Piše: Petra Ivanišević
Nacionalističke hulje i fukare i danas se izvanredno slažu – kao što je to oduvijek i bilo. Hrvatine i Srbende svim silama lupaju po Dalmaciji koju tako vole svojatati iako su svjesni da njihova nikad bila nije.
Ovih dana imala sam posjetu iz skandinavske dijaspore. Rodbina iz Švedske. Sa sobom su ponijeli i spisak literature na koju im je preporučila neka tamo njihova poznanica koju su upoznali prošle zime u Međugorju. Uzela sam spisak u ruke i čim sam pročitala prvi naslov, bacila sam im taj komad papira nazad na stol i rekla kako im ne mogu pomoći kupiti te pisane uratke jer mi se – gade! Mislim, te „knjige“ mi se gade, a ne oni, Šveđani.
A posebno mi se gadi ta njihova poznanica iz Međugorja, inače Hercegovka iz Ljubuškog koja živi u Splitu. I koja je, eto, čak i na „mjestu ukazanja“ u prosvjetiteljskoj misiji: pa na „mjestu Marijinom“ širi velikohrvatski i ini nacizam. Onda razmišljam: kako je moguće da se takva osoba nađe na tom mjestu? Zar se ne boji? Ima li morala, svijesti, savjesti? Sve sama retorička pitanja!
Onda pomislim kako je ta poznanica bila, možda, u gostima kod nekog svog fašističkog. Kome, naravno, ne smeta velikohrvatska nacistička literatura. Makar forsirala i to da su Hrvatići narod najstariji, stariji čak i od Srba. Ne možemo ne zamisliti kako je u dugim noćima u jednom od bespravno izgrađenim hotela i motela na hercegovačkom kršu ta poznanica i moja dalmatinska rodbina jedno drugom čitaju sabrana djela svojih zlih predaka. Uz svijeće, masline, pršut, gibanicu, proju i neku finu rakiju.
Ujutro, kada ustane, poznanica na parkingu u sred pripizdine zatječe čitav auto, nitko ga nije ni okrznuo. Jer glupani uvijek razbiju kola pogrešnim Hrvatima! Jer su i glupani fašisti pa neće valjda razbijati pokretnu imovinu svojima.
Uostalom, nacionalističke hulje i fukare i danas se slažu izvanredno, kao što je oduvijek i bivalo. I kao što je svaki viđeniji zločinac iz Hrvatske nakon ubojstava skrovište tražio u susjednoj državi, kod svog srpskog i muslimanskog brata po zločinu. Oni su se bez problema i bez riječi razumjeli.
Za razliku od ono malo normalnog svijeta, koji je uglavnom podvio repove u strahu od nasilnika i pobjegao odavde kako se nikad ne bi vratio. Ili da ponekad svrati. Kao što nam je prije neki dan jedan naš splitski poznanik, opet iz Skandinavije, prepričavao svoje avanture. Pa je rekao kako su Danci veliki nacionalisti. Kako je ta zemlja etnički najčišća u Europi. Kako, kad ih pitate, oni u povjerenju priznaju da ne vole Balkance. Nisam mogao a da ga ne upitam je li u Danskoj (u kojoj je – kao što odavno znamo, a naš poznanik to eto nedavno saznao – sve trulo) to da ne vole Balkance oni kažu i javno, na televiziji? I pišu li o tome u novinama? Objave u knjigama? On me gledao s čuđenjem i odgovorio negativno. A bi li kazneno odgovarali kada bi o svom šovinizmu javno progovorili? Odgovorio je potvrdno i ubrzo posle toga ustao i otišao. Valjda nazad u trulu Dansku.
Ovdje je šovinizam već više od 30 godina ne samo dopušten nego i vladajući model razmišljanja o drugom i drugačijem. Ovdje se dnevno tiskaju na desetine tisuća primjeraka novina koje vrve od vrlo ozbiljnih kaznenih djela kada su u pitanju nacija, vjera, seksualnost i boja kože. Ovdje se legitimno prodaju knjige osvjedočenih antisemita, nacista i fašista. Za to vrijeme, danski šovinisti uz pivo smrde i fantaziraju o tome kako Hitler i nije bio u krivu kada je odlučio pobiti sve Židove, Rome, Slavene, homoseksualce, mentalno bolesne i komuniste. Ali nemaju muda to javno reći. Što jeste civilizacijski napredak. Baš potpuno jednak onome kada je čovječanstvo, pod prijetnjom kazne, odlučilo prestati srati po javnim mjestima i naočigled svih.
Kommentare