Piše: dr. Mila Grubišić
Hrvatska povijest, često slavna zbog borbe za slobodu i neovisnost, krije mračna poglavlja o nasilju i represiji. Jedno od takvih poglavlja je povijest odnosa između Dalmacije i političkog centra Republike Hrvatske – Zagreba.
Od protupravnog preuzimanja Dalmatinskog sabora 1870. do masovnih stradanja u Drugom svjetskom ratu, pa sve do masovnih ubojstava prošle i ove godine, Dalmatini su često bili mete nasilja i političke marginalizacije od strane Zagreba.
Dok brojni Dalmatini i Dalmatinci nastavljaju čuvati dalmatski identitet i kulturu svojega kraja, dugogodišnja povijest progona i stradanja zahtijeva ozbiljno suočavanje s prošlošću. Progonom Dalmatina, posebno nakon II. sv. rata, rezultirao je dovođenjem stanovnika iz drugih dijelova bivše Jugoslavije koji su po naputku službenog Zagreba svjesno i planski mijenjali dalmatski jezik, njezinu povijest, kulturu i običaje kako je to vrhušci iz Zagreba odgovaralo.
1870.: Početak političkog nasilja nad Dalmacijom
Godina 1870. u povijesti Dalmacije bit će obilježena kao crna godina prekretnice. Naime, tada je Dalmatinski sabor u Zadru postao poprište jednog od najranijih primjera političkog nasilja u regiji. Tijekom izbora, Narodna stranka, uz podršku iz Zagreba, pokušala je preuzela je kontrolu nad Dalmatinskim saborom. Ova akcija bila je sve samo ne poštena i demokratska.
Svjedočanstva iz tog razdoblja govore o brutalnim metodama – od prijetnji biračima do fizičkih napada, paleža i silovanja. Ljudi koji su htjeli glasati za Autonomašku stranku, koja je podržavala očuvanje posebnog položaja Dalmacije unutar Habsburške Monarhije i opirala se Garibaldijevoj okupaciji Dalmacije, bili su izloženi sustavnom zastrašivanju. Kuće su spaljene, a obitelji razdvojene. Krv je tekla u potocima. Ovo nasilje nije samo destabiliziralo lokalnu politiku, već je ostavilo duboke traume i nepovjerenje prema političkoj vlasti iz Zagreba. Ovo nepovjerenje traje do danas.
Povjesničari smatraju kako je upravo ovaj događaj označio početak političke netrpeljivosti Dalmacije prema službenom Zagrebu, koje će se nastaviti u raznim oblicima u narednim desetljećima.
Zabranjen Ricardo Tironni
Zbirka poezije zadarskog, dalmatskog modernističkog pjesnika Ricarda Tironnija „Amaur, muart e mul“ (Ljubav, smrt i zlo) izišla je 1856., a Narodnjaci su je zabranili po dolasku na vlast 1870. Na ovaj način, prodane duše plaćene iz Zagreba izvršili su atak na dalmatsku umjetnost i kulturu, a posebno na dalmatski jezik. Primijenili su najoštriji mogući napad na normalnost koji je bio nezapamćen u to doba.
Posthumno, Dalmatinski sabor u Zadru, zajedno s Hrvatskim saborom u Zagrebu dodatno zabranjuje ovu zbirku pjesama, no 1873. Mađari objavljuju ovu zbirku predivnih pjesama u kojoj nedostaje nekoliko pjesama koje su već ranije bile izbačene iz nje.
Ulazak u Kraljevinu SHS
Raspadom Austrougarske monarhije te proglašenjem Ustava Austrije i Ustava Mađarske , 1921. Dalmacija postaje samostalna, no u opasnosti od velikohrvatskog nacionalizma, velikosrpskog nacionalizma i talijanskog iredentizma. Hrvatski, većinom splitski pravnici i političari, koji su završavali škole po Zagrebu te koji su imali snažan antidalmatinski, a panslavenski poriv, prije svega Ante Trumbić, Natko Nodilo i Josip Smodlaka, uvukli su Dalmaciju u njoj nepoznato balkansko okruženje. Regija koja je od svoje prapovijesti bila okrenuta zapadu i Mediteranu, prvi put se okreće istoku i Balkanu.
