Gospodari i gospodarenje

Piše: Mikula Zancchi

Jesu li države nastale raspadom Jugoslavije, od Slovenije, preko Bosne i Hercegovine i Kosova, do Makedonije, zaista postale kapitalističke?

Ne spominjući povijesti, može se reći kako su od 1947. do 1990. živjele izvan tijekova kapitalističke privrede, u socijalističkoj komandnoj ekonomiji.

Što je temeljna karakteristika socijalističke komadne ekonomije? To kako vladajuća politička elita kontrolira cjelokupni životni proces. Privatno je vlasništvo reducirano na okućnice, malo zanatstvo i ugostiteljstvo, a proizvodne snage, zemlja i ljudi stoje pod izravnom komandom političke elite koja se silom štiti od demokratskih procesa i gospodari svim izvorima života. Ona osigurava reprodukciju na svom teritoriju, a odnose sa svijetom strogo kontrolira isključivo na osnovu vlastitog rezona. Paternalistička nad-država se bavi proizvodnjom i raspodjelom, obrazovanjem, naukom, kulturom i svim drugim odnosima sa svijetom. Svi pokušaji autonomnih civilnih inicijativa u tim domenama okarakterizirani su kao šverc, kriminal, ideološka aberacija i tome slično.

Uz svu demokratizaciju političkog sustava, države nastale raspadom bivše Jugoslavije, njih sedam, još žive u komadnoj, da ne kažem socijalističkoj paradigmi. Po tom modelu postupaju i političari, ekonomisti, građani, mediji, „intelektualci“. Političari i dalje djeluju kao da je država njihov osobni feud. Rasprodaju bez kontrole banke, industriju, zemlju…

Ekonomisti ne kritiziraju paradigmu pod čijim se nebom sve to događa, nego političare koji navodno loše upravljaju privredom, kao da vrijeme gospodarenja nije minulo s feudalizmom i socijalizmom, hvale jer su prodali dio po dio strateške industrije. Građani se još nisu navikli kako sami moraju organizirati svoj vlastiti život ili kako invencijom za same sebe trebaju stvoriti radna mjesta, nego histerično galame na političare/gospodare i optužuju ih kako su lopovi (što jesu), umjesto da traže od njih neka ih prije svega i iznad svega oslobode svog gospodarenja, svog nadzora i starateljstva. U državama bivše Jugoslavije nisu se još pojavili ni kapitalistički lupeži, nego samo oni pohlepni lupeži i nekompetentni tajkuni.

A oni nisu nikakvi kapitalistički privrednici, nego (politički protežirani) arivisti, dakle oligarhija, kojima je ideal parazitski feudalni život u dvorcima i vilama koje grade ili obnavljaju kao skrivenim rezervatima u kojima se štite od svakog stresnog poduzetništva i slobodnog ekonomskog prostora. Ekonomisti uglavnom slijede taj trend. Oni kao analitičari, kao savjetnici, kao komentatori, okrivljuju za stanje isključivo gospodare, naime državu koja navodno loše gospodari, a ne privrednike i tajkune koji se razumiju u kapitalističku privredu kao magarac u kantar. Svemu ovome možemo još pridružiti i psihotične halucinacije psihotičnih klerikalaca prema kojima LGBTIQ+ populacija kidnapira mladu populaciju kako bi država doživjela demografski krah i starih-novih (medijskih) komunista koji vide boje i čuju glasove kojih nema.

Jer, kakva je razlika između nacionalnog (narodnog) gospodarenja i kapitalističke privrede? Nacionalno gospodarenje pretpostavlja suverenu vlast na zatvorenom teritoriju koji je kadar reproducirati život stanovništva na određenom području. Proizvodnja je organizirana tako kako bi zadovoljavala životne potrebe stanovništva i države, a izvozi se samo ono što pretječe tim životnim potrebama, recimo viškovi žita, drva, sirovina, ljudi… Kada retencijske intelektualne i političke elite čuju kako bi to i takvo stanje trebalo strukturalno reformirati, tada se pitaju: pa gdje zaboga treba poći s nedovršenom tranzicijom? Zar u kapitalizam? Zatim slijedi virulentna kritika (neo)liberalizma kao prijetnje našemu gospodarstvu. Tako je, liberalizam, ma kako ga odredili, ugrožava gospodarenje i gospodare.

