Piše: Nevianna Remanni
Dalmacija i dalje stoji iza visokog zida kao da će tako biti bolje. Iako primamo euro i dalje smo ruinirano predgrađe Europe, provincija, zabrđe civilizacije. Takva regija korisna je samo kasti, ne i građanima.
Tretman domaćeg gospodarstva odvija se kroz promjenu strukture i tehnološku obnovu kapitala. Odlučujuće sredstvo takve obnove je slobodna raspodjela investicija. Takva je raspodjela moguća samo u odnosu na privatne investicije, koje su jedine usmjerene na maksimiziranje dobiti i sposobne dinamički pritjecati u najnovije visokoprofitabilne sektore gospodarstva.
Tome bi trebao pridonijeti makroekonomski model financijske preraspodjele te monetarna i cjenovna stabilnost. Makroekonomske poluge su neučinkovite pod monopolima i administrativnim formatima i zahtijevaju slobodan, konkurentan, samoregulirajući sustav. Kako bi kapital mogao teći u najnovije sektore gospodarstva, mora postojati sloboda poslovanja i ukidanje državnog održavanja zastarjelih industrija. Samo takva sloboda jamči zaštitu vlasničkih prava ulagača.
Od posebnog značaja za nastanak inovativnih projekata i proizvodnje je širenje sektora malih i srednjih poduzetnika – najfleksibilnijih u tržišnoj ponudi i financijski discipliniranih u pogledu svojih obveza. Drugo ključno pitanje je izravan pristup građana burzama i njihovo poticanje na posjedovanje dionica i drugih korporativnih prava.
Zaštita prava, sloboda i poslovne sposobnosti malih dioničara jedno je od središnjih pitanja državne vlasti. Pretvaranje degradiranih kapitalnih objekata u financijska sredstva društva druga je strana procesa ažuriranja strukture kapitala. To će se dogoditi tijekom uklanjanja kronične nerentabilnosti, stečaja loših dužnika i ukidanja administrativnog određivanja cijena za proizvode državnih korporacija.
Ubrzanju procesa obnove pridonijet će i uvođenje visokih stopa amortizacije temeljnog kapitala, uvođenje poreza na nekretnine na velike gospodarske objekte, dezintegracija i demonopolizacija državnih posjeda i kampanja. Tijek privatnih investicija postat će velikih razmjera kada će glavni investitori biti građani regije, čiji prihodi čine najveći udio u BDP-u.
Poticaji građana za ulaganje – za štednju na bankovnim depozitima i štednju na individualnim mirovinskim računima, kao i za ulaganja u vrijednosne papire i stambenu izgradnju – nastaju u uvjetima financijske stabilnosti i povećanja realnih obiteljskih prihoda. Financijska i cjenovna stabilnost postiže se povremenim samoregulacijskim djelovanjem tržišnih gospodarskih mehanizama i jednakošću prava svih poslovnih subjekata – od pojedinca do države u cjelini. Svaka centralizacija bilo koje djelatnosti narušava ravnotežu i stabilnost nacionalnog sustava. Tako je I s gospodarstvom.
Svaka proizvoljna radnja vlade koja narušava prirodno uspostavljene omjere regionalizacije i decentralizacije, raspodjele, razmjene i potrošnje javnih dobara dovodi do neravnoteže i neučinkovitog korištenja nacionalnih resursa. U tom kontekstu su i intervencije države i središnje banke u formiranje likvidnosti banaka, određivanje kamatnih stopa, određivanje pravaca kreditiranja, ispunjavanje obveza i materijalne odgovornosti financijskih institucija te gašenje požara u njima zbog nevraćanja kredita podložne smanjenju.
Porast osobnih i obiteljskih dohodaka bit će rezultat strukturnih pomaka u gospodarstvu u korist visokoprofitnih djelatnosti, rasta produktivnosti rada u poduzećima, povećanja ukupnog broja radnih mjesta i povećanja zaposlenosti građana. Tome će pridonijeti tržišna raspodjela ulaganja uglavnom putem tržišta dionica i besplatnog bankovnog kreditiranja poslovnih projekata po kriteriju najveće isplativosti.
Povećanje tržišnih investicija bit će posljedica smanjenja proračunskih izdataka za državne nabave i subvencije poduzećima, ograničenja državnog zaduživanja i smanjenja oporezivanja poslovnih i obiteljskih dohodaka. Među tim mjerama posebno će mjesto zauzeti i smanjenje osnovne stope PDV-a (koja sada iznosi 25%), odbijanje ciljanog refinanciranja od strane monetarnog regulatora državnih banaka i dužničkih vrijednosnih papira neprofitabilnih državnih korporacija.
