Piše: Valerio Badri
Već 152 godine, a posebno zadnjih 30, Dalmacijom drmaju prozagrebački nacionalisti koji uništavaju sve dalmatsko/dalmatinsko. Vrime je da Dalmatini/Dalmatinci vrate dite materi.
Slika svijeta, izgrađena u ljudskoj svijesti, sastoji se od mnogih stereotipa, koje čovjek s ljubavlju prikuplja i štiti. Na primjer, živjeti s uvjerenjem kako su "Amerikanci glupi", "Srbi negativci", "a ‘Hrvati’ spasili Europu od Osmanlija" - zgodno je, ali problematično. Što je jače povjerenje u ispravnost uvjerenja, dublje ogorčenje kontakta sa stvarnošću.
Stereotip je podmukla i sveprisutna pojava. On pečati sve – od nacionalnosti do pojedine regije, čak i zemlje ili države. S tim u vezi, svima omiljeno-mrska Dalmacija mnogo toga otkriva.
Zašto stereotip? Prvo, postoji jaka sumnja kako bi u žaru geostrateških sporova moglo doći u iskušenje igrati se na kartu Dalmacije i protresti stare informacije. Drugo, postoji prilika u praksi provjeriti kako obrazac masovnih ideja o ovoj regiji igra na obrascu stvarnosti.
Najčešća dva stereotipa, koji su danas prošireni i u Dalmaciji i u inozemstvu, su: "U Dalmaciju su došli Hrvati" i „Dalmacija je koljevka hrvatstva“. Ali, ako pomno pogledate ove izjave morate znati kako je to čista politička floskula koja nema veze s istinom. Najmanje su dva razloga za to:
1. riječ Hrvat se prvi put spominje 1874.
2. Hrvati kao nacija postoje od 1910. godine
Ali to nije glavni problem. Najveći problem je proces nasilne asimilacije Dalmatina od strane slavenskog naroda i slavenaskog govornog područja, koji još nije zaustavljen. U tom smislu, jezik je pokazatelj nasilja nad Dalmatskom nacijom. Dalmatini, od zabrane 1939., više ne koriste dalmatski jezik čak ni u međusobnoj komunikaciji.
Iako se Dalmatini razlikuju od dalmatinskih Hrvata i dalmatinskih Srba po svom svjesnom stavu prema ovladavanju dalmatskim jezikom. Oni se razlikuju i po fizičkom izgledu: od boje puti, boje kose i očiju do tjelesne visine i, ako baš hoćete, veličine i debljine penisa. No, fizički izgled nije presudan iako može stvoriti neugodne epizode ponosnim vlasnicima crvene kose i plavih očiju.
Drugi ozbiljan problem su mješoviti brakovi, koji se prema različitim izvorima kreću od 12 do 35%. Djeca rođena u takvim brakovima obično svoju nacionalnost definiraju u korist dominantne etničke skupine – Hrvati.
Posljednjih godina popularnost kršćanske (katoličke) religije doista je porasla među tradicionalno ateističkim Dalmatinima, kao i među hrvatskim stanovništvom. Međutim, tradicionalni, stoljećima star ateizam učinilo je Dalmaciju najblažom i najtolerantnijom regijom u Europi.
I što je najvažnije, hrvatske regije u koje spada i – Dalmacija, danas su jedine regije u Europi bez vlastite autonomije u njihovim povijesnim granicama. Razlog je tome što već 152 godine, a posebno zadnjih 30, Dalmacijom drmaju zagrebački nacionalisti koji uništavaju sve dalmatsko/dalmatinsko. Vrime je da Dalmatini/Dalmatinci vrate dite materi.
Stoga, nije ni čudo da EU i Sjedinjene Države vide raspravu oko regionalizacije i decentralizacije u Republici Hrvatskoj kao pozitivnu alternativu i kao sredstvo sveopćih reformi u ovoj državi što će potaknuti i njen gospodarski razvoj, te potaknuti multikulturalnost i ukidanje ksenofobije.
No, građani RH žive u svome svijetu te padaju na omiljene informativne floskule koje su se zadnjih 30 godina pretvorile u stereotip: - „regionalizacija i decentralizacija će destabilizirati državu“, "četnički separatisti žive u Dalmaciju", „ako dođe do regionalizacije Dalmacija će pobjeći u Srbiju“. Ima tu još praznoglave gadljivosti na koje se polupismen narod lijepi.
