Kako je propala dalmatska privreda

Piše: Goran Marasović

Kroz primjere planskog uništavanja „Željezare“, „Jugoplastike“, „Mesoprometa“, „TVIK-a“, „TLM-a“, „Jugovinila“, „Uzora“, „Galeba“, „Sunčanog Hvara“ i brojnih drugih, pozabavit ćemo se pitanjem kako je propala nekad moćna dalmatska privreda.

Listu današnjih ruševina tranzicije, nekadašnjih gospodara dalmatske i hrvatske privrede te graditelja Dalmacije, autor ovog teksta mogao ju je produžiti na brojna, nekad uspješna, izvozna poduzeća koja su stopu nezaposlenosti u Dalmaciji držala ispod 2,5%. Danas je tako niska stopa, ništa drugo do li, misaona imenica. Prije klerikalno nacionalističkog krvavog pita, prije dolaska diktature na vlast, ova regija je bila dinamičan privredni ambijent sa skladnim odnosom proizvodnih i uslužnih poduzeća, dobrim obrazovanjem prilagođenim privredi i javnoj upravi, s dobrim Sveučilištem u Splitu i znanstvenim institutima.

Po stečenim znanjima i pripremljenosti za rad, ondašnje srednje škole i čuvene majstorske škole mogle su biti uzor za današnje surogat-školstvo. Poduzeća su proširivana, modernizirana, pravili su se novi pogoni koji su zapošljavali dobro školovane kadrove. Razvijane su vlastite i usvajane strane tehnologije. Radilo se u smjenama. Proizvodilo se za dalmatinsko, hrvatsko i strano tržište. Surađivalo se s tehnološki najrazvijenijim državama svijeta, prije svega Francuskom i Njemačkom. Regija je bila otvorena za sve različitosti, uz to bila je sigurna za dnevni i noćni život. Zračila je pozitivnom energijom.

Naravno nije sve bilo idealno. Politički sustav imao je demokratske deficite. Privreda je bila limitirana sustavom i kompliciranim ZUR-ovskim shemama. Tržište nije uvijek djelovalo slobodno. Nije bilo tržišne selekcije sposobnih od nesposobnih, rada od nerada. Nesposobni su živjeli na teret sposobnih. Isto kao i sada, s tim što je danas to još drastičnije, s mnogostruko većim kriminalom i pljačkom. Onda je sustav bio autoritaran, ali se poštovao. Mnogo više iz uvjerenja nego zbog represije. Današnji sustav je nominalno demokratski, a po mnogo čemu je provizorij koji ne ulijeva povjerenje i respekt. Nepouzdane su institucije, narušen je građanski moral.

Unatoč svim sustavnim ograničenjima, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća razvijena dalmatska privreda imala je visok tehnološki nivo i potencijal brzog prilagođavanja tržišnom poslovanju. Da je kojom srećom tadašnja država krenula u modernizaciju i institucionalno-pravno sređivanje, Dalmacija bi bila još jača. A ne u ludilo nacionalizma, ratova i pljački. U tom ludilu demagozi, mutikaše i pljačkaši, došli su po svoje. I od nekadašnjih privrednih ponosa za sobom ostavili pustoš i ruševine. Radnike bez posla, mlade bez perspektive, gradove i sela u propasti.

Sve je to rezultiralo istjerivanjem i ubojstvima brojnih pripadnika dalmatske etničke zajednice i organiziranim dovođenjem desetina, stotina tisuća nepismenih prašinara iz Hercegovine, koji i danas žive u čoporima, na povijesna ognjišta Dalmatina. Ovo će u godinama nakon 2000. imati razorne posljedice ne samo po dalmatsko već i opće hrvatsko društvo i njihovu privredu. Ovo će dovesti i do društveno-politički raspad države.

Fokus propadanja dalmatske privrede treba staviti u kontekst perioda fašističke diktature Franje Tuđmana. Na pljačkašku privatizaciju za vrijeme i nakon rata. Onog domovinskog, dakako. Ne mogu se abolirati Tuđmanove godine, iako se to kod nas skoro normaliziralo. No, treba reći kako ni nakon 2000. nisu cvjetale ruže. Neosporno je kako je poslije 2000. također izvršena velika pljačka društvenog kapitala, ali je to ipak bila terminalna faza propadanja do tada potpuno upropaštene privrede.