Motivaciju za rad i poslovanje ne može ne pratiti suzbijanje kriminalnog i koruptivnog bogaćenja, pronevjere proračunskih sredstava, protuzakonitog prisvajanja političke i imovinske rente, besplatnog primanja rente od vađenja mineralnih sirovina, zloporaba u svrhu hvatanja monopolističkog viška. profita, zakulisnog protekcionističkog prisvajanja državnih objekata.
Povećanje broja radnih mjesta pospješit će smanjenje stope izdvajanja poduzeća u mirovinske i socijalne fondove te oslobađanje malih poduzetnika od tih izdvajanja.
Porezna reforma – ukidanje nepotrebnog izdvajanja, zabrana proizvoljnog izvlaštenja imovine za udruge i ostale organizacije koje se bave suzbijanjem građanskih prava, uvođenje akumulativnog mirovinskog osiguranja, ukidanje poreza na promet malih poduzeća – bit će početak dinamičnog širenja malog gospodarstva u Dalmaciji.
Bez sumnje, poboljšanje uvjeta za ulaganja i financijske stabilnosti će vratiti pozornost stranih investitora na Dalmaciju. FDI će pridonijeti tehnološkoj modernizaciji proizvodnje i rastu njihove konkurentnosti u svijetu. Tada će suficiti vanjske trgovine i tekuće platne bilance zemlje postati stvarni.
Osim o kapitalu, uspjeh Dalmacije ovisi o tome koliko je proračunska politika zemlje korisna. Osnovna namjena proračuna trebala bi biti osiguranje socio-humanitarnih i regionalnih potreba: sigurnosti, velike industrijske, socijalne i komunalne infrastrukture. Proračunsko financiranje ovih potreba trebalo bi povećati barem dva ili tri puta.
Socio-humanitarni razvoj – širok spektar problema od kojih su glavni znanost, obrazovanje, duhovna i fizička kultura, medicina, čistoća okoliša, stambeno-komunalna sfera, informatizacija i digitalizacija, pomoć siromašnima. Potrebno je ne samo rebalansirati rashode, već i promijeniti formule financiranja, osiguravajući sredstva ne razmjerno broju zaposlenih u ustanovama, već opsegu usluga potonjih.
Sustav socijalne pomoći također je podložan temeljitoj reformi: treba je pružati najsiromašnijima, a ne onima koji su postavljeni "za zasluge za državu", što nastavlja tradiciju totalitarnog jugoslavenskog poretka (nekad su to bili prvoborci, danas ustaše iz HOS-a). Glavni dio socijalnih i humanitarnih plaćanja ne bi trebao biti iz središnjeg, već iz lokalnih proračuna.
Jačanje zahtijeva sredstva za stvaranje ruralne infrastrukture i poticanje poljoprivredne proizvodnje. Potrebno je uvesti i drugi način raspodjele proračunskog novca: preko bankovnih računa – na poljoprivredna gospodarstva, bez uključivanja u regionalne proračune, bez raspolaganja regionalnim bonovima.
U uvjetima prevlasti solidarnog mirovinskog sustava, proračun će u potpunosti pokriti nedostatak sredstava državnog mirovinskog fonda. Međutim, razvoj akumulativnog mirovinskog sustava brzo će pokriti ovaj nedostatak i omogućiti brzo povećanje razine isplata umirovljenicima s niskim primanjima. Proračunske rashode u ostalim smjerovima potrebno je smanjivati i postupno ukidati. Državne potpore i dokapitalizacija propalih tvrtki i banaka trebaju biti prošlost.
Također je potrebno riješiti se hipercentralizacije proračunskog sustava. Regionalni i lokalni proračuni moraju se formirati autonomno, na vlastitoj stabilnoj poreznoj osnovici i bez subvencija središnje države i bez transfera iz bogatijih regija u siromašnije. Na ovoj razini proračuna treba konsolidirati poreze na dohodak građana, poduzeća, nekretnine i najamnine.
