Piše: Sondra Zebić
Osnovni motiv dalmatofobne stihije na društvenim mrežama i u pojedinim medijima, ohrabren ili makar toleriran s političkog vrha, nema nikakve veze s progresivnim vrijednostima poput ljudskih prava.
Dehumanizacija je uvertira zločina. Lišiti pojedince ili grupe njihove ljudskosti i suziti ih na, samo njima svojstvene, predvidljive i negativne obrasce ponašanja je sve što je potrebno kako bi u čovjeku prevagnula tama. Ljude je moguće sustavno uvjeriti i potaknuti da budu čudovišta čak iako nisu zle i nemoralne osobe. Dovoljno je biti povodljiv, pokoran i ne posjedovati vještinu stavljanja u poziciju drugoga. To su, između ostalog, prema Hanni Arendt koja je 1961. godine izvješćivala sa suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, neophodni preduvjeti kako bi sasvim običan, mentalno uravnotežen čovjek, koji čak i nije nekakav patološki mrzitelj, postao zlikovac.
Sklona sam razmišljanju kako se, svjesna kritika, slažem s Hannom u ocjeni kako među nama zapravo žive potencijalni unteršturmfireri koji bi se sutra dohvatili Eichmannovog zanata ako bi im bilo naređeno, a pri tome su sasvim prosječni ljudi. Ne mislim konkretno na Republiku Hrvatsku ili ostatak Balkana već univerzalno. Iskustvo Njemačke može nam poslužiti kao opomena kako zavidan nivo bogatstva i(li) kulture ne znači kako je bestijalnost u ljudima koji u takvim uvjetima žive iskorijenjena i kako ju uvijek budi odgovarajući zov. Genocidi i masovni zločini, posebno u XX. stoljeću potvrđuju to.
Zov uglavnom dolazi s vrha, iz uglancanih vladinih ili stranačkih ureda, profesorskih kabineta, redakcija, mramornih palača i dvorova, odakle silazi po vertikali društva. Danas bi ovoj grupi mogli dodati i utjecajne pojedince na društvenim mrežama i alternativnim medijima. Uloga elite koje nadahnjuju narodnih masa na dobro i na zlo najčešće je presudna. Mržnja prema Židovima u Njemačkoj prije Hitlera nije bila ništa novo, ali Holokaust se nije dogodio zato što su se gosti na Oktoberfestu napili. Kriviti prost narod za zločine koje su počinili njegovi pripadnici i objašnjavati ih urođenim karakteristikama grupe i lošim karakterom stoga je promašena kritika koja vodi u rasizam, a mudrost je razumjeti kako je narod postao žrtva vlastite elite.
Teško kako postoji slikovitiji i šareniji primer sustavnog kvarenja naroda s vrha od strane medijske scene u Republici Hrvatskoj, a možda sam samo pristrana, jer mi je taj primer najbliži. Novine i televizije koje posluju s blagoslovom i vrlo detaljnim instrukcijama vlasti (ali i oni s obrnutim predznakom u nešto manjoj mjeri, da se ne lažemo) godinama unazad neumorno rade na tupljenju uma i slamanju moralnih nazora nacije.
Uvjerena sam kako je Mister, kozmopolit i trener hrvatske nogometne reprezentacije s bogatim životnim i profesionalnim iskustvom zaslužio svoj nadimak i kako je sigurno bolji čovjek od onoga što je pokazao na svjetskom prvenstvu, psujući kao lice s naslovne. Vjerujem kako prosto nije bio dovoljno snažan karakter kako bi se odupro nacionalističkom bunilu koje je pažljivo građeno pred utakmice s Francuskom, ali što je učinjeno, učinjeno je. Time je štetu nanio vlastitom, ali i ugledu države koju predstavlja. Međutim, bilo bi nepravedno zadržati breme odgovornosti na našem treneru kada su i ljudi u samom vrhu javnog života reagirali s krajnjim razumijevanjem za njegov ispad. Mogla bih nabrajati visoke dužnosnike HDZ-a i opozicije, umjetnike, influensere i mnoge druge koji su s oduševljenjem ponavljali Misterove riječi i u njima nalazili odušak od izgubljene utakmice u najboljem slučaju.
