Piše: prof. dr. Mila Grubišić
Zadnjih mjeseci u okupiranoj Dalmaciji građani ove regije sve su glasnije izgovarali, javno ili privatno, kraticu NDH kao “Na Dura Habitat” (prijevod s dalmatskog: Neće dugo stanovati). I zbilja NDH u Dalmaciji nije dugo stanovala.
Otvoreno sijanje straha s javnim vješanjima sugrađana koje su ustaše provodile od rujna 1943. a intenzivirali u veljači 1944., samo je još više pojačao mržnju prema fašistima na vlasti te organiziranje pomoći prodalmatinskom partizanskom pokretu. Te posljednje veljače u NDH na prilazima gradu u Dujmovači i Solinu visjelo je 60 Dalmatina, a u Stobreču još 30 dalamtskih civila optuženih za skupljanje “Crvene pomoći”. No, vratimo se na početak priče o tom djetetu Mussolinija i Hitlera koje su ustaše dobile na čuvanje.
Mnogi članci i knjige napisane su o tzv. NDH iz raznih gledišta. Pisani su radovi koji su s pravom bili puni gađenja prema tom razdoblju pa nažalost nisu uspjeli dobro analizirati to mračno, ali i intrigantno razdoblje hrvatske povijesti. Pisani su i hvalospjevi o toj lažnoj državi, te se nažalost pišu i danas. A oni su potpuno slijepi na mnoštvo nepobitnih činjenica o zločinačkoj naravi te fašističke tvorevine i vide samo kartu Velike Hrvatske koja nikad nije ni postojala u stvarnosti te ozbiljno shvaćaju kraticu NDH. Pokušat ću vam prezentirati ono što su rijetki od tih radova dotakli.
Simptomatično je pratiti povratak Ante Pavelića u okupiranu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju pod skupnim nazivom Banovina Hrvatska koji se odvijao pod potpunom kontrolom i protektoratom Talijana i Nijemaca. Pavelić je 11. IV. 1941. otputovao na sastanak s Mussolinijem a potom je u logoru u Pistoriji pokupio svojih 195 ustaša. Talijanska vojska im je osiguravala putovanje prema Zagrebu. 12. i 13. IV. voze ih iz Trsta preko Sušaka do Karlovca te ih tamo zadržavaju 30-ak sati. 14. IV. u Karlovac stižu njemački opunomoćenik i Mussolinijev izaslanik. Od Pavelića se traži i pismena potvrda preuzetih obveza prema Italiji koje je usmeno dogovorio još 1927. godine.
Budući Poglavnik šalje telegram Mussoliniju kako će se “prilikom razgraničenja poštivati talijanska prava u Dalmaciji”. Tako su Rimski sporazumi mjesec dana kasnije bili samo već unaprijed dogovorena predstava za javnost. A tamo je potpisano prepuštanje velikog dijela Dalmacije i Dalmatinskog (aka Hrvatskog) primorja te stvaranje “druge zone” (žuto obojano na karti) na kojoj neće imati nikakve vojne objekte niti mornaricu. Pod budnim okom njemačkog predstavnika, Hitleru odlazi telegram zahvalnosti njemačkoj vojsci, kao i želja ulaska Hrvatske u novi europski poredak te potvrda kako će hrvatska vojska rame uz rame s njemačkom poći u borbu protiv zajedničkog neprijatelja kao najava nesretnih epizoda na Istočnoj fronti. Pošto je poslao te garancije, Pavelića puštaju neka ode u Zagreb u koji neprimjetno dolazi 15. IV.
Među rijetko spominjanim podacima je onaj kako su Hrvati unutar tzv. NDH, prema podacima Njemačkog ministarstva vanjskih poslova činili tek nešto više od 50% populacije, točnije:3 069 000 (50,78%) Hrvata1 847 000 (30,56%) Srba717 000 (11,86%) Muslimana410 000 (6,8%) pripadnika drugih naroda među kojima je i oko 100 000 Nijemaca.
Prema talijanskom popisu stanovnika, koji je proveden između 20. travnja i 4. travnja 1941., Dalmacija je brojala 960 000 stanovnika, od toga:
633 600 stanovnika Dalmacije (66%) izjasnilo se kao Dalmatini,
192 000 (20%) kao Hrvati,
96 000 (10%) kao Srbi i
38 400 (4%) kao ostali, među kojima i Talijani.
Ustaše nikad nisu napravile popis stanovništva niti su imali kapaciteta i kontrole nad teritorijem kako bi to napravili. No, ove činjenice su maskirali s nekoliko varki. Muslimane su, kao što je poznato, prozvali za “Hrvatsko cvijeće”. A u svoje statistike stanovništva nisu ubrajali Hrvatsko primorje, otoke, Dalmaciju i Međimurje u kojima je bilo većinsko dalmatsko stanovništvo, a nad kojima nisu imali kontrolu. Ustaše su Italiji predali područje na kojem je živjelo oko 192 000 Hrvata kako bi dobili teritorij današnje BiH s više od milijun Srba i 700.000 Muslimana. Naravno, te postotke su planirali što prije promijeniti te su stoga odmah krenuli s realizacijom plana Mile Budaka o preseljavanju i masovnoj likvidaciji Srba.
Nakon okupacije Dalmacije, a poslije pada Italije, započeli su i s masovnim istrebljenjem Dalmatina i dalmatinskih Srba. Ono što se pouzdano zna je kako je u Jasenovcu ubijeno najmanje 45 000 pripadnika dalmatske etničke zajednice.