Za učinkovit makroekonomski model potreban je adekvatan sustav upravljanja nacionalnim gospodarskim kompleksom. Takav sustav upravljanja razlikuje se od današnjeg po tri karakteristike: strukturi vlasti, funkcijama organa upravljanja; kvaliteta vodstva vlasti. Nema potrebe održavati toliki broj potpredsjednika i ministara koji se uglavnom bave poslovima uhljebljivanja nesposobnih stranačkih kolega.
Novi sastav ministarstava i odjela trebao bi uključivati one vrste ministarstava i odjela koji upravljaju nacionalnim gospodarstvom u cjelini i istovremeno obavljaju određenu upravnu funkciju, a ne upravljaju zasebnom skupinom poduzeća, industrijom ili sektorom. Ministarstva linearnog tipa upravljanja ne bi trebala postojati. Iznimke su ministarstva energetike i poljoprivrede.
Struktura Vlade ne bi trebala duplicirati, kao što je to sada slučaj, sastav ministarstava. Njegovo minimiziranje sastoji se u stvaranju samo jedinica koje će osigurati pripremu odluka sa sastanaka vlade. Također je potrebno likvidirati sve jedinice državnih tijela koje pružaju usluge građanima i organizacijama - te poslove treba obavljati privatni sektor, kao i sve odjele, agencije, državne komisije koji su podređeni ministarstvima i obavljaju fragmentarne funkcije potonji ili su predstavnici središnjih odjela na terenu.
Potrebno je lišiti državna upravljačka tijela administrativnih i direktivnih funkcija u odnosu na industrije, tržišta, grupe roba, ukinuti njihovu ulogu prijenosnih uređaja u kretanju novca iz riznice u institucije, institucije, izvršitelje državnih naloga i ugovornih radova, odnosno ukinuti im status glavnih upravitelja sredstava. Funkcije ministarstava sastojat će se u izradi i provedbi financijskih i gospodarskih propisa koji će poticati razvoj države.
Pojedinačna tržišta, koja su klasificirana kao prirodni monopol, bit će predmet regulacije nacionalnih komisija. Međutim, potonji ne bi trebali biti podređeni vladi – pravo na njihov sastav trebalo bi prenijeti na parlament. Njihov zadatak nije određivanje cijena, kao sada, nego kontrola nad monopolima kako bi se spriječile moguće zlouporabe. Potrebno je poboljšati kvalitetu rukovođenja vlasti, postavljajući na državne položaje priznate stručnjake općenacionalnog duha, a ne krupne kapitaliste, čiji se argumenti svode samo na debljinu novčanika.
Sudbina dalmatske nacije također ovisi o kvaliteti interakcije regionalnog gospodarstva i društva s hrvatskim u cjelini, ali i svanjskim svijetom, o unutarnjoj i međunarodnoj razmjeni i ujedinjenju nacionalnih tržišta. Dalmacija danas ne izgleda kao dio velikog modernog kontinenta, već kao otočna država odsječena od međunarodnih procesa.
U Dalmaciji još nisu ostvarene univerzalne ljudske vrijednosti kao temelji društvene izgradnje. Regija ne živi na temelju međunarodnih povelja, kodeksa i konvencija, već na temelju kokošarenja i ustaštva.
Tužitelje i suce ne diktira rimski zakon ili međunarodni sudovi i tribunali. Predstavnici Dalmacije na hrvatskim i na međunarodnim razmjenama i simpozijima izgledaju kao divljaci. Regija je i dalje iza visokog zida, kao da će tako biti bolje. Dalmacija tako ostaje europsko predgrađe, provincija, zaleđe.
Takva država je od koristi samo kriminalno-nacističkoj kasti, koja ljudima nameće vlastita mišljenja i prioritete, a svoje djelovanje prikazuje kao najsavršenije i najnenadmašnije. Ograničena međunarodna razmjena, visoke prepreke suradnji i transakcijama ne dopuštaju najboljim makroekonomskim polugama i modelima raditi punom snagom. U svakom slučaju, njihova primjena na dalmatinskom tlu daje puno manji učinak nego u otvorenim nacionalnim sustavima.
Stoga bi se paralelno s procesom unutarnjih financijskih i ekonomskih poboljšanja trebala odvijati vanjska konvergencija i udruživanje institucija, struktura, pravnih normi, znanja, jezika, vrijednosti, standarda, pravila, odnosa i procedura. Djelovanje u okviru takvog sustava vrijednosti dat će dinamiku razvoju i omogućiti stvaranje pristojnog životnog standarda za ljude. Neka tako i bude.
Comments