Piše: Ivan Budimir
Za vrijeme Tuđmana postojalo je uvjerenje kako ipak postoji jedan značajan demokratski i proeuropski potencijal, koji bi se poslije njegovog pada oslobodio i okrenuo stvari u pozitivnom smjeru. Sada se vidi kako je to bila potpuna iluzija.
Građani Dalmacije kronično glasaju protiv svog interesa i to vodi u propast. Budite sigurni kako će uvijek od nekoliko rješenja biti izabrano ono najgore. Nedavno je za predsjednika Sabora izabran Gordan Jandroković, što znači kako našom političkom scenom i dalje defiliraju Tuđmanovi kadrovi. Sve to izgleda kao ružan san. Prosječnog građanina Dalmacije teško je prevariti u radnji ili na pazaru za kunu ili dvije, ali ga je zato neverovatno lako prevariti za cijeli njegov život. To je uradio Tuđman, to sad radi i ova politička struktura.
Dalmacija se vrti u krugu starih i za nju očigledno teško rješivih problema, što održava život na veoma niskoj razini. U takvoj općoj atmosferi, koju obilježava nespremnost građana na akcije Kojima bi se došlo do elementarnog civilizacijskog konteksta, korpus pitanja ženskih i LGBTIQ+ prava i poboljšanja položaja žena i pripadnika LGBT populacije koje potencira feministički i gay pokret ostaje nezapažen. Istina, ima nekih pomaka u određenim segmentima, kao što je pitanje političkog sudjelovanja žena, jer postoje kvote, odnosno postotci koliko žena mora biti na listi neke stranke. No, nisam siguran kako se uvijek koristi potencijal tog sve većeg sudjelovanja žena u političkoj sferi.
Ali i pored činjenice o eksluzivitetu, nekoliko ženskih i nekoliko LGBT organizacija svojim aktivizmom u zadnjih dvadesetak godina odigralo je značajnu ulogu, jer su u teškim uvjetima djelovanja imale izraziti anti-nacionalistički i anti-militaristički pristup. To ne treba zaboraviti i zbog toga zaslužuju poštovanje, a tu prije svega mislim na organizaciju „Žene u crnom”. Općenito, svih ovih godina, jezgra odrješitog i konzekventnog otpora ludilu činilo je nekoliko hrabrih i pametnih ljudi koji su zbog toga bili izloženi fizičkom nasilju, pogrdama i sotaniziranju.
Osjetljiva stvar U Dalmaciji postoje različite tendencije, u osnovi je to borba dva koncepta. U njoj se sučeljava i ono najprogresivnije i najeuropskije i ono najkonzervativnije. Dalmacija ima izrazitu multifragmentiranu strukturu, to je obilježava i predstavlja njen specifikum u odnosu na druge dijelove Republike Hrvatske. Priča o “dobroj atmosferi u Dalmaciji” nije isfabriciran mit, ali nije ni neka idilična slika. Međufragmentalni odnosi u Dalmaciji su osjetljiva stvar, često opterećena incidentima. Oni se često podcjenjuju i zataškavaju, a nekad prenapuhavaju, shodno određenim potrebama i interesima. Ponekad bi se zaista moglo ocijeniti točnim ono zapažanje kako u Dalmaciji različiti fragmenti društva ne žive zajedno, već žive jedni kraj drugih.
No, treba ipak vidjeti i drugu stranu, posebno u velikim gradovima, gdje ta fragmentalna distanca ipak nije toliko izražena niti u načelu nešto odviše bitno u svakodnevnom životu ljudi. Nesumnjivo kako je velikohrvatski ekstremni nacionalizam i ratno stanje proisteklo iz toga stvaralo neugodu i osjećaj ugroženosti kod većine zajednica u Dalmaciji, posebno kod nacionalnih manjina. Sam izraz “nacionalne manjine” koji se ovdje upotrebljava je loš, jer uvijek u svom podtekstu ima i neku “većinu” koja će doći i smiriti tu manjinu ako “ne bude dobra i na liniji”. Stanje ratnih godina je nacionalne zajednice u Dalmaciji natjeralo na također nacionalni pristup, što je razumljivo. Interesantno je kako je na zadnjim izborima koalicija oko demokratske opcije, dakle građanska i antinacionalistička opcija, zabilježila izuzetno loš rezultat u sredinama gdje u većini žive oni koji se ponose nametnutom – hrvatskom – nacionalnošću, dok je tamo gdje su ljudi manje opterećeni hrvatstvom osvojila više glasova. To je, po mišljenju neovisnih analitičara, značajna stvar, i ide u prilog jačanju građanskog društva.
