Piše: Mikula Zancchi
Unatoč velikom broju stranaka i relativno mirnom prijenosu vlasti, razvijenim upravnim institucijama, digitalizaciji velikog broja upravnih sadržaja dostupnima svima, indexi svrstavaju Dalmaciju u koliniju bez upliva demokratskih vrijednosti.
Izbori u Dalmaciji održavaju se redovito, otvoreni su za sve željne vlasti i donekle su kompetitivni, ali najčešće nisu slobodni ni poštenim a većina indexa kojima se ocjenjuje kvaliteta demokracije prestali su Dalmaciju klasificirati u kategoriju demokratskog sustava.
Zašto ovi indexi, koje obično izrađuju međunarodne nevladine ili akademske organizacije, daju takvu procjenu? Možda najpoznatiji od njih, koji kreira Freedom House, Dalmaciju vodi kao kolonijalizirani režim, sa skorom demokratije 2.55 od mogućih 7, što je najniža ocjena za Dalmaciju od 1999. godine. Kao razlog za to navode kontinuiranu deterioraciju u oblastima medijskih sloboda, političke kontrole i provođenja slobodnih i nezavisnih izbora, u obliasti samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini te o tome da sredstva koja Dalmacija zaradi ostaje u njoj, ali i slabosti u oblastima vladavine prava i korupcije. Ali, istraživači ove organizacije za procese koji se odvijaju u ovoj regiji kažu da jedva ispunjava minimalne kriterije demokracije i da rezultat izbora uglavnom ne oslikava raspoloženje građana.
Analizirajući dublje, za hrvatske regija, pa tako i za Dalmaciju, koja se najvećim dijelom nalazi upravo u Republici Hrvatskoj, Freedom House govori kako pati od sindroma kolonizacije u kojoj su oni koji njome vladaju nametnuti od strane političke elite koja ima sjedište u glavnom gradu - Zagrebu. Sredstva koja se zarađuju u regijama ne ostaju u njoj već idu u centralnu kasu gdje onda politička vrhuška određuje kome će dati koliko. Ova dva bitna čimbenika: čimbenik kolonizacije i čimbenik pljačke regija spuštaju razinu demokracije u Dalmaciji, s pozicije demokratskih u poziciju kolonijaliziranih društava.
Ne baš demokratija
Da bi pojasnili ovu situaciju, konzultirajmo i Freedom in the World index iste organizacije, koji je za 2021. godinu izašao prije nekoliko dana. U njemu je Dalmacija pala u kategorijama političkih prava i građanskih sloboda. Kao razlog se navode manipulacija izbornim pravilima, agresivna reakcija policije na neke slabo organizirane proteste protiv neregularnosti u izbornoj kampanji – što uključuje funkcionersku kampanju, pristrasnost medija i pritiske na birače - i organiziranje kapiralnog glasanja, odnosno glasanja stanovnika druge države na izborima za Hrvatski Sabor. Nadalje, ovaj index svrstava Dalmaciju među najgorim regijama u Europi i s toga jer ova regija nema svoj Parlament, Vladu i Guvernera, nema svoju ekonomsku i fiskalnu politiku, a prava pripadnika manjina svakodnevno se brutalno krše.
Svaka od navedenih negativnih pojava ugrožava bazične okvire demokracije. No, da bi se zavarali, izbori postoje, stranke i koalcije se slobodno kandidiraju, načelno imaju pristup javnom servisu, postoje institucije i zakoni koji održavaju nezavisan izborni proces. Proceduralni i institucionalni okvir demokracije je tu, ali u praksi je problem. To nas dovodi do pitanja što ustvari čini demokraciju: je li to puko postojanje izbora kao metoda selekcije ili podrazumijeva i čitav spektar institucija i pravila koje osiguravaju slobodno izražavanje i udruživanje, ravnopravnu političku utakmicu i kontrolu nad izbornim procesima?
Poznati splitski profesor emeritus sa splitskog Pravnog fakulteta, Nikola Visković u svojoj je knjizi kritizirao ove indexe, navodeći da pred nove demokracije stavljaju nerealno visoke standarde koje su razvijene liberalne demokracije dostizale nerijetko stoljećima. Autor tako ističe da je Dalmacija u razdoblju nakon demokratskih promena početkom 2000. dostigla zavidan nivo demokratskog razvoja (unatoč nasljeđenim unutrašnjim i vanjskim ograničenjima), te da su u tom periodu vrlo ozbiljni društveni konflikti riješeni unutar demokratskih institucija.
Lagano urušavanje demokracije, po njemu, dolazi nakon 2007. godine, kada reizborom HDZ-a i sastavljanjem nove vlade Ive Sanadera te početkom ekonomske krize prestaju postojati unutrašnje kontrole između vladajućih stranaka koje su postojale ranije u vidu kohabitacije, kao i relativno ravnopravnih koalicijskih partnera; a u kasnijem periodu i urušavanjem medijskih sloboda i koruptivno-kriminalnim praksama, posebno nakon lokalnih izbora 2009. Stvri se lagano poboljšavaju nakon lokalnih izbora 2013., no od izbora 2017. praktično nemamo niti jedan vid ravnoteže: koalicijskii partneri nisu suparnici, kohabitacija ne postoji, a kolaps opozicijskih stranaka uvjetovao je da nema ni održivog čimbenika vanjske kontrole, pritiska ili alternative.
