Piše: prof Mila Grubišić
Na današnji dan, 6. travnja 1941. Talijanski fašisti izveli su jedan od najbestijalnijih agresivnih napada na poslovno središte Dalmacije i njezin najveći grad – Split. Tom prigodom poginulo je 380 civila.
Osim Splita, toga dana bombardiran je i Beograd. Njemački i talijanski mediji izvješćivali su kako su napadnuta dva najvažnija grada Kraljevine Jugoslavije. Beograd kao glavni grad Kraljevine Jugoslavije, a Split kao drugi najvažniji grad te najveći grad u Dalmaciji i sjedište Primorske banovine.
Kronologija
Na Cvjetnicu, 6. travnja 1941. godine fašistička Italija je bez objave rata napala Primorsku banovinu. Napad je bio obilježen zračnim bombardiranjima njezinog najvažnijeg grada i administrativnog središta – Splitu. Bombardirana je splitska luka, željeznički kolodvor, brodogradilište, aerodrom za hidroavione na Matejušci, aerodrom za klasične avione u Sinju kao i niz prometnih veza u ovom dijelu Kraljevine Jugoslavije te brojne civilne stambene objekte. Nakon čega je proglašeno ratno stanje.
Oštećene su brojne zgrade, posebno u starom dijelu grada, krov zgrade na Prokurativama u kojoj je tada bila Narodna Banka – danas poslovnica FINA-e, Baiamontijeva funtana i mnoge druge gradske znamenitosti. Avioni, svakom poštenom Dalmatinu i Dalmatincu, mrskih fašista, poletjeli su iz vojne baze Aviano, u kojemu je danas NATO-ova avio baza za područje Jadrana, a nad Splitom su se našli u 5:47.
Na Uskrs, 13. travnja u katedrali sv. Duje, uobičajeni obredi Velikog tjedna nisu održani zbog ratnog stanja. Samo je služena tiha misa uz otkrivanje križa i klanjanje vjernika. Nije bilo ni barabana ni tradicionalne procesije. Posvećenje ulja, soli, jaja i sirnice obavilo se u podrumu Biskupove palače.
Poslije lijepih i toplih proljetnih dana naglo je zahladilo. Nad gradom je padao mokri snijeg, a vrhovi Kozjaka i Mosora osvanuli su na Veliki petak (11. travnja) pod bijelim pokrivačem. Studena bura natjerala je građane neka opet navuku tople kapute, iako je od 12 sati stupilo na snagu novo "ljetno vrijeme". Istoga dana splitski dnevnik Novo Doba donosi na naslovnoj stranici proglase ustaškog diktatora, Ante Pavelića i Vlatka Mačeka povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Također i proglas novoimenovana splitskog ustaškog povjerenika Ante Luetića.
Dana 15. travnja 1941. između 17:00 i 18:00, talijanski fašisti ulaze u Split motornim jedinicama. Građani Splita priječe put okupatorima svojim tijelima, karima natovarenim vrećama kamenja i pijeska te balvanima.
Dan poslije, kolona fašističkih vojnih teških vozila ulaze u Split po nesnosnoj kiši. Tri dana kasnije, dakle 19. travnja 1941. u grad ulazi okupacijska pješadija.
U ranim večernjim satima, 20. Travnja 1941. u kući Šegvić u Ulici slobode sastaju se radnici splitskog škvera dalmatske nacionalnosti koji dogovaraju diverzantske akcije protiv talijanskih fašističkih okupatora. Ovo je bio uvod u osnivanje prvog partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta u okupiranoj europi što će se dogoditi 21. lipnja 1941. u gradiću Vrgorcu u Dalmatinskoj zagori.
30. travnja 1941. proglašeni su rasni zakoni napisani po uzoru na rasne zakone nacističke Njemačke što će 45 000 Dalmatina odvesti u smrt unutar kompleksa ustaškog vojnog logora Jasenovac. U logoru je naviše stradalih Srba (47 627), zatim Dalmatina (45 893), Roma (16 173), Židova (13 116), Hrvata koji se nisu slagali s ustaškom ideologijom (4 255), Muslimana (1 126), Čeha (114). Ubijeno je i oko 30 000 homoseksualaca bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost.