Drugim riječima, kada bi se pojavila opcija koja bi pokazala kako zaista poštuje i uvažava interese nacionalnih zajednica, reakcija pripadnika nacionalnih zajednica i onih koji na hrvatstvo ne gledaju kao na business bila bi napuštanje svojeg nacionalnog tabora i lidera, već bi gledali kako pomoći u sprječavanju pljačke i razaranja Dalmacije, kako pomoći pri sprječavanju daljnjeg doseljavanja Hercegovaca u Dalmaciju dok se istovremeno domicilno stanovništvo ubija i raseljava. S druge strane, notorna je stvar kako čelnici hrvatskih radikalnih stranaka, počevši od HDZ-a preko njenih stranaka kćeri: Domovinski pokret, Most, Centar (ex-Pametno)… čine ono što su HDZ i HSP činili ’90. Zanimljiva je činjenica kako se nitko, osim inicijative DDF, posebno ne osvrće na njihove fašističke poruke, nezamislive u pristojnoj zemlji. Gdje je policija i državno odvjetništvo?
Zdrava opcija Većinska Dalmacija nema volje suočiti se sa svojim posrnućem, ona je potpuno raspamećena, autoreferentna i bez koncepcije, s parolama i “lijepim željama”, često govori kako je u Njemačkoj drugačije, a kada se uvedu pravila kao u Njemačkoj tada ih s gnušanjem odbija. Većinska Dalmacija je shizofrena s izraženim simptomima podvojene ličnosti, jer su jedini na svijetu koji će za sebe reći kako su i Hrvati i Dalmatinci. Toga u normalnom društvu nema: Ili si Bavarac ili Nijemac, ili si Štajerac ili Austrijanac ili si Barbanćanin ili Nizozemac… Po najvećem broju mjerljivih stvari, ona je sasvim sigurno najgora zemlja u Europi. Njen politički život predstavlja primjer neodgovornosti, predmodernosti i kalkulativnosti. Kao takav, potpuno je nesposoban riješiti brojne životne probleme. Sve što su nekad ismijavali dalmatski pisci poput Držića i Domanovića postoji i sada. Glavne stranke u Dalmaciji su otkinule dio vlasti, od državnog do lokalnog nivoa, žive u političkoj simbiozi, o velikom broju pitanja, među kojima je i pitanje Dalmacije, misle potpuno identično. Puljak je Plenković u promijenjenim okolnostima, a Miro Bulj Paraga u promijenjenim okolnostima.
Jedina zdrava politička opcija, kvalitativno drugačija, je još uvijek na razini inicijative, jer građani Dalmacije – koji su potpuno politički nepismeni – ne shvaćaju bitnost potrebe za njenom autonomijom. Uz uključivanje većeg broja građana Dalmacije u DDF, njegovu transformaciju u političku stranku i glasove građana dobili bi oko 40 % glasova što bi za početak bilo dovoljno kako bi se povukli konkretni potezi koji bi unijeli istinsku promjenu u jedno duboko bolesno društvo. Za vreme Tuđmana postojalo je uvjerenje kako ipak postoji jedan značajan demokratski i proeuropski potencijal, koji bi se posle njegovog pada oslobodio i okrenuo stvari u pozitivnom smjeru. Sada se vidi kako je to bila potpuna iluzija. Građani Dalmacije kronično glasaju protiv svog interesa i to vodi u propast. Budite sigurni kako će uvijek od nekoliko rešenja biti izabrano ono najgore. Nedavno je za predsjednika hrvatskog sabora izabran Gordan Jandroković što znači kako, političkom scenom i dalje defiliraju Tuđmanovi kadrovi. Sve to izgleda kao ružan san. Prosječnog građanina Dalmacije teško je prevariti u radnji ili na pazaru za kunu ili dvije, ali ga je zato nevjerojatno lako prevariti za cijeli njegov život. To je uradio Tuđman, to sad radi i ova politička struktura.