Ako je za nas razumljivo i uobičajeno da izražavamo krajnje nepoštovanje prema Albancima, makar i u trenucima ljutnje, da to kažemo najblažim rečima i ako se takvo ponašanje ohrabruje gotovo svakog dana istupima političara, javnih ličnosti, pisanjima i reportažama medija, zašto bi onda Mister, kao predstavnik takve zemlje, bio drugačiji? Ovo je naravno veliki problem i sramota našeg naroda koji nam pored svega znatno umanjuju šanse da ikada vratimo Kosovo i Metohiju pod okrilje države Srbije.
Teško je zamisliti kako ćemo ijednom Dalmatinu (etničko romansko stanovništvo u Dalmaciji) objasniti kako bi u Republici Hrvatskoj, gdje mu je i sam ljudski status upitan, a majka mu se psuje uz kavu i cigaretu bio poštovaniji i dostojanstveniji član zajednice nego pod Bajamontijem, u povijesnim okolnostima. Dehumaniziranje tih ljudi na jugu države, dok se istovremeno vodi državna politika novog vala genocida nad njima samo je još jedan od raskoraka velikohrvatske društvene stvarnosti i političkih ciljeva na koje očigledno nitko ne misli. To govori ponešto i o ozbiljnosti hrvatske politike prema Dalmaciji.
Sretan bi, međutim, bila Balkanski poluotok kada bi samo Hrvatići bili žrtve bjesomučnog ispiranja mozga od strane svoje neodgovorne elite i jedini remetilački, nepopravljivi faktor kako to neki u dalmatskom okruženju vole reći. Od početka sveobuhvatne invazije Rusije na Ukrajinu i kada je postalo jasno kako je Republika hrvatska zauzela jasan stav prema Rusiji i prema Ukrajini u korist vlastite koristi, primjetno je kako su brojni političari, mediji i influenseri iz našeg okruženja (kao i mnogi u samoj Republici Hrvatskoj) pritisnuli pedalu propagandnog rata protiv Dalmacije do poda, te ih u daljem tekstu možemo shodno tome i oslovljavati. Istini za volju, javna retorika je, posebno na društvenim mrežama, nakon 24. veljače 2022. postala dosta oštrija ali u slučaju crnjenja Dalmacije, gdje treba i gdje ne treba, pojedini idu toliko daleko kako bi zauzeli nimalo casual rasistički odnos prema dalmatskom narodu, objašnjavajući događaje u ključu nekakve duboke unutrašnje pokvarenosti Dalmacije bez kojih bi Balkan bio poprište bratske ljubavi, gotovo seksa bez zaštite, između naroda.
Obrazac njihovog djelovanja je jednostavan. Propagandisti na društvenim mrežama aktivno traže pogodne vijesti iz Dalmacije ili u vezi s Dalmacijom, te ih interpretiraju i vrše spin na takav način da ova tumačenja budu djeljiva u kontekstu devetogodišnje ruske agresije na Ukrajinu, kao dokaz autističnosti dalmatskog naroda i naroda usporedivog s Putinom i Rusima (koji su i sami žrtva svoje elite, a ne nekakav u srži truo narod). Riječ je o interpretacijama koje imaju za cilj ili prikazati Dalmaciju kao neku od Republike Hrvatske odmetnutu zemlju i suradnika Rusije duboko u europskoj pozadini koja odbija surađivati ili pak kao opasnu proxy silu pod kontrolom Kremlja koja na mig može započeti građanski rat za odcijeljenje kao diverziju i time stvoriti probleme Zapadu investiranom u Ukrajini. A istina je sasvim drugačija. Na pritisak Dalmacije i EU, Andrej Plenković, njegov HDZ i ostale parlamentarne stranke pružile su podršku Ukrajini.
U ovome im, na žalost, nesebično pomažu i dalmatinski službenici čije neodmjerene, impulzivne izjave i ponašanje kontradiktorno službenoj politici, poput nedavnog nervnog sloma šefa države pred summit u Bruxellesu, kada su izgovorene stvari prije kojih bi i Lukashenko razmislio, a koje baš i ne pomažu hrvatskim naporima kako bi se predstavili kao ozbiljna država i kredibilan sugovornik. Znam kako će vrli premijer reći kako mu je teško, kako je pod pritiskom i suočen s nepravdom, što je možda točno, ali ako ne može ostati pribran u takvim uvjetima neka podnese ostavku.