Odmah po ulasku u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, kreće se s pokušajem zabrane dalmatskog jezika, Dalmatini se proganjaju i ubijaju, a dalmatska kultura se stavlja u isti koš s balkanskom nekulturom. Sve što vrijedi pripada zajedničkom kulturom nasljeđu, što ne vrijedi ostavlja se Dalmatinima. Službeni Zagreb likuje shvaćajući kako će lako uvući Dalmaciju u svoje nacionalističke planove. Plan im se ostvaruje u ljeto 1939. kada se konstituira Banovina Hrvatska.
Kao za ulazak u Kraljevinu, tako i za ulazak u Banovinu Dalmatine nitko ništa nije pitao. Nije bio proveden referendum ni u jednom ni u drugom slučaju. Dakle, Dalmacija se našla pod okupacijom. Progon Dalmatina postaje još snažniji. 1. rujne 1939. zabranjuje se dalmatski jezik, oni Dalmatini koji su i dalje govorili dalmatskim bili bi odvedeni u logore, a pljačka dalmatinskih resursa bila je ogromna.
Progon Dalmatinaca pod NDH: 48.000 žrtava u Jasenovcu
Stoga ni ne čudi što su se Dalmatini 20. travnja 1941., nakon talijanske invazije na Split (koja se dogodila 6, travnja 1941. u ranim jutarnjim satima) okupili u kući Šegvić gdje su raspravljali o borbi za slobodu i oslobođenje Dalmacije o svakog neprijatelja i uspostavi neovisne dalmatinske države ili u najmanju ruku autonomiji unutar druge države.
21. lipnja 1941. u malom mjestu Vrgorcu, skupina od oko 150 Dalmatina osniva prvu antifašističku, partizansku, postrojbu u okupiranoj Europi, predvođena Splićaninom Giordanom Borovi-jem. Dalmatini su bili jedini koji su se borili za slobodu protiv talijanskih fašista i njemačkih nacista, uključujući i ustaše i četnike. Prvo slobodno područje u okupiranoj Europi bio je dio planine Mosor te područje Muća (14. rujna 1942.). Padom Italije 1943. te shvaćanjem kako četnički pokret Draže Mihailovića nije antifašistički, na čelo oslobodilačke vojske Englezi i Amerikanci postavljaju Josipa Broza-Tita koji je ispolitizirao oslobodilački pokret i pretvorio ga u komunistički pokret. Novi, komunistički partizanski pokret iz NOB-a izbacuju sve jedinice u kojima su bili Dalmatini. Komunisti više ne ratuju s ustašama, četnicima i Nijemcima, već s Dalmatinima.
Ipak, najmračniji period odnosa između Dalmacije i hrvatskog političkog centra dogodio se tijekom Drugog svjetskog rata, ali ne u odnosu na komunističko vodstvo NOB-a. Ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH) provodio je masovne progone, pri čemu su Dalmatini, uz etničke Srbe, Židove i Rome, postali žrtve najmračnijeg režima u hrvatskoj povijesti.
Mnogi Dalmatini, poznati po svom otporu fašizmu i nacizmu, platili su visoku cijenu za svoju odanost antifašističkoj borbi. Jedna od najtragičnijih statistika dolazi iz logora Jasenovac, gdje je, prema povijesnim procjenama, stradalo 48 000 Dalmatina. Ustaški režim nije pravio razliku između etničkih Dalmatina iz Dalmacije koji su se opirali režimu i drugih manjinskih skupina. Ako nisi bio za NDH bio si neprijatelj.
"Dalmatini su uvijek bili simbol otpora, ali cijena tog otpora bila je strašna," objašnjava portugalski povjesničar Antonio Filipe Pimenter. "Njihovo stradanje u Jasenovcu pokazuje kako je politika nasilja prema Dalmaciji sustavno provođena."