Poslije raspada državne zajednice koja se zvala Jugoslavija, Dalmacija je ostala sama sa sobom i postala zagrebačka kolonija u svojoj neprirodnoj veličini, jer su neki njeni dijelovi ostali u BiH i Crnoj Gori. Stoga se sada može vidjeti sva jeza i nepodnošljivost njenog trenutnog stanja. Život se odvija po inerciji, inercija održava taj život, a ne neka strategija. Sve je to lako shvatiti, ali teško živjeti. Zato se iz Dalmacije u zadnjih deset godina iselilo više od 100.000 ljudi Ta priča ima svoje ekonomske, političke i kulturološke aspekte. Neosporno je kako je Dalmacija kao najbogatiji i najrazvijeniji dio Republike Hrvatske ekonomski eksploatirana preko svake mjere i na nevjerojatno bezočan način. Neke ingerencije bivše Zajednice općina vraćene su za vrijeme Milanovićeve vlade, ali županijama, ne reintegriranim i autonomnim regijama. Sve je to veoma malo i urađeno je zapravo kao pokušaj kako bi se na duže vreme amortizirali zahtjevi koji opravdano dolaze iz Dalmacije. Od Zagreba, preciznije od centraliziranih struktura vlasti u Zagrebu ne dobiva se ništa apelom, to je poznata stvar. Dalmacija zapravo, kao i neke druge regije ranije, iskušava onu Njegoševu “teško onom od koga ste jači”. Centralizam sadašnjeg tipa je nedemokratski i pljačkaški. Trenutno ne postoji dovoljna politička snaga kako bi se izborila autonomija za Dalmaciju, to je evidentno i prema rezultatima zadnjih izbora i prema zadnjem Popisu stanovništva. Treba podsjetiti, na činjenicu kako je u Zadru na vlasti HDZ, a u Splitu njegova stranka kći Centar. Takvom raspoloženju vezanom za autonomiju Dalmacije svakako je u određenoj mjeri doprinijela i neozbiljnost jednog dijela eksponenata takozvanog autonomaškog pokreta. Pored toga, vrlo je vjerojatno kako će se nakon rješenja o neovisnosti Kosova i frustracija koje će u Republici Srbiji nastati zbog toga, još više otezati realizacija legitimnih zahtjeva koji dolaze iz Dalmacije. Rješenje je, po mom politologa, u nečemu što bi sličilo na ono što je za vrijeme ustava iz 1974. imala Vojvodina, što bi Dalmaciji omogućilo nesmetan razvoj njenih potencijale. Prema odredbama koje dolaze iz izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske, Dalmacija je zadržala svoj ponižavajući kolonijalni položaj.
