Piše: prof. Mario Jurić
Hoće li čovjek jednom moći živjeti na još nekoj planeti Sunčevog sustava osim na Zemlji? Hoće li se najave o kolonijama na Marsu obistiniti? Svjedoci smo kako bi u bližoj budućnosti moglo doći do pojave prvih naselja na Marsu.
Naravno, takve najave odmah pobuđuju maštu i avanturistički duh, ali ipak treba imati i dozu opreza kada se radi o takvim idejama. Mars je, kao i Zemlja, stjenovit planet, ali ono što ga bitno razlikuje od Zemlje je njegova masa. Ta je planeta oko deset puta lakša od Zemlje. Iz ove činjenice proizlazi mnogo implikacija koje su izuzetno otežavajuće okolnosti za eventualno njezino naseljavanje ljudima.
Najvažnija implikacija male mase je manji nivo gravitacije. U ovom slučaju, gravitacija je oko deset puta slabija nego na Zemlji. Gravitacijske implikacije su višestruke i na prvi pogled nevidljive, osim onih koje ukazuju kako bi se čovjek mnogo lakše kretati po jednoj takvoj površini. Kada govorimo o trajnom naseljavanju Marsa, tada prvo treba analizirati one implikacije gravitacijskog djelovanja koje bi stvarale najviše poteškoća za jedan takav pothvat.
Mars nema atmosferu u onom obliku koja je potrebna čovjeku za nesmetano disanje i takvu atmosferu bi bilo jako teško, da ne kažem nemoguće, stvoriti. Ali, pod pretpostavkom kako imamo sve tehničke preduvjete kako bi stvorili praktično identičnu atmosferu kao na Zemlji; recimo kada bi uzgajanjem algi, lišajeva, otapanjem leda s polarnih kapa s polova na Marsu uspjeli dobiti adekvatnu mješavinu koja bi bila prihvatljiva čovjekovom respiratornom sustavu i cjelokupnom organizmu, najveći bi problem u tom scenariju bilo pitanje kako tu atmosferu zadržati, jer je skoro izvjesno kako gravitacija Marsa nije u stanju to izvršiti sama. Čak i umjetno generirana atmosfera bježala bi u svemir pa bi je, u biti, bilo potrebno neprestano nadoknađivati tenološkim intervencijama. Postavlja se pitanje do kojeg trenutka bi to bilo moguće zbog ipak ograničenih količina potrebnih kemijskih elemenata koji tamo postoje.
Sljedeći veliki problem je proizvodnja hrane. Površina crvenog planeta je puna željeza u svim oblicima, a najviše u obliku hrđe koja je nastala oksidacijom željeza. To prisustvo hrđe u površinskim slojevima je posljedica nedovoljne mase, a samim time i gravitacije. U slučaju Zemlje, usljed dovoljno jakog gravitacijskog djelovanja, došlo je do diferencijacije odnosno separacije težih i lakših elemenata. Teži su potonuli prema središtu planete, a lakši su ostali na površini. Na Marsu se to nije dogodilo u dovoljno velikoj mjeri, pa je cijela površina zatrovana tim elementima koji ne bi dopustili bilo kakvo obilnije bavljenje poljoprivrednim aktivnostima. Za pretvaranje površine Marsa u mjesto na kojem je moguće razviti proizvodnju hrane potrebna je izuzetna tehnologija koja bi čistila dio po dio površine planeta od nepoželjnih i štetnih spojeva. To bi bio veoma mukotrpan i dugotrajan proces.
Još jedna značajna posljedica nepostojanja gravitacijske separacije je ta što unutrašnjost Marsa nije uspjela razviti dinamo-mehanizam kako bi proizvela značajno magnetno polje koje bi štitilo planetu od neželjenog zračenja iz svemira. Pod takvim okolnostima jako bi teško bilo napraviti zaštitne mehanizme za bilo kakvu vrstu života, a posebno vegetacije koja naravno nije, kao ni čovjek, otporna na takve utjecaje. Gravitacija na Zemlji je oblikovala našu građu, jačinu kostiju, mišića, komplentu muskulaturu. Evolucija je prilagodila čovjeka za život na mjestu na kojem je nastao. Izmještanje jednog takvog biološkog organizma u sredinu gdje je gravitacija deset puta niža svakako bi, u nekom dužem periodu, izazvalo zbunjenost organizma i njegovih vitalnih funkcija koje bi vjerovatno postale nepredvidljive.
