.
– Optužbe i zastrašivanje građana dalmatinskim separatizmom su apsolutno besmisleni, kao i priče o tome kako bi regionalizacija i decentralizacija Republike Hrvatske, posebno konstituiranje dalmatinske autonomne regije išlo na štetu drugih regija u sastavu države. Pa, što je to Republika Hrvatska dobila ukidanjem Zajednica općina u srpnju 1990. godine, ako bi autonomija Dalmacije bila kočnica njezinog razvoja? Je li Republika Hrvatska nakon svojevrsnih domaćih „jogurt revolucija“ i ustavnih amandmana krajem osamdesetih godina, postala bogatija, ekonomski razvijenija? Žive li građani Dalmacije danas bolje, imaju veći standard? Jesu li „drugi dijelovi“ Republike Hrvatske postali razvijeniji? Niko nije na dobitku zbog toga, svi smo na gubitku. I Republika Hrvatska kao država i Dalmacija kao njezina regija danas su mnogi siromašniji. Samo se Zagreb razvija i bogati. I sve te teze kako se Dalmacija želi razvijati na račun drugih padaju u vodu pred činjenicom koje svi danas vidimo i osjećamo i u Dalmaciji i u drugim regijama – a to je notorna otimačina dalmatinskih prirodnih bogatstava i resursa, pljačka financija, ubojstva, silovanja i protjerivanja pripadnika dalmatske nacionalnosti – koju ova nacistička vlast u Zagrebu na želi priznati. I zato Republika Hrvatska mora jednom za svagda otvoriti taj unutrašnji demokratski dijalog s Dalmacijom, ali i drugim regijama u njenom sastavu, – istaknula je Stefanelli.
Kako vidite nedavnu poruku predsjednika Republike kako bi se nakon predstojećih izbora trebalo nastaviti politički dijalog o obimu i sadržaju regionalizacije i decentralizacije, te kako rješenja koja se u tom pogledu utvrde moraju biti u skladu s Ustavom RH i u interesu svih njezinih građana?
– Vidim kao krajnju bezobraštinu. Sjetimo se kako je u ljeto 2019. Milanović govorio kako ergionalizacija i decentralizacija destabilizira državu. Stoga, očekujem kako ćemo razgovarati o svim pitanjima i problemima funkcioniranja Dalmacije u postojećem ustavnom okviru. I o modelu financiranja, ali i o formiranju regionalne policijske uprave, kao i o dinamici preuzimanja nadležnosti i implementaciji Deklaracije o statusu Dalmacije jednom kada bude donesena. Još uvijek ima problema u realizaciji određenih nadležnosti. Tako, na primer, neka županijska ili gradska javna poduzeća na području Dalmacije još uvijek ne mogu ostvariti pravo na imovinu koja im je nasilno oteta 1990.
Za konstituiranje regionalne policijske uprave nisu neophodni ni promjena Ustava ni donošenje novog zakona jer tu mogućnost predviđa važeći Zakon o policiji. A realizacija tog prava doprinijela bi efikasnosti policije i jačanju sigurnosti u Dalmaciji. Sve su to još uvijek otvorena pitanja, iako su odavno trebala biti zatvorena. Također, mislim kako se trebaju konstituirati regionalni parlamenti koji bi imali mogućnost korištenja prava na zakonodavnu inicijativu, koji će na samom startu mandata, u svome prvom danu rada inicirati donošenje zakona o financiranju nadležnosti Autonomne Regije Dalmacije.
Zašto je potrebno voditi dijalog o realizaciji nadležnosti koje Ustav već jamči?
