Jezični fašizam

Piše: don Andreo Dominis

U veljači ove godine Hrvatski sabor je donio Zakon o hrvatskomm jeziku u kojemu se promovira jezični purizam, što Republiku Hrvatsku svrstava u red fašističkih država. No, puno opasniji je fašizam koji dolazi kroz jezik.

„Jezik nacizma je, kako se čini, pretpostavljao krajnju ograničenost čitaoca; recimo, iz communiquea se saznaje kako je dvjesto tisuća neprijateljskih vojnika opkoljeno u Kyivu, a nekoliko dana kasnije kako je u tom kotlu uhvaćeno šesto tisuća zarobljenika. Mogu li se ljudi potpuno zaglupjeti? Vjerojatno mogu – u određenim uvjetima i pod određenim okolnostima, ali ne u svim; čitateljevu pažnju ne treba usmjeravati samo na same činjenice, niti ih trebaju primjećivati, već se s njima trebaju unaprijed oduševiti, jer interpretacija činjenica svjedoči o neposustalom maršu istine kroz svijet.

Semantičko smetlište, stilističko smetlište, sintaksičko prostaštvo, leksička ubogost – sve su to karakteristike jezika koji nema o čemu informirati javnost, niti ih uvjeriti (ukoliko uvjeravanje pretpostavlja korištenje racionalnih argumenata), već ih opiti, zastrašiti, izbatinati, pozivati na djelovanje, pa ih u ushićenju baciti na koljena, podstaknuti na kvazireligioznu ekstazu.“(Leszek Kolakowski, „Je li Gospod Bog sretan i druga pitanja“, Krakow, 2009.)

“Semantičko smetlište, stilističko smetlište, sintaksičko prostaštvo, leksička ubogost” – ova Leszekova definicija nacističko-propagandnog jezika i danas je itekako primjenjiva. Mijenjati jezik znači utjecati na svijest ljudi i oblikovati je prema vlastitom nahođenju i potrebama, a to svaka vlast čini više ili manje primjetno želeći na taj način vlastitu ideologiju približi ljudima. No, propagandno-politički jezik nema namjeru – a to su nacisti, na primjer, uspješno demonstrirali u svojoj propagandi protiv Židova – uvjeriti racionalnim argumentima kako su jezične promjene neophodne kako biste bolje razumjeli politički “novogovor”, već vas podsvjesno/perfidno prevodi na vlastiti vokabular i način razmišljanja. Ovo “navođenje” na jezik vlasti može se odvijati dugoročno, sustavno i planski, a može biti i brutalno-silovateljski, nasilno i vođeno taktikom “blitz kriega”, sve ovisi o tome kakve su potrebe vlasti. Međutim, jedno je izvjesno: promjena jezika ne može se dogoditi bez dobre organizacije i priprema, a o regrutiranju “stručnjaka” i „eksperata“ za jezik, a bogami i propagandu, da i ne govorimo.

Svaka (autoritarna) vlast voli se potkovati jezično-teorijski i pokazati svojom „prosvjetiteljski raspoloženom narodu“ i u tu svrhu angažira tzv. ljude od pera različitih kalibara. Još je ponovno otkriveni dalmatski pjesnik i novinar Ricardo Tironni primijetio kako se u medijskom svijetu, konkretno u novinarstvu, koriste književnici kako bi se neka ideja za opću dobrobit lakše prenijela u javnost, a ponekada su ove “ideje” i vrlo prizemne i ne svode se na opću dobrobit već dobit neke interesne skupine. Svaka vlast ima svoje intelektualce: pisce, povjesničare, filozofe, sociologe, politologe, ekonomiste, lingviste, itd, koji su angažirani kako bi opravdali i dali intelektualni temelj potrebama političke elite. Ne morate biti neki ekspert kako biste to primijetili, dovoljno je samo popratiti koji se to isti stručnjaci stalno vrte na medijima, a koji su to najedanput nestali iz “etera”. Svi se ti propagandni nanosi po meandrima ljudskih moždanih vijuga koji se kreiraju u političkim kuhinjama kraju se slijevaju u jezik i mijenjaju mu strukturu, ali i smisao.