Bitan početak sunovrata privrede vezan je za vrijeme Franje Tuđmana. Za antibirokratsku, točnije antidalmatinsku revoluciju, za antidalmatinsko „događanje naroda“. Za ratove. Za razaranje morala. Za vreme vragova. To se ne smije previdjeti. Zato što poslije trećeg siječnja nije raščišćeno Tuđmanovo nasljeđe, živimo ovako kako živimo. To je omogućilo veliku pljačku o kojoj se govori i govorit će se.

Pod stihijom nacionalističkog ludila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, privreda se naklonila politici i počela urušavati. Drastično. Upravljačke strukture su uzdrmane. Otpušteni su svi oni koji su pružali otpor i radili za interes radnika. Sindikati su instrumentalizirani za potrebe hrvatstva i mitingaške zadatke. Radnici su bili zbunjeni i sami zahvaćeni ludilom nacionalizma. Umjesto da brane poduzeća, rad, proizvodnju, standard, i rukovodstva poduzeća, i sindikati, i radnici izlaze na ulice i trgove. Na mitinge „istine“. Zanemarujući poduzeća od radnika se pretvaraju u gorljive Hrvatine. Ne misli se o posljedicama mitingiranja.

Tad je počeo privredni sunovrat i uništavanje poduzeća koja su osiguravala relativno dobar posao, krov nad glavom i kruh naš svagdašnji. Na mitinzima su isticane parole s nazivima poduzeća čiji su radnici organizirano dovoženi na njih. „Jugoplastiku“ je predvodio njezin zadnji direktor Zoran Milas, jedan od najgrlatijih glasnogovornika Tuđmanove revolucije. Kao tobože glas podrške privrednika reformatoru Tuđmanu protiv dalmatskih autonomaša i separatista te egoizma jugoistočnih republika bivše države.

Malo je bilo onih koji su shvatili kako je to ludo, shizofreno. Malo je bilo onih koji su odbili na taj način upropaštavati dobra izvozna poduzeća. Malo je bilo onih koji su se usprotivili suludom privrednom bojkotu Srbije i Crne Gore, jer su ove republike odbile Tuđmanove diktate i pristupili srbizaciji Jugoslavije. Besmislenim kidanjem poslovnih veza, otkazivanjem poslova i suradnje, gubljeni su poslovni partneri, gubljeno je tržište. Drastično je padala proizvodnja i prihod. Režim je to rješavao ubrzanim tiskanjem novca, što je 1992. i 1993. obilježilo hiperinflacijom.

Poslije „antibirokratskih“ mitinga i ukidanja Zajednice općina Dalmacija, koja je u to vrijeme bio svojevrsni vid regionalizacije i decentralizacije, radnici su mobilizirani i slani na ratišta. Rat je donio preorijentaciju na ratnu privredu. Carevali su Tuđmanovi nesposobni kadrovi, širilo se nelegitimno poslovanje (trange za frange), rasle su financijske dubioze.

U nacionalističkoj halabuci i ratnom metežu cvjetao je kriminal i pljačka. Grabio je tko je što stigao. Stvarani su prvi milijuni i prvi tycooni. Tko se tome suprotstavi? Malo tko.

Kad su se vraćali sa ratišta, radnici su slani na prinudne odmore ili dobivali otkaze. Pod sankcijama poduzeća su postala nesposobna za proizvodnju, izgubila tržišta, ostajala bez kvalitetnih kadrova. Drastično je gubljen tehnološki korak sa svijetom koji se ubrzano razvijao. Kraj rata i Tuđmanove vladavine privreda je dočekala u potpunom kolapsu. Poduzeća, između kojima i ona koja smo spomenuli ovdje, bila su razorena.

U godinama prije i poslije trećeg siječnja, manipulanti iz ratne privrede i ratni profiteri skupa s lažnim braniteljima dočekali su svoju šansu. Kupovali su poduzeća kao što voluharica uništava prinose. Danas se samo najuporniji radnici povlače po sudovima prateći stečajne postupke i razvlačenja posljednjih strojeva i opreme iz zapuštenih hala. Posttuđmanovski lopovluk nadovezao se na ratno upropaštavanje i kriminal. Vragovi su došli po svoje.

No, vragovi nisu razorili samo privredu. Za dugo su zagadili politiku kao racionalno bavljenje javnim interesima. Uvukli su se u sfere u koju nisu smjeli ući: kulturu, obrazovanje, policiju, čak i vojsku… gdje su također napravili kaos.