Piše: Anita Batinić
Tijekom 2023. godine radikalna desnica je formalno participirala u vladama u 20 od 27 država članica EU. Na izborima su dobile prosječno 13% glasova, što je dvostruko više od onoga što dobivaju europski zeleni.
Ali kada to stavimo u širi kontekst – u kojemu vladajuće stranke dobivaju između 25 i 30 posto glasova, onda stvari postaju jasnije: jačanje radikalne desnice treba promatrati u kontekstu erozije političkog lijevog-centra u Europi koju čine socijalisti i socijaldemokrati. To je kontekst koji tek treba analizirati, a posebno odsustvo ‘projekta budućnosti’ koji nudi odgovore na probleme naše civilizacije. Istaknuti libanonsko-francuski intelektualac, Amin Maalouf smatra kako smo u XXI. stoljeće ušli bez kompasa, a nizozemski politolog i kolumnist, Rene Kuperus upozorava kako se sve to događa bez kormila i kormilara.
Stari, dobri Sokrat je govorio kako čovjek čini zlo iz neznanja, a ova etika progovara i kroz usta Isusa Krista koji traži pred Bogom opravdanje za svoje ubojice:
“Oprosti im Bože, ne znaju šta čine”!
Ako znanje nije vezano za naš odnos prema drugima, pitanje je onda čemu ono služi? Za nas same, kako bi upoznali sami sebe, kao što stoji na čuvenom natpisu s Delfa:
„Gnothi sauthon“ (Upoznaj sebe)
To će postati parola tzv. zapadnog mišljenja i racionalnosti.
Upoznaj sebe prije nego li se obratiš drugima ili pak prvo propitaj sebe prije nego li osudiš drugog. Kako piše u novom zavjetu:
„Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a balvan u svom oku ne vidiš“.
Poanta etičkog mjerila znanja je kako bi upoznavajući sebe u stvari upoznali druge i drugačije, inače ono prelazi u prazno samoljublje, narcisoidnost i isprazni akademizam ili u taštinu što bi rekli krišćani. Sve u svemu, neznanje je zlo, a prosvijećen čovjek je nositelj “prometejskog svjetla” pomoću kojeg osvjetljavamo „noć neznanja”, gradimo mostove prema drugima/drugome i stvaramo bolju budućnost za one koji dolaze.
Je li baš sve tako crno-bijelo? Je li znanje doista mjerilo humanosti ili je upravo ono krivac što se i smisao humanizma promijenilo u ovom tzv. postmodernističkom vremenu? Hoće li nas znanje kao takvo doista odvesti u bolje sutra ili u destrukciju i mrak nepostojanja? Sve opcije su otvorene i argumenti postoje i za prosvjetiteljski moment saznanja kao onog koji predstavlja progres, ali postoji i sve izvjesnija alternativa koja nam ukazuje kako srljamo u propast upravo kroz sljepilo vlastitog znanja. Kako to?
Fašizam kao simbol i nositelj svekolike totalitarističke ideologije dijete je upravo ove epistemološke nedoumice. Nije fašizam nastao zbog toga što su se neki tamo neki radikali našli uz čašicu vina ili kriglu piva i proglasili ga novom ideologijom već stoga što je on nositelj paradoksa koji nam je donijela moderna svojim uvjerenjem kako će čovjek znanjem pobijediti sve: znanje je moć – kako je to istakao Francis Bacon još tamo negdje na početku tzv. modernog doba. Fašizam želi neznanje, iracionalnost, stapanje sa “zemljom” kao simbolom onog što je imanentno, kako ne bi rekli mitološko… Za fašiste je to imanentno narod kao temelj postojanja i smisla, jer sve što postoji mora služiti ovoj ideji, to jeste narodu, i čovjek je određen prvenstveno kao dio naroda – prema ideologiji krvi tla – a tek potom je sve ostalo. Za razliku od demokrata kojima je bitna nacija.
Ovaj iracionalni temelj prije svega postavljen je kako bi odgovorio na razarajuću supstancu znanja koje vodi emancipaciji i individualizmu, što će reći slobodi pojedinca koja nije baš rajsko mjesto i ispunjenje stoljetnih težnji, već je nešto čudno, neizvjesno, a bogami i strašno. Kasnije će Fromm ovaj „simptom” prepoznati kao strah od slobode. Fašizam je odgovor na prosvjetiteljski zanos i veru u tzv. humanističko znanje, kao i želja za prepuštanjem onom iracionalnom, ne-znalačkom, mističnom, a to je u slučaju fašizma određeno kao narod. Mada imamo i drugačijih mišljenja po pitanju Prosvjetiteljstva, na primer Frankfurtska škola koja je zastupala stav kako je Prosvjetiteljstvo svojom „hladnom racionalnošću“ u stvari bilo rodno mjesto fašizma.
Ako je ondašnji fašizam bio odgovor na prosvjetiteljske težnje za slobodom i emancipacijom kroz znanje, onda je ovaj današnji postmodernistički fašizam pokušaj kako bi se znanju kao takvom stalo na kraj. Suvremeni fašizam uzda se u ne-znanje i težnju ljudi za obranom od navale prvenstveno tehničko-kibernitičko-informatičkog znanja koje nas bombardira svakojakim čudima. Čovjek se boji znanja još od onda kada je „protjeran iz raja nevinog neznanja“ i kada ga je „zmija znanja” zauvijek otrovala svojom opasnom mudrošću. Čovjek više nije dijete prirode, odnosno nije više vezan za nju imanenetnim vezama već je tvorac svoje prirode koju gradi upravo kroz znanje na vlastitom životnom putu. Koliko je to dobro ili loše, govore nam rezultati koje imamo u ovom suvremenom dobu i mnogo je argumenata koji će utvrditi kako smo nevjerojatno napredovali u svom sa-znanju, ali također mnogo je argumenata koji govore kako srljamo u neumitnu propast i kako znanju prinosimo na oltar kao žrtvu upravo – vlastitu ljudskost.
