Piše: Mikula Zancchi
Pitanje jesu li nordijske države socijalističke ili nisu postalo je posebno aktualno prije nekih 10-15 godina, prije svega uslijed zalaganja dijela američke mainstream ljevice o uvođenju novih državnih programa po uzoru na sjever Europe.
Na često neutemeljnu opasku kako bi to značilo uvođenje socijalizma i kako je to loše po demokraciju jer bi političari kontrolirali privredu, a time i birače, odgovor je bio još manje utemeljen argument kako su nordijske države uspješna društva, i kako su istovremeno socijalističke i demokratske države, dakle socijaldemokracije.
Ovo je posebno vidljivo u SAD, među mlađim akademski obrazovanim građanima koji podržavaju Bernieja Sandersa u okviru Demokratske stranke – toliko da je čak danski premijer kada je gostovao na Harvardu krajem morao prvo reći kako Danska nije socijalistička zemlja.
Obzirom na to kako smo u Republici Hrvatskoj ipak vrstu kolektivnog životnog iskustva u poretku koji se može nazvati socijalističkim, mada je samoupravni socijalizam bio značajno blaža varijanta u odnosu na SSSR i njegove satelite, kod nas većina ljudi ne smatra da su nordijske države socijalističke, za razliku od velikog broja ljudi koji žive u onim državama koje nisu imale to iskustvo. Ali, zato se kod nas često prstom upire u skandinavske zemlje kao dobar primjer uspješnih društava koje imaju visoku javnu potrošnju i izdašne državne programe uz ideju kako bi to trebalo uvesti i kod nas.
Visoka javna potrošnja dolazi iz visokih poreza
Nordijske države (Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska) imaju visoku javnu potrošnju, čak višu nego razvijene države Zapadne Europe.
Ova potrošnja plaća se putem visokih poreza. Iako sve ove države imaju progresivni porezni sustav u kojemu s rastom dohotka raste i porezna stopa, najveći dio prihoda prikuplja se od srednje klase. Netto prosječna porezna stopa u ovim je državama znatno viša od prosjeka EU koja iznosi 25% za pojedinog radnika. U Danskoj i Švedskoj ova porezna stopa iznosi čak 35%, a u Finskoj i Norveškoj oko 30%. Tu je naravno još i PDV koji je u nordijskim državama najviši u EU nakon Mađarske, a uz bok s onim hrvatskim.
Slobodna privreda pod okriljem vladavine prava
Privreda nordijskih zemalja nije centralnoplanska privreda, već je tržišna ekonomija. Odluke o tome što, kako i koliko proizvoditi ne donose političari već ih decentralizirano donose sama poduzeća. U ovim zemljama ne postoji ni institut minimalne zarade, već se zarade u poduzećima ili industrijskim granama određuju u procesu kolektivnog pregovaranja između sindikata i poslodavaca.
Poslovna regulacija okrenuta je privredi, a ne protiv nje. Sve se ovo vidi u međunarodnim rangiranjima poslovnog okruženja, gdje se nordijske zemlje uvijek nalaze pri vrhu. Skandinavske zemlje prilično uspješno eksperimentiraju s javno-privatnim partnerstvom i uglavnom nemaju kompanije u državnom vlasništvu, ako se izuzmu komunalne djelatnosti. Švedska je najdalje otišla u ovom smislu uvodeći, prilikom reforme mirovinskog fonda, obavezne privatne mirovinske fondove pored obaveznog državnog. Također, postoje i privatni vodovodi ili državni vodovodi kojima upravljaju privatne kompanije na osnovu koncesijskog ugovora.
Kako se sve ovo ne bi pretvorilo u aferu, prije svega je neophodna funkcionalna javna uprava i vladavina prava. Nordijske države imaju veoma nizak nivo korupcije: zakoni se poštuju i uglavnom vrijede za sve.
Izdašna socijalna država nije socijalizam
Nordijske države nemaju socijalizam, već efikasnu tržišnu privredu. Ovakva tržišna privreda – koja se naslanja na efikasnu javnu upravu i snažnu vladavinu prava, kulturu individualizma te poslovnu regulaciju koja je naklonjena poduzetničkim aktivnostima – omogućava državi prikupljanje visoke prihode kojima financira visoka socijalna davanja.
Ali za društvo u kojemu država troši znatno više od polovine društvenog dohotka – ta sredstva ne idu u subvencije javnim poduzećima kojih ima jako malo, već u politike restridistribucije dohotka i druge javne servise, kao što su zdravstvo i obrazovanje. Također, u pružanju ovih usluga nije uključena samo država – svjesni značaja konkurencije, Švedska i Danska su u ove sektore pustile privatne pružatelje usluga, kao što su privatne škole i bolnice, i to ne samo neprofitne institucije već i one profitne, koje rade u suradnji sa državom. Glavni argument za to je kako društvu nije bitno tko pruža neku uslugu – privatna ili državna škola ili bolnica, već je li ta usluga kvalitetna.
Tako danas u ove dvije države oko 20% učenika ide u privatne škole koristeći obrazovne vaučere putem kojih njihovo obrazovanje financira država. Slična situacija je i u domeni zdravstva, pošto je broj privatnih bolnica u Danskoj i Švedskoj oko 25% ukupnog broja, a većina njih su uključene u financiranje zdravstvenih usluga preko državnog zdravstvenog osiguranja.
Mit o nordijskom socijalizmu
Prema Indeksu ekonomske slobode za 2023. godinu, Švedska se nalazi među najviše tržišno orijentiranim ekonomijama svijeta. Sveukupno, zauzima 10. mjesto, čime je daleko ispred Sjedinjenih Američkih Država (25.) i Ujedinjenog Kraljevstva (28.). Međutim, javna potrošnja i dalje je visoka, iako su stope poreza na dohodak značajno pale od svojih vrhunaca u 1970-im i 1980-im, i dalje su veće nego bilo gdje na svijetu.