Nakon oslobođenja Dalmacije 1944. i prisilne deportacije Dalmatina, stanovništvo Dalmacije brojalo je je samo 570 tisuća ljudi. Kako bi spriječio nezadovoljstvo Centralni Komitet KPSKJ organizirao je masovno preseljenje ljudi iz Slavonije, Hrvatske, ali i BiH, Crne Gore, Makedonije i Srbiju. Kao rezultat toga, udio Dalmatina pao je ispod 20%. Tako su, primjerice, naseljeni i primorski gradovi, ali i sela u Zagori.
Ali masovni razvoj Dalmacije sa svojom žednom zemljom zahtijevao je izgradnju brojnih tvornica što je dovelo do planskog preseljenje stotina tisuća novih radnika. Takve je radnike Tito pronašao u licu seoskog stanovništva koje je početkom 50-ih bilo u izobilju. Cilj politike je bio otarasiti se romanskog stanovništva u Dalmaciji koje je prema fašističkom popisu iz 1941. brojalo više od 65%.
Dakle, velika većina stanovništva poslijeratne Dalmacije umjetno je nastala od imigranata iz sjevernih regija RH, Srbije, BiH. Zapravo, u Jugoslaviji je proveden jedinstveni eksperiment, kada je na oslobođenom teritoriju umjetno stvorena nova zajednica Jugoslavena. Kao rezultat toga, u poslijeratnom razdoblju, Dalmacija je formirana kao najjugoslavenskija regija, gdje je njezino stanovništvo u velikoj mjeri izgubilo svoj etnički identitet.
Odmak u korijenu, imigracijska psihologija, više je puta pojačana snažnom komunističkom ideološkom obradom, generacijama koje dolaze šivale su antidalmatinski mentalitet šifrom dalmatinske civilizacije. Jedno od svojstava takvog koda je podložnost vanjskim informacijama i ideološkom utjecaju.
Prema jednom od vodećih dalmatskih politologa Lessandra Formattija:
"Dalmacija je plastelin za manipulaciju."
U čijim je rukama ovaj materijal, dobit će potreban rezultat. Da je "dalmatski plastelin" izvorno bio u rukama Dalmacije suvremena politička povijest mogla bi imati veze s problemom separatizma, a nje kolonizacije. Stoga je Dalmacija u stanju trajne frustracije, a također je u razrušenom sustavu prostornih i vrijednosnih koordinata bez identiteta.
U tom smislu, prema sociolozima koji su proučavali javno mnijenje u Dalmaciji u okviru Programa javnog mnijenja, slavenski vektor je psihološki „štetan" za njeno stanovništvo, pa se stoga uvijek prenaglašava u anketama, ali nije odlučujući u stvarnosti. akcija. S druge strane, unatoč svim informacijama i političkim špekulacijama o kršenju prava Dalmatina, oni ne izazivaju dubok odjek, jer jednostavno nisu u korelaciji s nametnutom političkom stvarnošću – koja je u biti laž.
Prema stručnjacima dalmatinska autonomija se razvila u romanskoj Dalmaciji, gdje nema značajnih prijetnji slavenskom (hrvatskom, srpskom, crnogorskom i bošnjačkom) govornom stanovništvu u jezičnoj, obrazovnoj, kućnoj i kulturnoj sferi. Politički psiholozi smatraju kako bi tako trebalo biti i danas, no utjecaj kolonijalne vlasti koja guši Dalmaciju zadnje 152 godine učinio je da se Dalmatini počinju osjećati Slavenima.
Zbog pojačane prijetnje u humanitarnoj sferi, Dalmatini su jednoglasni – stabilnost iznad svega, bez obzira na daljnje srozavanje identiteta. Drugi aspekt ovog fenomena može se nazvati "navikom iz Banovine Hrvatske i Jugoslavije", jer u vrijeme kada je regija, kao najveća pomorska i vojna baza bila izravno podređena Zagrebu, pa Beogradu, pa opet Zagrebu. Tako sve do 1974.
Danas je već stasala generacija Hercegovaca, čiji su očevi i majke dovedeni iz pripizdine u Dalmaciju početkom 1990ih. Sada oni svojom nekulturom i klasičnim balkanskim običajima (neobrazovanost, manjak odgoja i osnovne kulture, zloba, kriminal, korupcija, mito, nepotizam, kleronacizam…) mijenjaju sliku ove regije na negativan način, kao što su to činili Hrvati, Srbi i ostale pridošlice nakon 1947.
Istraživanja pokazuju kako 98% mladih u Dalmaciji ne poznaje osnovne nacionalne simbole Dalmacije te ne znaju kako je 1939. zabranjen dalmatski jezik. Poražavajuća je to činjenica, ali i razumnjiva jer se više od stoljeća i pol planski uništava sve dalmatsko.
Kako bi se situacija popravila Dalmatini moraju preuzeti vlast u Dalmaciji.
Comments