Piše: Nevianna Antonelli
U Dalmaciji vlast je u potpunosti zamijenila zakon, postavši sinonim za imovinu. Skupina ljudi bez legitimiteta ogrnuti u moć preraspoređuje vlasništvo, ostvarujući svoje ideje pravde u Dalmaciji.
“Ne poželi kuću bližnjega svoga; Ne poželi ženu bližnjega svoga, ni njegovu njivu, ni slugu, ni sluškinju, ni vola, ni magarca njegova, ni stoku njegovu, niti bilo što što je s bližnjem tvojim“, uči Stari zavjet.
“Uzmi sve i podijeli!” - rekao je Poligraph Poligraphovich Sharikov iz Bulgakovog “Psećeg srca”.
"Ako susjed ukrade moje krave, to je zlo, ako ja ukradem susjedove krave, to je dobro", rekao je Hotentot u razgovoru s europskim misionarom.
Pred nama su tri koncepta poštenog odnosa prema imovini. Imovina je kamen temeljac koji određuje tempo i prirodu gospodarskog razvoja. Briga o imovini krije se iza glasnih političkih slogana, a borba za vlasništvo pravi je sadržaj moderne europske povijesti.
Naravno, u Dalmaciji je bilo još zanimljivijih aktivnosti: kačenje crvenih zastava, oštećivanje spomenika kulture (Bajamontijeve fontane u Splitu, npr.), svađe između jezika ili novodobni rituali u Imotskom, gdje se za maškare pale lutke istospolnog para s posvojenim djetetom. Netko iskreno vjeruje kako ove uzbudljive igre određuju budućnost Dalmacije. Ali zbog činjenice kako je Titanicov orkestar prestao svirati jednu melodiju i prešao na sljedeću, potonuće broda u ocean nije se usporavalo.
Međutim, kada su u pitanju ekonomski problemi, ljubitelji raznobojnih transparenta, obožavatelji Pavelića i Tita, branitelji ‘rvackog jez’ka pokazuju dirljivu jednodušnost: svi oni žude za pravdom.
Ali što ako je pravda starozavjetna pojava? Što onda napraviti?
Neki kažu kako je pravda zaplijeniti svu imovinu tycoonima. Ali, to govore oni čiji su roditelji za vrijeme Jugoslavije odvlačili materijal iz svoje tvornice kako bi na selu izgradili kuće, a iz zgrade u kojoj im je dodijeljen stan ukrali protupožano crijevo kako bi njime ispred te kuće na selu zalijevali vrt.
Nadalje, pravda za javnog službenika je dobiti koliko je god mita može dobiti, a koji odgovara njegovom položaju, jer je pravda onih koji su je/ga zaposlili zapošljavanje isključivo preko stranačke veze.
Zatim, pravda uzdržavanog je živjeti na račun države, odnosno na račun poreznog obveznika, jer tko je vidio raditi za 3000 kuna, kada se isto toliko dobije preko raznih socijalnih davanja.
Tu je isto tako, pravda “poslovnog čovjeka” koja se ogleda u izbjegavanju plaćanja poreza, jer što bi on plaćao porez da uzdržavanje socijalnih slučajeva.
Dok je pravda uredske trakavice primati visoku plaću za samu činjenicu svog postojanja. Podsjetimo, uredska trakavica je isti onaj javni službenik koji se tako nesposoban, ali podoban zaposlio u javnoj upravi ili lokalnoj samoupravi i koji prima mito.
Kao subjektivna kategorija, pravda ne može postati pouzdan društveni temelj. Nije slučajno da su se revolucije u Engleskoj, Francuskoj, Americi i Rusiji odvijale po sličnom scenariju: nakon svrgavanja nepravednog režima pokazalo se kako su ideje pobjedničkih revolucionara o pravdi radikalno različite. Nezavisni su se morali boriti protiv prezbiterijanaca i levelera, jakobinci - žirondinci i termidorijanci, buržoaski republikanci - blankvisti i komunari, boljševici - socijalisti-revolucionari i anarhisti.