Drugim riječima, unatoč usponu kapitalističkih elemenata, Švedska nije sasvim oslobođena socijalističkih utjecaja. Međutim, slika Švedske i drugih nordijskih država kao uporišta socijalizma vezuje se za period '70. i '80. godina XX stoljeća. Tijekom perioda ekspanzije socijalističkog sustava države blagostanja od 1970. – 1991., Švedska je značajno zaostala za mnogim europskim konkurentima. Švedska je s četvrtog mjesta po BDP-u po glavi stanovnika 1970. (doba nordijskog socijalizma), pala na 16. mjesto do 1995.
Neoliberalna agenda oštetila je švedsku ekonomiju i dovela do toga da su istaknuti poduzetnici napustili zemlju. Jedan od njih bio je osnivač Ikee, Ingvar Kamprad. Marginalna stopa poreza na dohodak od 85% dopunjena je porezom na bogatstvo na imovinu njegovih osobnih sredstava, što ga je primoralo na pozajmljivanje sredstava od svoje kompanije kako bi platio poreze. Kako bi vratio dug Ikei, Kamprad je odlučio prodati jednu od manjih kompanija koje je posjedovao. Dok je pripremao prodaju, vlada je retroaktivno izmijenila porezno zakonodavstvo. Zbog toga se 1994. preselio se u Dansku, a kasnije u Švicarsku, gdje je proveo narednih nekoliko decenija – jedno vrijeme kao najbogatiji čovjek u Europi.
Ove socijalističke politike otuđile su čak i one koji su bili naklonjeni socijaldemokratskom projektu. Svjetski poznata autorica mnogobrojnih knjiga za djecu, uključujući serijal Pipi Duga Čarapa, Astrid Lindgren samo je jedan od primera. Njena dugogodišnja posvećenost socijaldemokratskim uvjerenjima koje je zagovarao urednik novina s jakim osjećajem pravednosti, glavni lik u njezinom serijalu Maštovita Madiken, nije ju spriječila od zgražanja stopom poreza na prihod od 102% koja joj je bila naplaćena 1976. godine.
Lindgren je ispoljila svo svoje nezadovoljstvo u satiri o švedskom poreznom sustavu pod nazivom “Pomperipossa u Monismaniju”, objavljenoj u tada najvažnijim novinama. Javno mnijenje bilo je na strani Lindgrenove. Na kraju se švedski premijer Olof Palme osobno uključio u problem i na televiziji priznao kako je Lindgren bila u pravu.
Mnogi aspekti države blagostanja bili su podjednako apsurdni, uključujući i velike naknade za bolovanje. Pored zakonom propisanih naknada, većina zaposlenih u Švedskoj primala je dodatne naknade za bolovanje po kompanijskim i kolektivnim ugovorima, što je značilo kako su oni koji su uzimali bolovanje završavali s većom plaćom od zdrave osobe koja je svakodnevno dolazila na posao. Zato nije iznenađenje što je Švedska desetljećima držala rekord po najvišoj stopi odraslih osoba koje nisu dio radne snage.
Otpor prema zagovornicima socijalističkih ideja sve više je dovijao zamah, i do 1990-ih godina formirao se obiman kontra-pokret. Značajna porezna reforma, pod vodstvom učenika Čikaške škole, Carla Bildta uvela je dvojni porezni sustav koji je smanjio korporativne poreze, uključujući uplate u radničke fondove, s 57% na 30%. Nešto prihoda od dionica oslobođeno je oporezivanja, a kapitalni dobitci od također su oporezovani po nižoj stopi. Istovremeno, porez na osobni dohodak je rastao. Dakle, klasična neolibertarijanska priča – daj bogatašu, uzmi od radnika.
Reforme su nastavljene tijekom narednih godina: 2004. godine ukinuti su porezi na imovinu do 30%. Ukidanje poreza na bogatstvo, koji je već bio smanjen, stupio je na snagu retroaktivno od 1. siječnja 2007. Stopa poreza na dobit poduzeća od 30% 2009. smanjena je na 26%, a danas iznosi 20,4%. Naknadne reforme iz 2005. omogućile su vlasnicima poduzeća i samozaposlenim profesionalcima neka značajno smanje svoj porez deklariranjem dijela svojih prihoda kao kapitalne dobiti, a ne prihoda.
Od uvođenja ovih reformi, mnogi poduzetnici ostali su u Švedskoj i uložili u nove ideje, stvarajući kompanije kao što su Spotify i Klarna. I nakon ukidanja poreza na nasljeđivanje i imovinu, proporcija milijardera u odnosu na opću populaciju sada je 60% veća nego u SAD-u. Istovremeno, povećao se broj siromašnih obitelji i beskućnika.
Iako suvremena Švedska i dalje zadržava karakteristike tradicionalne države blagostanja, uzastopne vlade od ranih 1990-ih godina dosljedno su birale više neoliberalnih agendi u odnosu na zaštitu radnika, veću ulogu tržišta u odnosu na državu. Nakon očitog uspjeha socijalističkog eksperimenta, balans između kapitalizma i socijalizma, ipak se pomakao prema ekstremnom kapitalizmu.
Je li to bila ispravna odluka, vrijeme će pokazati, ali jedno je sigurno: gdje god dođe Čikaška škola tu trava ne raste, ali raste broj siromašnih i beskućnika, a društvo se sve više raslojava.
Comments