piše: Vedran Bralić
Njihov sustav vrijednosti razlikuje se od sustava vrijednosti onih koji su se spustili s brda na more. Ne kažem da su te vrijednosti bolje ili lošije, već da su drugačije.
Duše s mora, u pravilu su drugačije. „Bog im da da vole najjače“, kaže jedna pjesma Emilije Kokić. I to je istina. Duše s mora, u pravilu su iskrenije, poštenije i uljuđenije. Njihov sustav vrijednosti razlikuje se od sustava vrijednosti onih koji su se spustili s brda na more. Ne kažem da su te vrijednosti bolje ili lošije, već da su drugačije.
No, što kada čovik s mora, iskorištava i na kraju prevari drugu dušu s mora?
Prevaranata i gramzivih, bezobzirnih „ljudi“ koji gledaju isključivo sebe, samo sebe i nikog osim sebe ima svugdje. To što je nekor bodul, ne čini ga automatizmom poštenom osobom kao što ni činjenica da je netko „vlaj“ ne čini ga automatizmom lošom osobom.
Za bodule, posebno za Bračane, vezuje se priča o njihovoj škrtosti. Nikad nisam vjerovao u te priče dok sam nisam osjetio svu silinu nekolicine Bračanina na svojim leđima. Sva bezobraština, bezobzirnost, dvoličnost, lažljivost, škrtost, pa mogu čak reć i gramzivost koja se u kratkim humorističkim formama ispredaju o ljudima s Brača sručila se na mene ne jednom. Biti Bračanin također ne znači automatizmom biti bezobziran, bezobrazan, dvoličan, lažljiv, škrt i gramziv. No, ja do sada nisam upoznao nikoga s Brača da je drugačiji od tih priča.
Možda je to samo splet čudnih okolnosti, možda je to sve samo dio onoga što se u modernoj psihologiji naziva samoispunjvajuće proračanstvo, možda je to sve nešto treće, ali sušiti WC papir dok od nekoga utjeruješ novac (viđeno na vlastite oči u Pučišćima 2005. godine) ne može biti ni jedno ni drugo ni treće. To je nešto više, to je ono što se transgenerecijski provlači s koljena na koljeno. To je ona lokalna mikrokultura koja odvaja istočni Jadran od ostatka svijeta.
Oni koji su došli na more i koji su zagadili te lokalne mikrokulture i njihove živote ne mogu shvatiti što znači biti duša s mora. To definitivno znači voljeti i čuvati tuđe dijete kao da je tvoje, to znači biti iskren i pošten prema svima oko sebe i znači čuvati i voljeti sve bez obzira na naciju, vjeru, jezik, pismo, boju kože, spol i rod, seksualnost... To znači biti empatičan i otvoren prema svima. To znači imati otvoreno srce i ne zajebat nikoga. To unači biti naivan. No, to se više ne cijeni.
Danas je u modi biti hodajuće zlo, jer nam političke, ekonomske i socijalne prilike u društvu (koje ne postoji) tako nalažu. Danas je važnije vucarati dijete po kafićima u kojima će satima oblizivati podove samo kako bi se pohvalio da ti je dijete po nečemu drugačije od druge djece, nego li tome djetetu pomoći u rastu i razvoju. Danas je mnogo važnije voziti skupi auto i nositi markiranu odjeću nego li dijete nahraniti. Danas je važnije u svakoj luci imati nekoga za seks, nego zadržati funkcionalnost braka i obitelji. Danas je važnije dijete odvesti na susret bikera nego li kod logopeda ili u vrtić. Danas je očito važnije kupiti diplomu i klijentelitički postati uhljeb u javnoj upravi ili javnoj tvrtci, nego li znati. Neoliberalni sustav u kojem živimo već 30 godina naveo nas je da zamijenimo prave vrijednosti onima pogrešnima.
Ljudi s mora i koji od mora žive, ribari i težaci imali su daleko teži posao od nas danas. Od škrte zemlje na kamenu i čudljivog mora trebali su prehraniti obitelji. Danas, ćeš se zaposliti bilo gdje i zaraditi određenu svotu kako bi zadovoljili isti cilj. No, ono što čovjeka čini čovjekom postalo je teže za sačuvati, ali i prenijeti s generacije na generaciju. Jer upravo to – prijenost znanja, vještina i vrijednosti naziva se kultura. Danas više nema kulture; neoliberalini sustav ne samo da je odbacio univerzalne vrijednosti već i kulturu, dvije najvažnije stvari na kojima je do prije tridesetak godina počivala Dalmacija i njena baština.
To se sve više ogleda i u obrazvnom sustavu gdje se guraju STEM područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) kao bitni, dok se humanistička područja (književnost, filozofija, društvo) odbacuju kao bezvrijedna. To je logičan slijed, jer neoliberalnom ekonomskom sustavu trebaju roboti koji neće razmišljati svojom glavom, već isključivo zarađivati dodatni ekstra profit vlasnicima STEM poduzeća. Netko će reći: „Pa, zar i Jugoplastika nije bila takva? Ljudi su, većinom žene, radili na traci osam sati dnevno s malo ili nimalo odmora da bi tvrtka dobila profit. I što im je vrijedilo poznavanje književnosti ili filozofije kad su osam sati bili na nogama?“
Kada grubo pogledate takvu izjavu, ona je ispravna. Ljudi su radili osam sati na nogama i vraćali se umorni doma ubiveni od posla i željeli što prije leći da bi sutradan nastavili isto. No, poznavanje humanističkih područja činilo ih je boljim ljudima i davalo im je mogućnost da se postave prema poslovođama s određenom dozom samopouzdanja kako bi se mogli izboriti za bolje uvjete rada. Danas, kada se sve manje ulaže u takva područja, pitanje je kako će se netko obespravljen u budućnosti moći izboriti za svoja prava.
Duše s mora znale su se vjekovima izboriti za sebe i svoje – sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su oni koji su se otkortljali s brda zavladali Dalmacijom. Oni su bili provoditelji neoliberalnog ekonomskog sustava koji još nije zaživio do kraja, jer se povremeno zamjenjuje sa stranačkim kapitalizomom dok egzistencija naroda u Dalmaciji visi o rašvilanoj niti.
Comments