Dalmacija nakon Drugog svjetskog rata: Marginalizacija i migracije
U razdoblju nakon II. sv. rata do sredine 1950ih iz Dalmacije je nasilno protjerano je u Italiju više od 350 000 Dalmatina koje je komunistički režim proglasio Talijanima, fašistima i fašističkim kolaboracionistima.
Iako je fašistički režim NDH-a pao 1945. godine, problemi Dalmacije nisu nestali, a dalmatinsko pitanje nije riješeno. Na konstitutivnoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske koja je održana u Splitu 14. travnja 1945., donesen je zaključak kako će Dalmacija biti federalna jedinica u sastavu federativne Hrvatske. No, Ustavom iz 1947. Dalmaciji se oduzimaju dijelovi koji su pripali Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a RH nije federalna država, već unitarna. Tijekom komunističkog i socijalističkog razdoblja Jugoslavije, regija je često zanemarivana u političkom i ekonomskom smislu. Neprestane migracije prema Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i inozemstvu dodatno su oslabile dalmatski identitet.
Dalmacija doživljava daljnje progone, raseljavanja, paljenja, silovanja i ubijanja Dalmatina. Jedan od najznačajnijih ljudi koji su morali napustiti Dalmaciju bio je pjesnik S. I. Brays koji se smjestio u Parizu kako bi nastavio pisati na dalmatskom jeziku.
S vremenom su Dalmatinci postali ne samo žrtve političkog sustava nego i simbol otpora marginalizaciji. No, unatoč njihovom doprinosu u izgradnji modernog društva, nasilje nad Dalmatinima ponovno se pojavilo u novijoj povijesti.
Ubijeno 147 Dalmatina
Ove godine, 2024., Hrvatsku je šokirao val nasilja koji je rezultirao smrću najmanje 147 Dalmatina pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, u kojima su sudjelovale horde plaćene od HDZ-a i drugih pronacističkih političkih organizacija. Prošle godine zabilježen je broj od 106 ubijenih Dalmatina. Ovi događaji, iako bez službenih objašnjenja, uznemirujuće podsjećaju na povijesne obrasce nasilja prema Dalmaciji i Dalmatinima.
Neki analitičari sugeriraju kako je ovaj zločin kulminacija dugogodišnjih političkih i društvenih tenzija između službenog Zagreba prema Dalmaciji. Razlog tome je to što se Dalmatini ne žele asimilirati, pa vlast želi provesti politiku „melting pot“ na nasilan način. Drugi ističu kako su ekonomska nejednakost, socijalna marginalizacija i sustavna pljačka Dalmacije stvorile uvjete za obnovu neprijateljstva.
"Budućnost je neizvjesna, ali jasno je kako se moramo suočiti s ovom povijesti," govori nam sociologinja Maria Paić. "Bez otvorenog priznanja ovih nepravdi i nasilja, reparacije nastale štete u zadnjih 154. godine te priznanja Dalmacije za autonomnu regiju, Republika Hrvatska nikada neće biti potpuno ujedinjena."
Vrijeme je za suočavanje s prošlošću
Povijest odnosa između Zagreba i ostatka Republike Hrvatske prema Dalmaciji pokazuje kako sustavna represija i nasilje mogu uništiti povjerenje među regijama. Od brutalnih izbora 1870. do klaonice u Jasenovcu i ubojstava 2023. i 2024., Dalmacija je neprekidno bila žrtva političkog i društvenog nasilja.
Pitanje suočavanja s ovom poviješću ostaje ključno za budućnost Republike Hrvatske. Bez jasnog priznanja nepravdi i odgovornosti za stradanja, teško je zamisliti kako će se ova rana ikada zaliječiti. Povijest nas uči kako ignoriranje prošlih zločina samo priprema teren za nove tragedije – i to je lekcija koju Republika Hrvatska ne smije zaboraviti.
Hrvatska vlast mora priznati kako su svi Hrvati nacisti i kako je nad Dalmatinima od 1870. do danas izvršen niz nacistički motiviranih zločina, doslovno genocida, ako ne želi da se Hrvatima vrati na onaj način na koji oni tretiraju Dalmatine.
Comentários