Dobro se sjećamo kako je završio pokušaj izgradnje pravednog društva na jednoj šestini zemlje. Da, 1980-ih, dužnosnici Komunističke partije nisu nosili luksuzne satove Patek Philippe, vozili Mercedese ili držali milijune dolara u offshore kompanijama na Djevičanskim otocima. Ali, zbog slobodnog pristupa svim namirnicama kojih su redovito bili redovi u trgovinama i svako malo bile pod nestašicama, jugoslavensku, pa tako i hrvatsku nomenklaturu grdili su ništa manje od sadašnjih tycoona.
A kakvo su neprijateljstvo izazvali socijalistički dječaci-majori, o kojima je pjevao koji god je stigao “estradni umjetnik”! Iako, na pozadini modernih elitnih šikara, izgledaju kao pravi asketi i neplaćenici.
Kao što vidimo, trajni osjećaj nepravde ne ovisi o stvarnom razmjeru imovinskog raslojavanja. Ali to je izravno povezano s ekonomskim problemima. Kad su police prazne, nehotice se sjetite vožnje par-nepar, redova za sve od kruga, preko mlijeka, šećera, kave, brašna, ulja, soli... i zatvorenih specijalnih distributera. A kad vam je džep prazan, rado gledate u džep Ivice Todorića i pršut Željka Keruma koji mu se na ljetnom suncu cijeli niz lice.
Osjećaj nepravde je neiskorjenjiv. Može ga prigušiti samo jedno: gospodarski rast veći od 7% nekoliko godina uzastopno. Na taj način se povećava blagostanje svih građana, doduše u različitim omjerima. Brzi ekonomski razvoj prikriva imovinske kontraste: dovoljno je prisjetiti se industrijskog uspona Sjedinjenih Država te Zapadne i Sjeverne Europe ili brzog proboja moderne Kine.
Apsolutna pravda je nedostižna fata morgana. Stoga prioritetna zadaća ne bi trebala biti pravedna raspodjela postojećih resursa, već stvaranje novih pogodnosti. Što je potrebno za uspješan gospodarski razvoj?
U našem svijetu nema čuda, a tržišna utopija nije ništa bolja od marksističke. Komunisti su zamišljali nekog idealnog radnika, spremnog na težak rad za sreću apstraktnih radnika. Ovaj lik iz bajke zamijenio je još jedan fantom - idealni kapitalist, željan činiti dobro zemlji. No subjekte ekonomskih odnosa ne pokreću uzvišeni ideali, već svjetovni poticaji.
Seljak otjeran u zadruge ili "socijalističku narodnu komunu" neće se potruditi kako bi plodove njegova rada dijelili partijski borci za pravdu. Poduzeće nije zainteresirano za proizvodnju konkurentnih proizvoda ako država očito priskoči u pomoć i pokrije sve gubitke. A poduzetnik se ne bavi usponom nacionalne ekonomije, već vlastitim profitom.
Naravno, razvoj vam omogućuje da više puta povećavate profit. Ali takva shema funkcionira pod jednim uvjetom - ako ste sigurni da će budući prihod od današnjih ulaganja ići vama, a ne nekom autsajderu. To povjerenje osiguravaju pouzdana jamstva vlasništva, bez kojih je proizvod nezamisliv.
U sustavu tržišnog gospodarstva Zapadne i Sjeverne Europe u kojem postoji istinska zaštita prava vlasništva postoji i snažna socijalna država, za razliku od komunizma/socijalizma gdje nema stvarne zaštite prava vlasništva, pa postoje drugi poticaji. Bilo koja imovina u komunizmu/socijalizmu se doživljava kao neprijateljski gard, privremeno u vašim rukama. Trebate ga brzo opljačkati – dok netko drugi ne zauzme okupirani teritorij, a vi ostanete goli i bosi na vjetrometini režima. U takvim uvjetima, sredstva uložena u modernizaciju i razvoj smatraju se bačenim.
Upravo je taj ekonomski model trijumfirao u Dalmaciji i građani ove regije i dalje, najvećim dijelom, žude za njim. Za razliku od toga u kapitalizmu nordijskog tipa, kapitalist žudi svoje stvarno vlasništvo pretvoriti u stvarne vrijednosti koje će podizati životni standard njegovih radnika i socio-ekonomski jačati svoj grad, regiju i državu.