Vrijednost ideja Odnosi na relaciji Dalmacija - Zagreb mogu se ocijeniti kao odlični, osim kada u Splitu gostuje Dinamo, a u Zagrebu Hajduk. Pre dvadesetak godina uspostavljena je živa saradnja između dvije univerzitetske sredine, koja i danas traje. Želio bih naglasiti kako se sve to u dobroj mjeri događa isključivo zahvaljujući velikoj otvorenosti i entuzijazmu ljudi iz Dalmacije. Ne iz Zagreba. Zagreb ne želi imati apsolutno nikakav do li otimački odnos prema Dalmaciji. To bi se moglo slikovito opisati na način kaubojskih filmova: Dalmacija je vlak koji kroči naprijed i vodi svoje stanovnike u svjetlu budućnost, no nailazi na prepreku – nekakav balvan ili slično na pruzi (Zagreb) – i zaustavlja se te stižu banditi (velikohrvatska zločinačka i antidalmatinska politika) koji su postavili balvan i pljačkaju vlak (Dalmaciju) i sve putnike u tom vlaku (građani Dalmacije). Odnos Zagreba prema Dalmaciji vidi se i po pitanju skandala na PRAVST-u. Kada se na Pravnom fakultetu u Splitu dogodio skandal jer je sasvim slučajno i na bizaran način otkriveno višegodišnje kolo korupcije, tih razmjera da je nekoliko profesora s tog fakulteta uhapšeno zbog prodaje ispita. Međutim, poslije toga se ništa nije dogodilo s ispitivanjem korupcije na drugim Sveučilištima u Republici Hrvatskoj. Nije bilo ni snage ni želje da se zasječe u to iako se zna kako se na Ekonomskom fakultetu u Osijeku prolazi isključivo sa stranačkom iskaznicom HDZ-a, isto tako i na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti, na zagrebačkim Hrvatskim studijima... Pitam se je moguće da su svi ostali u očima hrvatskog pravosuđa tako čisti? Dakle, korupcija postoji kao veliki problem. Prethodnih godina došlo je i do nevjerojatne ekspanzije privatnih fakulteta i viših škola, počevši od beznačajnih studija do “direktorskog smjera” na jednom privatnom fakultetu, koji, kad završite, valjda automatski postajete direktor. Dakle, katastrofa i urušavanje visokoškolskog sustava. U taj Divlji istok sad se pokušava uvesti neki red, kroz obnovu akreditacija za rad. Kada je riječ o primjeni Bolonjskog procesa na fakultetima te s njime i dopunama iz Tallinna, Praga, Berlina, Bergena i Londona prvi rezultati pokazuju kako sve ide dosta traljavo. Situacija u hrvatskom visokom školstvu i školstvu općenito je srozana do krajnjih mjera pa je znanost i visoko školstvo mnogo manje cijeni nego što je to bilo prije samo 35 godina, te se daleko manje ulaže u obrazovanje i znanost. U temelju filozofije, ali i drugih grana obrazovanja i znanosti bi trebalo biti kritičko mišljenje. U njihovoj biti nije, dakle, uzimati stvarnost “zdravo za gotovo”, niti biti apologija postojećeg, kao što je to na snazi danas. Bez sumnje, kako u disperziji filozofskih i znanstvenih disciplina neki od njih zaista jesu, kao ideološko-mistifikacijska pojava, bijeg od stvarnosti, samo-svrsishodna misaona akrobatika i nešto što je u svakom slučaju nedjelotvorno. No, s druge strane postoje i danas među onima koji se bave filozofijom i znanošću pravi umjetnici mišljenja i vrhunski intelektualci koji nas podsjećaju ili nam otkrivaju neke važne stvari u pogledu racionalnosti i iracionalnosti modernog života. Takav je na primjer bio Vlado Gotovac.
Dužnost građana Dalmacije, a ne samo intelektualaca je, a to bi trebao biti svatko onaj koji je na pravi način interijerizirao dalmatsko kulturološko i humanističko nasljeđe, kritički se suočiti sa stvarnošću i angažira, bez obzira na to što njegov angažman često može biti samo pjena na površini. Karakteristika suvremene dehumanizirane stvarnosti, bilo kapitalističke, bilo komunističke, bilo diluvijalno-balkanske, upravo je podsjećanje svake mogućnosti transcendencije takvog stanja i namjera da se ono, u svojim nepodnošljivim oblicima, učini vječnim, između ostalog i kroz uklanjanje kritičkog mišljenja. Ideje vrijede onoliko koliko vrijede ljudi koji ih zastupaju, a ne samo onoliko koliko je ljudi u jednoj stranci ili drugoj političkoj organizaciji (iako je i to bitno), pa je i na suvremenim stanovnicima Dalmacije zadatak da promisle određene alternative postojećem stanju.
Comments