Kapitalistička privreda pak funkcionira drukčije od nacionalnog gospodarenja. U kapitalističkoj privredu najprije valja zadovoljiti tuđe potrebe, a tek onda vlastite. Najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, kako bi se tek nakon toga zadovoljilo vlastite. Postolar najprije mora prodati cipele kako bi tek onda svojoj djeci kupio cipele. On ne prodaje višak cipela, nego proizvodi cipele za druge kako bi sebi mogao priuštiti barem jedne. U kapitalizmu dakako nisu na tržištu samo gotovi proizvodi, nego i proizvodne snage, dakle rad, zemlja i sredstva za proizvodnju. A to je stanje sušta protivnost logici gospodarenja.

U državama nastalima raspadom Jugoslavije, njih sedam, svi su dakako protiv rasprodaje zemlje, sredstava i radne snage ili to smatraju izdajstvom nacionalnih ekonomskih interesa. Radnu snagu ne prodaju, ona najkvalitetnije obrazovana u svim je tim državama otišla i odlazi sama u razvijene kapitalističke zemlje, bez ikakve naknade. Energično su protiv kupnje strane radne snage kako se ne bi ugrozila „domaća” radna mjesta, ali mirne duše se prodaju nogometaši ili kupuju inostrani. Nogometni klubovi su izgleda prvi shvatili logiku i stupili u kapitalizam.

Summa summarum, odgovor na ishodišno pitanje glasi: države nastale raspadom Jugoslavije još uvijek nisu kapitalističke države u kojima vlada pravo tržišno gospodarstvo. To su oligarhijske države koje ne funkcioniraju kao kapitalističke države s kapitalističkom privredom, nego isključivo kao socijalistička, skoro feudalna gazdinstva, u stilu svima mile sintagme: svoj na svome!

Dakako, kapitalistička privreda koju smo tipski suprostavili narodnom gospodarenju u razvijenom svijetu više uglavnom ne postoji. Mikroelektronska revolucija dovela je u krizu klasični kapital koji je živio od eksploatacije poluobrazovane radne snage. Klasičnom kapitalu ta radna snaga ne proizvodi više dovoljno profita kako bi se mogao permanentno inovirati u skladu sa zadnjim rezultatima istraživačke znanosti. Klasični kapital propada, a novi post-kapitalistički sustavi reprodukcije ne stvaraju samo golemu nezaposlenost poluobrazovane radne snage, nego i strahovitu nekompetentnost intelektualnih i političkih elita. One ne prate transformacije u današnjem svijetu i zato gube orijentaciju te u svojim brlozima buncaju patološke nacional-etatističke i socijal-populističke floskule, i ne znaju kako svoje države i svoju naciju izvući iz krize.

Države nastale raspadom Jugoslavije morat će se kad-tad strukturalno reformirati i prevesti iz socijalističkog gospodarenja u kapitalističku, liberalnu, privredu, uz istovremenu modernizaciju koju klasični kapital više ne može financirati. Morat će sve svoje raspoložive snage upregnuti u moderne istraživačke znanosti i s mladim kompetentnim ljudima najzad započeti graditi društva koje neće živjeti od prodaje predpotopnih proizvoda, nego društva koja žive od prodaje najskupljeg proizvoda u današnjem svijetu, dakle znanja i kompetencija. Drugim riječima, inovativno društvo. Jer, kako nas je upozorio Goethe u svom Faustu, ako prezremo um i znanost, te najviše darove čovjeka, đavo će nas odnijeti.