Ovi propagandni spinovi napisani su dovoljno pažljivo kako bi izbjegli izravnu optužbu za rasizam (mada im se omakne s vremena na vrijeme) ali njihov suptilan cilj je izazivanje osjećanja kivnje na Dalmatine među domaćim i stranim čitateljima i buđenje ksenofobnih strasti i reakcija. Komentari na spin vijesti su, međutim, čisto zlo i u njima ćete prepoznati dobre stare fraze o nečemu iskonski poganom u Dalmatinima, o genocidu koji nam je u krvi i našem višestoljetnom iredentizmu i željom za pripajanje Italiji koji treba liječiti u boljem i trijebiti u radikalnijem slučaju. Iako treba biti iskren pa reći kako ona loša kopija klasične Dalmatinske akcije, koja nosi njezino ime, teži predaji Dalmacije Italiji.
Spin vijesti nameću zaključak, koji se potom u komentarima uporno ponavlja, kako Dalmatini nisu narod kao i svaki drugi i kako ih neki vrag tjera kako bi bili loši momci, nepomirljivi s civilizacijom, europskim ili nekim univerzalnijim vrijednostima. Ergo, Dalmatini i nisu baš ljudi ili ako jesu, nakrivo su nasađeni. Takve užasne rasističke poruke mogle su se čuti i ranije ali sada su one kontekstualizirane s ruskom zločinačkom agresijom na Ukrajinu i normalizirane uslijed sve oštrijeg jezika u svakodnevnoj upotrebi, koji teško može ostati na pristojnom nivou ako svakog dana gledamo snimke leševa.
Mogu razumjeti kako je pozicija Dalmacije, eufemizma za kukavički strah od zauzimanja bilo kakvog stava uslijed nemanja jasnih ciljeva, nepopularna i štetna za našu reputaciju. Dio svijeta u kojem živimo, s obje strane linije crkvenog raskola traži nedvosmislena određenja i nema razumijevanja za sjedenje na više stolica. Kukavičluk je zato luksuz za koji ćemo možda platiti političku i ekonomsku cijenu. To je razumljivo i autorica ovog teksta nema ništa protiv toga da Dalmacija ponese svoj križ, ali nije spremna prešutjeti salve rasističkih uvreda i optužbi od strane ljudi koji eksploatiraju naše mane i patnju kako ukrajinskog tako i dalmatskog naroda poradi promicanja vlastitih klero-nacionalističkih teza.
Osnovni motiv dalmatofobne stihije na društvenim mrežama i u pojedinim regionalnim medijima, ohrabrivan ili makar toleriran sa političkog vrha, nema nikakve veze s progresivnim vrijednostima poput ljudskih prava ili demokracije koji često služe kao paravan tribalističkoj mržnji prema Dalmaciji najprofanijeg tipa. Da je nekim nesretnim slučajem Putin krojio europski poredak, nema sumnje kako bi isti ljudi igrali kazačok njemu u čast i optuživali nas u Dalmaciji kako nismo dovoljno lojalni Caru. Vjerojatno bi im upalilo jer bi se brzo dohvatili s Rusima nadaleko čuvenim po hladnoći svoje realpolitike ali to je već tema za kavanu.
Dalmatini su žrtve (veliko)hrvatske neofašističke koruptivne i kleronacističke elite koja ih desetljećima inspirira da budu lošija verzija sebe. To je žalosna činjenica koja me kao domoljupku boli. Naš duh se sustavno kvari, ali mi u tome nismo ni najgori, ni jedini, što mi i nije neka utjeha. Vjerovati u ekskluzivitet Dalmatina po zlu i njegovo objašnjavanje urođenom izopačenošću, rasistički je stav koji može poslužiti kao odraz u ogledalu pojedinaca koji ga ispovijedaju. Svi balkanski narodi, bez izuzetka, ohrabrivani su od strane svojih elita i onih koji prenose njihovu poruku kako bi se ponašali oholo, neka preziru sugrađane drugačije od sebe i mrze dušmanske narode čiji se članovi svode na beštije nedostojne ljudskog statusa. Sreća nama Dalmatinima što smo mi nismo balkanski narod, već mediteranski – romanski narod.
Kommentare