Apsurdno zvuči, ali nove fašističke težnje podudaraju se u nekim segmentima sa željom suvremenog čovjeka o usporavanju svog napretka i “odmori se” od novih sa-znanja. Frustracije od novog, nepoznatog, stranog toliko su porasle da čovjek danas mora potražiti oazu od navale informacija koje prima svakodnevno, a koje više i ne može svjesno obraditi, pa ih prepušta svom nesvjesnom ili iracionalnom dijelu bića. Frustriran čovjek je nesiguran i uplašen svim i svačim, pa ga je lako uvjeriti kako je za njegove probleme i strahove kriv netko drugi, a ne pravi krivac koji je najčešće on sam. E ovdje je fašizam na svom tlu… U stvari, fašizam je sada na svačijem tlu, što ga čini još prodornijim i opasnijim. Kako to?
Pa tako što postajemo svjesni kako nas znanje kao moć ne može osloboditi i o(t)pustiti od nas samih; naprotiv, naše znanje kao stalna avantura u nepoznato pretvorila se u nezasitnu potrebu, želju koja je postala cilj po sebi – gola moć. Fašizam ne nudi oslobođenje od znanja/moći već nas gura u destrukciju i „konačno rješenje” izvora naših problema, a to je drugi/drugo. Fašizam nudi ispraznu moć koja zadovoljava samu sebe stvarajući iluziju kako osvaja i kako se širi, a istovremeno ne primjećuje vlastitu, škorpijsku iglu koja će kad-tad dovesti do samodestrukcije. Fašizam je samo konačno ispoljavanje moći, a nikako odgovor ili rješenje problema suvremenog čovjeka. Zato fašizma ima i danas, i ne samo što ga ima već je i u ekspanziji i biće ga dok god postoje pretpostavke za njegovo „konačno rješenje”.
Znanje se danas neupitno mora promijeniti, opustiti, usporiti, usmjeriti na naše fundamentalne potrebe, a ne u puku utrku s vremenom, novcem, potrebama nezasitnog tržišta. Moramo propitati ponovo naš humanitas i vratiti znanje čovjeku, vratiti ga ljudima i razumjeti kako ono nije vlasništvo prebogate super-manjine i njihovih tehnokrata i managera. Postmoderna je nastala, između ostalog, kao potreba za drugačijim znanjem, a i ne-znanjem kao radikalnim odgovorom na modernističko znanje, ali ova potreba se pretvorila u servis znanja/moći, u simulaciju znanja i slobode, u nevidljivi zatvor na koji smo samovoljno pristali; mi smo zatvorili vlastite umove i zato nam je potrebna nova doza kritičkog mišljenja, samoupitosti i otriježnjujućeg promišljanja. Možda nam i ne treba drugačije znanje nego ovo sadašnje moramo dekonstruirati i prilagoditi potrebama svih ljudi, a ne samo prebogate nekolicine.
Tipičan fašistički štos je u tome kako će vas vjeriti kako drugačije ne može i da nema alternative osim one koje vam nude fašističke matrice. Najveći neprijatelj fašizma je kritičko mišljenje koje nam danas fali kao žednom vode. Bojim se kako su nas suvremena tehnička pomagala samo zaglupila i dovela u stanje letargije i lošeg defetizma, tipa: „ja ne mogu tu ništa promijeniti“, „ja sam samo pojedinac“, „ne može bolje“, „ne može se s rogatima bosti“ i slično. Kada shvatimo kako naš novi bog – tehnika – nije odgovor na sva pitanja, onda ćemo morati potražiti neku drugu alternativu. Ja nemam ništa protiv tehnike i tehnologije, naprotiv ona je danas omjer ukupnog znanja, štoviše ona je znanje suvremenog, da ne kažem postmodernog, čovjeka. No, ono što svakako treba uraditi je postaviti samome sebi par pitanja: „Možemo li doista obraditi sve na tehnički način? Gdje su granice same tehnike? I kakvo znanje možemo uspostaviti, a da ono nije samo tehničko?“
Je li tako nešto uopće moguće?
Pa naravno da je, samo treba pronaći modalitete za to, jer mi smo bića koja teže ne-mogućem, onome što je neostvareno, ali koje je ostvarljivo u budućnosti. To čega danas nema ne znači i kako ne postoji i kako nije moguće. Mnogo stvari danas, koje su dio naše svakodnevnice, nekada su bile nezamislive ili pak neostvarljive. Danas nam treba jedno duboko i široko samopropitivanje, samo što neki dobro znaju što to samopropitivanje može donijeti, pa ga uporno odlažu bojeći nas raznim čudima, ali proći će i njihovo doba…
Ničija nije do zore gorjela – kako se ono kaže. A naša zora će biti gromoglasna tišina sva od jutarnjeg rumenila jednom kada se udružimo i ponovo pobijedimo fašizam kao što smo to učinili 1945..
Comentarios