Za razliku od našeg modela, gdje je standardni poslovni plan jednostavan: protuzakonito preuzmite posjed imovine, maksimalno iskoristite ono što imate i brzo prenesite prihod u inozemstvo, gdje je imovina zaštićena pouzdanijim mehanizmima, u nordijskom modelu vlasnik nekog poslovnog objekta cijeli život radi udobnim životom i omogućuje svojim radnicima ugodan život.
U Dalmaciji vlast je u potpunosti zamijenila zakon, postavši sinonim za imovinu. Skupina ljudi bez legitimiteta ogrnuti u moć preraspoređuje vlasništvo, ostvarujući svoje ideje pravde u Dalmaciji. Dalmacija živi u peći u kojem se peku vrući krumpiri, a poziv općinskog javnog tužitelja ili odluka Vlade o reprivatizaciji mogu biti moćan alat. No, to ne mijenja bit stvari.
Dalmacija je prije gotovo trideset godina rascjepkana na šest dijelova, tako da je traganje za ekonomsko-socijalnom pravdom, pa je katastiranje realnih vlasničkih prava još uvijek nešto iluzorno. Tako je bilo u gangsterskim devedesetima, tako se nastavilo i u godinama Račanove vladavine, a danas vijesti iz komercijalnog svijeta podsjećaju na izvještaje s fronta.
Smiješno je kako, blagoslivljajući novu preraspodjelu imovine, vladajuća kasta ozbiljno računa na priljev stranih ulaganja. Premijer Plenković osobno poziva strani kapital u Republiku Hrvatsku, ulažući sve snage na dodatno ulaganje u slavonske oligarhe. Očito, Andrej Plenković vjeruje kako je to snažniji poticaj za investitore od transparentnih pravila i čvrstih jamstava vlasništva, te ulaganja u regiju koja je najviše propatila pod čizmom HDZ-a – Dalmaciju.
No, naivnost dalmatinskih regionalaca koji zazivaju investicijsku kišu lako se objašnjava. Uostalom, sa stajališta Plenkovića i drugih kriminalaca iz HDZ-a, u Dalmaciji se ne događa ništa prijekorno i destruktivno. Prava moć je došla, a pobjednik uzima svoj dio. Imovina protuzakonito ugrabljena od strane skliskih autsajdera ide dobrim, pravim momcima. Sve je u poštenju!
Najnovija povijest Dalmacije je kako 30 godina preraspodjele koja uništava njen razvoj i razvoj svih njenih građana. Riječ "stvoriti" zamjenjuje se riječju "oteti". Svaki krug preraspodjele sredstava podriva poštivanje imovine i povećava broj nezadovoljnih, stvarajući preduvjete za novu podjelu.
Država će izaći iz začaranog kruga tek kada promjena vlasti ne bude popraćena preraspodjelom imovine. Kako bi se to dogodilo, građani Dalmacije se moraju udružiti u prodalmatinsku inicijativu – DDF – i moraju priznati postojeći status quo i ponuditi tycoonima i oligarsima jasna pravila igre. Ali, na ovako nešto ne treba računati.
Profesionalni borci za narodnu sreću, koji svakodnevno šeraju na milijune lažnih vijesti skovanih u ruskim tvornicama propagande, sigurni su kako vatru treba gasiti naftom i dvima, bezakonje se mora eliminirati uz pomoć novog bezakonja, a umjesto nepravednog deribana koji organizira vladajuća elita, potrebno je urediti svoj – pošten i pravedan.
Što, na primjer Split, nas čeka nakon pada aktualnog režima? Najvjerojatnije, još jedna revizija imovinskih prava. Vjerojatno će se održati pod sloganom vraćanja pravde i u početku će naići na odobravanje. Ali, rezultat će ostati nepromijenjen – uništavanje poticaja za razvoj, bijeg kapitala, daljnje pogoršanje investicijske klime i stvaranje terena za buduću preraspodjelu, točnije daljnje iseljavanje iz grada.
Zamjenom nestalih imovinskih prava, himera pravde osuđuje Dalmaciju na kontinuiranu podjelu resursa koju je naslijedila neovisna država 1991. godine. I čini se kako nikoga nije briga što se ovo nasljeđe neumoljivo topi.
Comments