Politička situacija
Nakon sloma i okupacije Kraljevine Jugoslavije tzv. Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske (u ugovoru pod „službenim“ nazivom Kraljevina Hrvatska) i Mussolinijeve Italije od 18. svibnja 1941. predviđali su da i grad Split uključivši predgrađa, što ukupno broji 88 000 stanovnika, bude dijelom fašističke Italije, odnosno sjedište jedne od triju prefektura unutar provincije pod nazivom Governatorato di Dalmazia (Guvernatorat Dalmacija) pod pokrajinskom upravom (Governo della Dalmazia) u Zadru. U proljeće 1941. godine započelo je za oko 130 000 stanovnika Splitske prefekture, u kojoj se provodila bezobzirna talijanizacija, zasigurno najtraumatičnije razdoblje 20. stoljeća.
Raspoloživi podaci jasno govore o tome kako je većina Splićana (prema Popisu iz 1941., kojeg su proveli talijanski okupatori, 86% Splićana izjasnilo se kao Dalmatini. Popis je prema modernih hrvatskim izvorima navodno nepostojeći ili izgubljen) u svim fazama ratne kataklizme pokazala trajno antifašističko opredjeljenje, o čemu svjedoči i veliki broj poginulih boraca i žrtava fašističkog terora u II. svjetskom ratu rođenih u Splitu. Od 56 000 njegovih stanovnika (Popis 1941.), 20 000 bili članova partizanskog antifašističkog pokreta, od toga je 15 500 naoružanih boraca, a kroz fašističke, nacističke i ustaške zatvore-mučilišta u Splitu, iz grada i okolice prošlo je više od 25 000 prodalmatski orijentiranih domoljuba.
Antifašizam je u svojim počecima bio povezan s otporom prodalmatinskih autonomaških intelektualaca, poput Benedipta Caruze i Zuánina Amulija, protiv fašističkog režima u Dalmaciji. Jedan od istaknutih antifašista u tom smislu bio je i Splićanin slavenskog podrijetla Bogdan Radica koji je podržavao autonomiju Dalmacije. Njegovo je antifašističko djelovanje tijekom II. svjetskog rata u SAD-u jako je dobro poznato, a upravo je on igrao važnu ulogu u pridobivanju američke javnosti u procesu promjene američke politike prema narodnooslobodilačkom pokretu kojeg su osnovali Dalmatini. Nakon talijanske okupacije Splita i Dalmacije 1941. godine antifašizam je u praksi imao više oblika.
U svemu tome nipošto ne bismo trebali zaboraviti što su ideologija i praksa fašizma, nacionalsocijalizma i ustaštva značili za Split, ali i ostatak Dalmacije za vrijeme okupacije. Otpor protiv takve zločinačke ideologije i prakse onih hrabrih žena i muškarca koji su se oduprli kad je nacistička Njemačka ovladala gotovo cijelom kontinentalnom Europom i kad nije bilo izvjesno kako će se ta borba završiti, nedvojbeno zaslužuje biti istaknut kao glavna značajka tih ratnih godina. Bespoštedni rat koji se vodio na području Dalmacije i Bosne i Hercegovine, iz koje se branila Dalmacija, bio je višeslojan i uključivao je mnoge aktere. Da nije bilo sastanka u kući Šegvić 20. travnja 1941., diverzantskih akcija i osnivanja prvog partizanskog antifašističkog pokreta u okupiranoj europi, 21. lipnja, Dalmacija bi i dalje bila pod Italijom.
Moramo biti svjesni kako nikakav Josip Broz-Tito nije vodio antifašistički pokret, već isključivo dalmatske partizanske jedinice. Tito je nametnut kao vođa partizanskog pokreta od država Antante tek 1943. kada je Velika Britanija shvatila kako četnički pokret Draže Mihailovića nije antifašistički već izrazito fašistički.
Comments