Leszek Kolakowski je analizirajući jezik kojeg su upotrebljavali nacisti primijetio kako se i način pisanja promijenio za vrijeme njihove vladavine i kako su duge i “nepotrebno” komplicirane rečenice sada zamijenjene kratkim, prostim ili pak prostoproširenim rečenicama; kako se i upotreba interpunkcije izmijenila, pa je zarez, upotrebom kratkih rečenica, sve više zamjenjivan tačkom, a i upotreba uskličnika je naglo porasla.

E sad, zašto vam ja sve ovo ispriča… Zato kako biste spustili svoj prag tolerancije prema naglim stilsko-jezičnim izmjenama u našem dosta specifičnom medijskom communiqueju. U zadnjih 30ak godina skupio sam dovoljno iskustva kako bih mogao primijetiti različite promjene u jeziku vlasti i osjetio koji vjetar puše i što je pisac htio reći. Stoga mi dopustite podijeliti s vama neka svoja razmišljanja i doživljaje o tome kako je vlast komunicirala sa svojim građanima svih ovih godina.

Za vrijeme Tuđmanove fašističke diktature jezični diskurs – naglo oslobođen od komunističke cenzure nakratko je ispunjen novim pluralističkim značenjima – ponovo se vratio u rigidno određene okvire vlasti s naglašenim nacionalističkim koloritom. Jezik demokratskog perspektivizma okvalificiran je kao izdajnički, protuhrvatski, nedomaćinski, prevratnički… i tadašnjim diskursom se ukazivalo kako se jezik mora vratiti u domicilne okvire, što će reći u ruralne poklike državi i vođi. Uz to, imali smo prilike čuti brojne nove nakaradneizraze. Tako je TV postala dalekovidnica, radio – krugoval, helikopter – zrakomlat, avion – zrakoplov, elektrana – munjara, penis – milokliz…

Nakon pobjede demokratskih snaga 3. siječnja zavladao je novi diskurs ispunjen entuzijazmom i vjerom u “zapadne vrijednosti”, ali ubrzo dolazi do rezignacije – što zbog naše nepripremljenosti za promjene što zbog naših prevelikih očekivanja od Zapada. Najedanput je jezik devedesetih, obilježen “tuđmanizmom”, vraća se, doduše, na mala vrata, i postaje nostalgičan za dobom kada smo bili “ponosni” i kada se nismo saginjali pred bilo kakvim međunarodnim čimbenikom. Iz ovog zapinjanja jezika i čudne emulzije koja je nastala miješajući onaj pluralistički i dihotomni ili/ili izraz, nastaje “novogovor” nove vlasti koja je u stvari stara samo sada u drugačijim okolnostima. Ove okolnosti se odražavaju i na sam jezik ili pak one proizlaze iz samog jezika novogovora – vrag će ga znati – i sada imamo diskurzivno-jezičku situaciju koja podsjeća na opis jezičnog fašizma kod Kolakowskog, a kojeg sam citirao na početku ovog teksta: “Semantičko smetlište, stilističko smetlište, sintaksičko prostaštvo, leksička ubogost”…

I danas imamo novogovor. Zakon o hrvatskom jezika ima za cilj legalizaciju osam godina fašističke autokracije Andreja Plenkovića. Jezik će patiti pod njim, ali će kroz jezik Plenković opstati na vlasti.

Na ovaj se način danas odlikuje novogovor političkih elita koji nije ni po čemu nov već je samo kompilacija svih diskursa do sada, ali je upakiran na jedan sasvim novi način. Naime, jednobrazna i dominantna politička moć ne dopušta pluralistički diskurs i teži uniformiranju, u našem slučaju estradizaciji i primitivnoj banalizaciji jezika. Ovaj novogovor prosto bode oči svojim prostom i prizemnom frazeologijom koja nas napada iz raznih tabloida, s tv kanala, internet portala i sl., a pri tome se množi i oplođuje nevjerojatnom brzinom i samo na rijetkim mjestima nije zastupljen. Tako se širi i zagađuje sve oko sebe. Dominacija novogovora je ostvarena sintezom političko-ekonomskog diskursa u smislu uspješnog uvezivanja novo-starih ekonomskih elita i njihovih političkih eksponenata.

I zato spustite svoj prag tolerancije (težite prema nultom), a podignite gard i branite se, a bogami i udarajte (napad je najbolja obrana) kako biste sačuvali jezik od novogovora… Na to vas obvezuju zdrav razum, ljudskost i urođeni osjećaj za slobodu.