Gospodarsko stanje na cjelokupnoj NDH bilo je u potpunom raspadu, dok se Zagreb, u kojem su vladale glad i oskudica, još smatrao najuređenijim dijelom teritorija – a taj teritorij je prestajao već nakon Savskog mosta. Jer, južnije od Save bila je “ničija zemlja”. Tamo si mogao nabasati i na “divlje ustaše” i na partizane. Isto je bilo i s Dalmacijom. Izvan područja dalmatinskih gradova: Split, Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Kotor, Mostar… mogao si naletjeti ili na povampirene ustaše, povampirene četnike ili na partizane.
NDH imala je imala obveze izdržavanja njemačke i talijanske vojske. NDH je u biti služila kao logistika okupatorima. Ti ogromni troškovi stvarali su potrebu za stalnim tiskanjem novih apoena što je stvorilo ogromnu inflaciju. Ponekad su troškovi financiranja Nijemaca i Talijana dosezali i ¾ ukupno tiskanog novca. Uz to su Nijemci od prvih dana okupacije redovito krali i vraćali se s Balkanske fronte prepunih kamiona.
Ustav, kao niti bilo kakav drugi temeljni zakon u NDH nije postojao, niti je ikad postojala namjera kako bi se izglasao i na taj način uveo u zakonodavstvo. Sve se baziralo na aktima Poglavnika. Pavelić je u svojim rukama koncentrirao izvršnu i zakonodavnu vlast. Sabor se sastao tri puta, no nije bio biran već je Pavelić imenovao članove, te nije imao zakonodavnu ni ikakvu drugu vlast. Očito je kako se radilo o diktaturi.
Redarstveno obavještajni sustav utemeljen po uzoru na nacifašističke sponzore je imao zadatak kontrole cjelokupnog života te onemogućavanje i rigorozno kažnjavanje stvarnih i izmišljenih neprijatelja. Teror i represija nad stanovništvom bili su jedini uspješni proizvod tzv. NDH. No, ni on nije bio nezavisan kao ni ostatak države. Bio je u potpuno podređenom položaju Njemačkoj obavještajnoj službi kojoj je morao podnositi sve podatke, ali nije dobivao istu povratnu uslugu.
Za kraj, možda je najbolje prenijeti dijelove zaključaka “Nürnberškog suđenja” koji se odnose na “takozvanu samoproglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku”, a koji jasno nazivaju ustašku vlast okupatorskom te naglašava kako nije imala ni 5% podrške stanovništva te ih uspoređuje s nacističkom strankom u Njemačkoj. Napominje se također kako po međunarodnim zakonima okupator nema prava proglašavati suverene zemlje za vrijeme rata, te donosi zaključak kako je Hrvatska cijelo vrijeme rata bila okupirani teritorij, a vlast satelitska.
Poglavlje zaključaka „Nürnberškog procesa“ zove se: “Pravni status hrvatske vlasti za vrijeme NDH”.
“Pri postavljanju hrvatske vlade Nijemci su, umjesto usluga Hrvatske seljačke stranke, koja je bila dominantna u zemlji, uspostavili upravu na čelu s dr. Antom Pavelićem. Dr. Pavelić je doveden iz Italije zajedno s ostalima iz svoje skupine i uspostavljen kao poglavar vlade Neovisne Države Hrvatske iako je njegova skupina predstavljala samo procijenjenih pet posto stanovništva zemlje. (…)
(…) Ustaški pokret u Hrvatskoj bila je politička stranka slična Nacional socijalističkoj radničkoj stranci u Njemačkoj. Slično Waffen SS divizijama obučavane su i korištene opće ustaške vojne jedinice. Uz to, navodnim sporazumom između Njemačke i Hrvatske, hrvatska vlada regrutirala je muškarce iz svog stanovništva na obvezni rad i vojnu službu. Mnogi od tih ljudi korišteni su u njemačkim organiziranim hrvatskim divizijama i postali su dio Wehrmachta pod zapovjedništvom njemačkih časnika. (…)
(…) Dokazi nadalje pokazuju kako su se sva pitanja veze rješavala preko njemačkog generalnog opunomoćenika. Očito je kako je zahtjevima Nijemaca hrvatska vlada uvijek udovoljavala. Sasvim je očito kako je odgovore na takve zahtjeve diktirao njemački generalni opunomoćenik. Bez obzira na oblik ili naziv, hrvatska vlast je za vrijeme njemačke ratne okupacije bila satelit pod kontrolom okupacijske vlasti. Raspao se jednako brzo nakon povlačenja Nijemaca kao što je nastao nakon njihove okupacije. U takvim okolnostima akti hrvatske vlade bili su akti okupacijske vlasti. (…)
(…) U razdoblju između rujna 1943. i ožujka 1944. Ustaše su u svoj logor smrti deportirale i ubile više od 45 000 pripadnika dalmatske nacionalnosti. U istom razdoblju, ubijeno je više od 12 000 civila dalmatske nacionalnosti, najčešće vješanjem i strijeljanjem. Smatra se kako je u istom razdoblju ubijeno oko 5 000 pripadnika srpske nacionalnosti. Uspostavom njemačke vojne uprave nad Dalmacijom, masovni progoni i ubojstva se zaustavljaju, no i dalje ima sporadičnih progona i ubojstava. (…)
(…) Ustaše nisu imali zakonsko pravo konstituirati nezavisnu suverenu državu tijekom rata. Mogli su uspostaviti takvu privremenu vladu koja je bila potrebna za postizanje ciljeva okupacije, ali dalje od toga legalno nisu mogli ići. Mi smo mišljenja kako je Hrvatska cijelo vrijeme bila okupirana država. Pod ustaškom okupacijom najviše je propatila Dalmacija koja je prva organizirala oslobodilački pokret u okupiranoj Europi i koja je dala najviše života u borbi za slobodu.“
コメント