U početku bi vjerojatno trebala postojati tehnologija koja bi trebala biti dovoljno sposobna kako bi nekome tko bi tamo živio i osigurala odgovarajući gravitacijski utjecaj. Vjerojatno bi evolucijski razvoj ljudi koji bi nastavili razmnožavanje na Marsu uvjetovao nove generacije kako bi postali prilagođeni, ali samo od uvjetom mogućnosti održavati novostvorene civilizacije što je moguće duže. Na kraju bi se vjerojatno razvila neka drugačija vrsta ljudi koja bi se veoma mnogo razlikovala od Zemljana. Nema šanse kako bi s njima mogli igrati nogomet.
Ovdje sam pobrojao najveće prepreke uspostavi trajnih kolonija na Marsu. Postoji veliko mnoštvo razloga koji bi mogli predstavitii ogromne poteškoće i vjerojatno onemogućili opstanak ljudi na Crvenom planetu. Čak ako bi Zemljani uspjeli u svojoj namjeri i izgradili trajne kolonije na Marsu, definitivno bi dobili jednu novu vrstu humanoida koji bi samo vodio porijeklo sa Zemlje, a po svemu drugom bi bio zasebna vrsta. Kao konačan rezultat ne imali naseljavanje nekog drugog planeta, već to bi bio uspjeh to što smo umjetnim putem stvorili nakalemljenu granu koja bi evolutivno odlutala daleko od nas.
Ne dovodim u pitanje nikakvo pravno, moralno, humano ili bilo koje drugo pitanje ideju o stvaranju kolonija na Marsu, već pokušavam ukazati na to kako je u ovim trenucima takva ideja izuzetno daleko od svoje realizacije, a jednom kada bude izvodiva, njezin rezultat neće biti ono o čemu mi danas maštamo. S druge strane, sada i u doglednoj budućnosti vjerojatno će biti moguće stvoriti male naseobine, kao što je ISS, gdje bi se radila daljnja istraživanja o utjecaju gravitacije na čovjekov organizam i njegovoj mogućnosti prilagođavanja na nove uvjete. Slaba gravitacija na Marsu može poslužiti i u svrhu daljnjeg istraživanja svemira, jer je mnogo lakše s njega lansirati letelice u svemir nego sa Zemlje. To je već izvodljivije jer i sada postoji tehnologija koja bi mogla proizvoditi mašine na nekom drugom mjestu od postojećih elemenata kojih tamo ima. Čovjeku ovakvom kakav je, kako bi se raširio svemirom, potrebne su planete jako slične Zemlji.
Ali, dok ja vama ovdje pričam o Marsu, gotovo polovica (48%) ljudi u Dalmaciji živi ispod razine apsolutnog siromaštva, a 44% ljudi su, prema definiciji UN-a, beskućnici. 18% stanovnika Dalmacije nema zdravstveno osiguranje, a 23% mlađih od 30 godina je nezaposleno. Onaj ostatak ne želi se boriti za bolje sutra u Dalmaciji, već ili lamentiraju nad svojom sudbinom ili ih uopće nije briga za poboljšanje stanja u najbrutalnije opljačkanoj i osiromašenoj regiji u Europi jer im je zbog političkog uhljebljenja dobro. Dok visokorazvijene nacije razmišljaju o putu u svemir i gradnji kolonija na Marsu, u Dalmaciji se brutalno negira dalmatska nacionalnost i postojanje dalmatskog jezika, te dalmatinske valute - lyre.
Kako bi došli do mogućnosti priljučiti se tehnološki razvijenom svijetu, pa stoga jednog dana i mi Dalmatinci otišli na Mars, prvo se moramo izboriti za regionalizaciju i decentralizaciju te raditi na jačanju tehnologije, povećati BDP, ostvariti socijalnu pravdu i na kraju razmišljati o svemirskim letovima. Dalmacija, zemlja Fausta Vrančića, koji je u doba renesanse izumio padobran, predugo drži glavu u pijesku ne videći kako na način na koji djeluje može samo propasti, a ne i napredovati. Ukoliko se glava u pijesku bude držala još samo jednu godinu - možemo se pozdraviti sa sudbinom.
Comentários