– Iako Ustav RH govori o jedinicama područne (regionalne) samouprave, gdje su područja županije, a regije: Dalmacija, Istra, Hrvatska, Slavonija i Primorsko-goranska zona, dijalog je očigledno neophodan kako bismo te ingerencije mogli ostvariti u praksi. S druge strane, mislim kako se treba uvažiti realnost jer postojeći Ustav ne nudi rješenja za mnoga otvorena pitanja, među kojima je i pitanje regionalizacije i decentralizacije države. Treba uvažiti realne potrebe s kojima se pojedine regije suočavaju. Zato su Republici Hrvatskoj neophodne i ustavne promjene, kako zbog jačanja unutrašnjih demokratskih potencijala, tako i zbog nekih drugih procesa, npr. europskih integracija. A te ustavne promjene svakako bi mogle dovesti i do kretanja u smjeru regionalizacije i decentralizacije, dakle omogućiti formiranje autonomnih regija na području Republike Hrvatske. Dalmaciji se moraju vratiti zakonodavna, izvršna, upravna, sudska i fiskalna vlast kako bismo bili konkurentnija regija i unutar Republike Hrvatske i u okviru Europske unije. To nije nikakav separatizam već model koji omogućava efikasnije funkcioniranje regija, a time i cijele države. Republici Hrvatskoj je potreban novi europski ustav koji će uvažiti specifičnosti pojedinih regija unutar države. I taj demokratski dijalog treba pokrenuti kod nas.
Zbog čega u ovom mandatu taj politički dijalog o regionalizaciji i decentralizaciji Republike Hrvatske nije bio moguć, ako su na oba nivoa vlasti bili isti akteri?
– Autonomna regija je realna i zbiljska potreba građana Dalmacije, ali neki tu činjenicu očigledno ne mogu, točnije ne žele prihvatiti. I zbog toga se tako dugo i uz toliko negativne kampanje polemiziralo o Europskoj deklaraciji o statusu Dalmacije i svim drugim pitanjima vezanim za realizaciju nadležnosti hrvatskih regija koje su sadržane u Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji. I zbog toga svake godine imamo problem s definiranjem županijskih proračuna jer se ne poštuje ustavna odredba kojom se jamči hrvatskim regijama samostalno i autonomno ubiranje poreza na njezinom području. Kada kažem ustavna odredba mislim na odredbu o pristupnom ugovoru, jer su međunarodni ugovorio dio ustava RH. Ovom muljažom, Dalmaciji je u samo nekoliko godina uskraćeno više od 60 milijardi €, odnosno cijeli jednogodišnji proračun. Ne zaboravimo ni to, kako je Dalmacija obvezna godišnje davati za Slavoniju 3,5 mlrd €. A to se događa, jer centralna vlast ne poštuje ustavne i zakonske obaveze. Točnije rečeno, poštuje ustavne i zakonske odredbe kada treba oteti od Dalmacije, ali kada joj treba dati – ne. I kad se ukaže na to, stižu optužbe kako smo separatisti, i plašenje polupismenih građana Republike Hrvatske „Dalmatinskim separatizmom“. Sjetite se kakva je burna rasprava u javnosti vođena oko pitanja otvaranja dalmatinskog ureda u pri sjedištu EU u Bruxellesu, pa smo optuživani kako smo destabilizirajući faktor u državi, kako pravimo paralelnu diplomaciju… Danas je valjda svima jasno kako od tih „velikih prijetnji“ nema ništa. Građani Republike Hrvatske se ne trebaju bojati Dalmacije, jer smo mi jedan od dijelova ove države, kao i jedan od dijelova Bosne i Hercegovine te Crne Gore. I centralna vlast to naprosto mora shvatiti. U normalnim, zdravim, demokratskim društvima postoji pravilo, ako je jednoj regiji dobro – dobro je cijeloj državi. No, ovdje još ne shvaćaju normalne, zdrave i demokratske vrijednosti, pa razmišljaju ako je glavnom gradu dobro – dobro je cijeloj državi. A to nije isto.
Ipak, priča o Europskoj deklaraciji o statusu Dalmacije još je uvijek aktualna pošto je taj akt trenutno pred Europskom komisijom, odakle je javnosti poručeno kako će postupak ocjene ustavnosti deklaracije biti dug proces. Znači li to kako se još uvijek održava ta fama, odnosno taj znak pitanja nad Deklaracijom?