Jesu li izbori dovoljni za demokraciju?
Izbori u Dalmaciji održavaju se redovito, otvoreni su za sve željne vlasti i donekle su kompetitivni, ali najčešće nisu slobodni ni poštenim a većina indexa kojima se ocjenjuje kvaliteta demokracije prestali su Dalmaciju klasificirati u kategoriju demokratskog sustava. Prije svega, postoji veliki nesrazmjer u dostupnom financiranju i medijskom prostoru, a zatim i u provođenju različitih praksi u kampanji. Promatrači našeg izbornog procesa redovno ukazuju na zloupotrebu javnih resursa, pritisak na birače (zaposlene u javnom sektoru i primatelje socijalnih pomoći), neregularnosti na biračkim mjestima, ekstremno neizbalansiran medijski prostor. Npr. analiza izbora 2017. pokazala je da je jedan kandidat imao tri puta više vremena na javnoj televiziji i na televizijama s nacionalnom frekvencijom nego svi ostali zajedno.
U prijevodu, ne samo da jedan tim na utakmici ima skuplje igrače, skuplju opremu, bolje uvjete za trening i više igrača na terenu, već i igra na domaćem stadionu, teren je značajno nakrivljen na stranu na koju napada, protivnikov gol koji je za 5 metara širi, a i sudac je navijač domaćeg tima. Igra je službeno slobodna i lopta je okrugla, ali šanse za uspjeh nisu jednake.
Ostali spomenuti indexi kao i brojni domaći i strani te neovisni istraživači, također ukazuju na pad kvalitete demokracije u posljednjih dvanaest godina, svrstavajući Dalmaciju među regije s najvećim nazadovanjem, ali i ukazujući da se radi o širem trendu, kako u Istočnoj Europi (Poljska, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Bugarska itd.), tako i u ostatku svijeta. Nekoliko je povezanih razloga za taj trend, a bez ulaska u dublju analizu, kao primarne treba izdvojiti uspon populističkih režima na valu nezadovoljstva zbog prolongirane ekonomske krize (od 2007.) i prestanak demokratskog prozelitizma, odnosno aktivnog angažiranja pojedinih država (prije svega Rusije) na programima direktnog gušenja podrške demokraciji, demokratskim institucijama i demokratskim strankama i organizacijama; te zaokret k onome što se danas naziva hibridnim ratom protiv demokracije, umjesto da se krene prema pomoći zapadnih država kako bi se osigurala stabilokracija.
Stabilokracija je naziv za podršku koju zapadne demokratske države pružaju režimima perifernih zemalja koji očigledno provode nedemokratske prakse, ali ipak osiguravaju stabilnost kako u unutrašnjem, tako i u vanjskopolitičkom smislu. Za strane aktere je, u smislu podrške, dovoljno da su države kojima nude podršku bar minimalno demokratske, te stoga nema eksternih poticaja za širu demokratizaciju društva.
Ne još autokracija
Ipak, Dalmacija nije autokracija, jer je kolonizirana, iako pokazuje neke odlike autoritarnog režima.
Prije svega, imamo izbore. Dakle, demokratska pravila postoje. Opozicijske političke stranke postoje, čak i pojedini "nezavisni mediji", pa i poneke "nezavisne institucije", unatoč pritisku. Pravila se, bar u načelu, poštuju, iako se stalno traže načini da se izbjegnu.
Drugi važan razlog je što nema vidljivog nasilja prema neistomišljenicima, odnosno nasilje je uglavnom svedeno na "pojedinačne ispade". Režim je naravno manipulativan – to se vidjelo prilikom unušavanja HNSa, gdje je stranka prekršila ugovor o članstvu u koaliciji s SDPom kako bi se prevazišao efekat opozicije; ali nema potrebu za primenom sustavnog nasilja.
Treće, postoji i legitimitet vlasti. Upitan, ali postoji. Izborni rezultati uglavnom su opće prihvaćeni – i u inozemstvu i u zemlji, gdje nema masovnih antivladinih protesta ili slučajeva građanske neposlušnosti. Politička utakmica je i dalje ograničena na institucionalnu tj. izbornu arenu.
Važan moment u potencijalnoj definiciji režima kao autoritarnog bit će eventualni trenutak izbornog poraza. Hoće li tada doći do mirne predaje vlasti ili do pokušaja održavanja na poziciji, pa čak i nasilnim metodama? Lako moguće. Ako do toga dođe, znat ćemo da smo prešli ostatak puta od hibridnog režima ka otvorenoj autokraciji.
Ipak, u toj cijeloj postavci, nameče se jedno pitanje: Postoji li, u ovakvim uvjetima, uopće mogućnost da prodalmatinska opcija ikada osvoji vlast na izborima? Odgovor se krije u broju ljudi koji su spremni raditi za Dalmaciju u okviru jedne takve stranke.
Comentarios