Ja, Dalmatin
Piše: Vedran Bralić
-A di triban napisat nacionalnost? -Ovdi, doli. -Eo, pišen… Dalmatin!
-Dobar dan.
-Dobar dan. Izvolite!?
-Popis.
-Kakav popis?
-Pa onaj...
-Popis stvari? Ka inventura?
-Ne.
-Stoke? U ovoj zgradi ih ima previše, cili dan biste mogli popisivat tu stoku.
-Ne…
-Nego...!?
-Popis stanovništva.
-A ha... I šta sad?
-Pa, da se popišete.
Uvedoh zbunjenog momka u stan. Pita on mene, ja odgovaram. U jednom trenutku okrene mi popisni list i kaže:
-Ovdje pri dnu, napišite koje ste nacionalnosti?
-A kako bi ja zna koje san nacionalnosti?
-Napišite što god želite. Možete napisat da ste Indijanac, Eskim, Tasmanijski vrag, Marsovac…
-A Dalmatin!?
-Šta?
-Dalmatin?
-Šta je to!?
-Ono šta mnogi pogrešno zovu Dalmatinac.
-Mmmmmm..... Nisam siguran.
Izvadi mladac iz svoje aktivke s logom popisa stanovništva listine. I gleda i traži i traži i gleda i najednom reče:
-Ne može. Može Istrijanac, Slavonac, Ličanin, Međimurac, Banijac, Moslavac, Baranjac, Srijemac, Zagorec,… ali ne može Dalmatinac.
-Kako to?
-Ništa ja ne znam.
Gledao sam popisivača koji je s kontroliranom dozom agresije gurao olovku i papir u lice…
Zažmirio sam i prvo što sam vidio bio je more koje se ljeska pod zlatnim suncem dok po njemu plove jedrilice. U nos mi je ušao miris masline, vinograda i smokava. Sve poleglo od bogatog roda i miris lancuna šta se suše na buri. Pa, kao da se valja, kao Krka na skradinskom buku.
Volim Dalmaciju. Volim Biokovo i Mosor, Kozjak i Bukovicu. Prvo mi dođu škoji, pa sjednem na žal i gledam more i Split u daljini. Kroz misli mi prođu i bijeli Dubrovnik i renesansni Šibenik i predivan Zadar – moj glavni grad, moja prijestolnica.
Obiđem katedrale, naklonim se Orlandu koji ponosno i danas brani Dubrovnik, namignem Donatu i svetom Duji, budem na Alci i uzviknem “u sridu”. Popisivač me čudno gleda. On to ne razumije. On je neka druga, instant generacija; generacija brze hrane, lažnih informacija, loše glazbe i revidirane povijesti. Ne zna on tko je Antonio Bajamonti ni kako izgleda naša, dalmatinska, frarijeva bandira.
Kažu Dalmacija je poznata po dobroj spizi, fjaki i moru… Ali, zaboravljaju kako je najbogatija ljudima – bar je bila. Pored Hrvata, kojih u Dalmaciji od 1948. ima najviše, ima Dalmatina, Srba, Talijana, Nijemaca, odnosno Austrijanaca, Mađara, Slovaka, Roma, Rumunja, Crnogoraca, Makedonaca, Ukrajinaca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, Slovenaca, Židova, Bugara i drugih… Ukupno u Dalmaciji ima više od 25 nacija i nacionalnih ili etničkih grupa!
-Eeeej, pa to su jedne male Ujedinjene nacije, – kaže mi popisivač.
-Samo što ovdje nema okruglog stola ni predsjedavajućeg. Ovdje imamo veliku maisu* u tavernama*, od davnih vremena zaostalih. Na njoj se vodila ljubav, djeca rađala, svinje klale, članovi obitelji i susjedi stavljali kad umru, za njim se svadbe i godišnjice brakova slavile. Prekrivena je čistim bijelim stolnjacima od teškog damasta izrađenih. Za njom sjede jedan pored drugog i muški i ženski i mlađi i stariji i gay i str8. Svi jednaki u jelu i u piću, u razgovoru i u životu.
A, tada je došao 8. rujna 1943., kad su talijanski fašisti kapitulirali i došle ustaše i bacali maise u more i rijeke; Dalmatine, Srbe, Rome i Židove u Jasenovac odveli, gdje su se nekako još više šćućurili jedan pored drugog, jer se žele zgrijati između sebe i stvoriti još čvršće veze nego li su ih imali prije.
Domaćice se utrkuju čiji je vrt ljepši? Razmjenjuju sjemenje i recepte. A, na stolu, razne delicije: od njoka, polpeta, manistre, hobotnice ispod peke, jegulje, juhe od poma, pa poslije moraš otvoriti sve ponistre* da se taverna dobro izlufta. Od svega se uzme po malo, a opet si sit.
Pa kako ne voljeti Dalmaciju?