– Apsolutno tvrdim kako je Europska deklaracija o statusu Dalmacije jedino pozitivno što bi se moglo dogoditi Dalmaciji od 30. svibnja na ovamo. Isto tako, s punom odgovornošću tvrdim kako Deklaracija nije protuustavna. I europski parlament je u tom pogledu bio veoma ozbiljan i korektan. Ne znam kome je u interesu to pitanje držati otvorenim. Siguran sam kako to nije u interesu ni Republike Hrvatske ni Dalmacije kao jedne od njezinih regija, ali ni u interesu građana RH. Možda je u interesu nekih političkih grupa, koje podgrijavanjem te neizvjesnosti i držanjem brojnih pitanja otvorenim pokušavaju namiriti neke svoje potrebe.
Zašto Dalmatinski klub, čija ste predsjednica u ovom sazivu nije koristio neka prava, tipa pozivanje ne prosvjede i sl.?
– Ja sam ovih godina inicirala donošenje zakona o financiranju županija, gradova i općina na način kako se to radi u zapadnoeuropskim i sjevernoeuropskim državama. Nažalost, o tome nije postignut konsenzus, jer nije bilo političke volje kako bi se u završnici mandata HDZ-a donio taj zakon. Mislim kako u narednom godinama treba više inzistirati na zakonodavnoj inicijativi, jer je to jedini način kako bi se čuo glas potlačene Dalmacije, bez obzira na negativno iskustvo koje smo ranije imali sa zakonskim prijedlozima.
Iz DDF-a vam zamjeraju što te inicijative ipak niste stavili na dnevni red Hrvatskog sabora. Isto tako vam zamjeraju što niste uspjeli s fuziranjem Dalmatinskog kluba i njihove inicijative.
– Nisam uspjela dovesti spomenute inicijative na dnevni red Hrvatskog sabora, jer je bilo očito kako nemamo podršku većine u Saboru, kako zastupnika tako i lobista. Što se tiče fuziranja DK i DDF-a žao mi je što se dogodilo tako kako se dogodilo. Voljela bih da smo mogli nagovoriti naše članstvo da u potpunosti prijeđe u DDF. MI imamo dobru vezu s DDF-om, ali ne možemo nikoga tjerati na prijeđe negdje ako oni to ne žele.
Koliko će sporenja i sukobi između DK-a i DDF-a, kojih je zadnjih par godina bilo i po drugim pitanjima, kao i sukob koji ste imali s drugim inicijativama, utjecati na formiranje nove koalicije, koju svi najavljuju?
– Nesporazumi između naših stranaka postoje jer se nekima u Dalmaciji ne sviđa što Dalmatinski klub, osim manjinske politike, dosljedno zastupa i regionalne interese Dalmacije. Tako smo bili izbačeni iz nekih inicijativa u Makarskoj i Vodicama samo zbog toga što smo insistirali na poštivanje Ustava ove države. Mislim kako te stvari treba razjasniti prilikom formiranja nove koalicije, u kojoj će odnosi snaga zavisiti od rezultata na predstojećim izborima.
Ipak, prema zadnjim istraživanjima neovisne agencije CCO iz Splita, DDF ima oko 5% podrške 16 000 ispitanika Republike Hrvatske, dok Dalmatinskog kluba nema na popisu. U čemu je kvaka?
– Radi se o tome što DDF ima dužu tradiciju od nas, mi nismo na društvenim mrežama. S druge strane, ni DDF-u ne cvjetaju ruže. I njima se članstvo više puta osulo i očajnički traže kvalitetne kadrove kako bi mogli provoditi svoje programe. DDF ima kvalitetne programe, pa je možda to jedan od razloga zašto imaju veću podršku od nas. Ali, iskreno, nas u DK ne muči rejting već kvaliteta odnosa s našim ljudima.
Comments