Na početku, tu je prošek od sušenog grožđa, a uz jelo vino bijelo ili crno, a može iz rose uz neki dobar kolač. Ne znaš čije je bolje i od koje sorte, pa moraš probati od svakog, ali ujutro ne boli glava, jer nema kemije, nema lažnog gradiranja dodavanjem cukra.
Pa, kolači i torte. Em imoćanska, em bračka, em splitska, a na izgled sve iste, a svaka posebna. Drugačija: s orasima, bajamima, lješnjacima, ročagom ili bez njega. Mogu jedni od drugih naučiti lokalnu kulturu i običaje.
Odlaze u kuće jedni drugima, na vjerske blagdane, na svadbe, rođenja, krštenja, slave, da izjave sućut. Čestitaju jedni drugima pashu, bajram, katolički i pravoslavni božić, ovaj ili onaj uskrs…, a svi su ateisti. Pomažu kad se susjed razboli, pa udruže snage i naprave sve što treba. Posuđuju i pozajmljuju, ali ne iskorištavaju.
Ta kako ne voljeti Dalmaciju?
Zavole se Zuáne i Milica, Ivan i Antudia, Srećko i Felix, Jovana i Karlo, Marija i Lucia i nema te sile, ni vjere, ni jezika, ni narodnosti, ni stranke, koja će ih razdvojiti. Pa, dođu djeca. Pa, ona nauče dva jezika – Antonio, vai a cůsa, Marya, dolazi doma...
Pa, imena prošarana, pa se pjeva uz gitare i mandoline, o ljubavi i moru, o mornarima na dalekim morima, Stephano govori kroz plavičasti dim cigarete baladu o siromajima. Pa, tamo gdje je stao Stephano, nastavi Đorđe, a gdje je stao Đorđe nastavit će Ruben...
Zbog njih sam Dalmatin.
Ali, udaljili smo se nekako. Vlast je opljačkala, oglodala do kosti, i zapostavila Dalmaciju, stavila je u stranu. Ljudi su protjerani, raseljeni, neki i sami otišli. Sad je kasno za brigu. Otišla je Dalmacija, ostala je Republika Hrvatska koja i dalje siše njenu krv, njenu limfu, ždere njeno meso dok ne klone.
-I što sad?, pitaju se neki, – Bilo je tako i ranije, kroz cijelu povijest Dalmacije.
-Ali, ne! Pod Mlecima, Dalmacija je bila autonomna, imala je čak svoju monetu. Pod Austrijom, imali su Dalmatini mogućnosti za razvoj kulture, obrazovanja, znanosti. Francuski su izgradili škole, ceste, bolnice, počeli su s trasiranjem željeznice, koju su završili Austrijanci. Prihvaćanje manira koji su vladali u Europi. U ophođenju, konverzaciji, uvid u modu. Bio je prihvaćena njena nacija, njen identitet, njen jezik i njena posebnost u svemu. Istovremeno, u dijelovima gdje je vladala Mađarska i Turska, Hrvati su bili lišeni svega. Prođu Turci, nabiju te na kolac, okrenu se i odu. Dođu Mađari, zarobe te, postaneš kmet, pa si cijelog života morao davati 1/9 crkvi, a 8/9 Pešti. I sve je to ostalo, negdje u vremenu i prenosilo se kroz odgoj i učenje, sve do danas.
Dalmatini se razlikuju od Hrvata po svemu: od vjeroispovijesti, preko obrazovanja do ponašanja. Nisu beskrvni kao ovi drugi. Ljudi s mora, Dalmatini, su drugačiji, kada vole – vole, kada mrze – mrze. Nema diplomacije, nema u rukavicama, nema njonji-njonji, samo iskreno i strasno.
Pa kad, ubaciš u veliki lonac sve nacionalnosti i sve vjere i dobro promiješaš i to ispadne najzdravije i najljepše jelo na svijetu, e to zove se Dalamcija.
Pa, kako onda ne voljeti Dalmaciju?
-Di triba napisat nacionalnost.
-Ovdi, doli.
-Eo, pišen… Dalmatin!
Namjerno govorim glasno, nek me svi čuju.
Susjeda koja stalno leži pred tuđim na vratima i prisluškuje, padne kao svijeća.
Netko iz gomile dobaci.
-On vam je Hrvat. Samo sve želi biti, samo hrvat neće. I tko su ti Dalmatinci? Hoće se odcijepiti. Hoće klinac. I šta traže u mojoj hrvatskoj zemlji? Prava!? Sve to treba najuriti, tamo odakle su došli.
-Oprosti molim te, - umiješa se popisivač, - koliko je meni poznato, Slaveni, ili po novome Hrvati su u VII. stoljeću došli na dalmatinsku zemlju, ne Dalmatinci na hrvatsku.
Pa kako se onda ne popisati kao Dalmatin?
Comments