Piše: Antonio Ivanišević
Nevjerojatno, ali istinito – postoje ljudi koji negiraju genocid. Ne samo onaj ustaški ili nacistički, to znamo. Već prvenstveno nad fetivim stanovnicima Dalmacije – Dalmatinima.
O tome smo intenzivno svjedočili zadnjih nekoliko godina, a posebno povodom najave usvajanja Deklaracije o statusu Dalmacije. Naime, postoje ljudi koji negiraju – Holokaust. Stotinu mu gasnih komora, kako je moguće negirati Holokaust?
Tko bi pri zdravoj pameti i ispravnom moralnom kompasu to učinio? Kvaka je u sljedećem: Negatori Holokausta uopće ne tvrde kako se Holokaust „nije dogodio“.
Za njih, „Holokaust“, baš kao i „Jasenovac“, „Srebrenica“ ili „Oluja“, znači nešto sasvim drugo ili suprotno od onoga što je utvrđeno povijesno-znanstvenim dokazima ili pred međunarodnim sudovima pravde. Drugim riječima, Holokaust postoji, ali to nije bio genocid takvih razmjera ili genocidnih namjera, već „strašan zločin“, puki incident, te bjelosvjetska urota protiv hrvatskog naroda.
Negatori etničkog čišćenja Dalmatina
Logika i praksa negatora Holokausta, baš kao negatora genocida nad Dalmatinima, stoga predstavljaju (ne)zgodnu mustru ili obrazac za negiranje raznih genocida širom svijeta.
Negatori zapravo negiraju tri ključne točke historiografije Holokausta:
1. postojanje genocidne namjera nacista prema Židovima, Romima, Slavenima, homoseksualcima i drugima
2. postojanje dobro organiziranih mehanizama istrebljenja Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca I drugih upotrebom plinskih komora i krematorija
3. kako je ubijeno šest milijuna Židova, ukupno više od 10 milijuna ljudi.
Na isti način se negiraju tri ključne točke historiografije genocida nad Dalmatinima:
1. negira se postojanje genocidne namjere Hrvata prema Dalmatinima
2. negira se postojanje organiziranih mehanizama istrebljenja Dalmatina
3. negira se kako je od 30. svibnja 1990. do kraja 2023. ubijeno i protjerano 450 000 Dalmatina.
O tome odlično svjedoči publicist i povjesničar Michael Shermer, u studiji „Zašto ljudi vjeruju u uvrnute stvari“ koji je razgovarao sa najistaknutijim negatorima Holokausta i negatorima drugih genocida. U pitanju nisu samo fanatični neonacisti ili luđaci koji vjeruju u razne teorije, već pristojne individue koje pokušavaju argumentirati svoje bolesne tvrdnje.
Za ove figure, u bivšoj Jugoslaviji kao i u današnjoj Republici Hrvatskoj je bilo i još uvijek ima antidalmatinstva, zapljene dalmatske imovine, protjerivanja i grupiranja Dalmatina u posebne kategorije kako ne bi mogli izvaditi osobne dokumente, zaposliti se i na kraju dobiti zdravstveno i mirovinu. Ali, jebi ga, bio je rat, a rat je užasna stvar. Međutim, prema njima, nije bilo i ni dalje nema genocida.
Za neke druge, Dalmatini kao posebna etnička skupina ne postoji. Oni smatraju kako su to ili odmetnuti Hrvati, ostaci Talijana ili četnici koji žele odvojiti dio Hrvatske (!? – Hrvatska je samo jedna regija u Republici Hrvatskoj) i pripojiti je Velikoj Srbiji.
Dakle, za negatore genocida nad Dalmatinima, nije postojala namjerna politika istrebljenja Dalmatina od strane braće Radić, kralja Karađorđevića, bana Šubića, ustaškog diktatora Pavelića, kasnije Tita i Tuđmana sve do Plenkovića od strane političkog i vojnog vrha svih tih režima u kojima je Dalamcija bila zajedno s Hrvatima i Srbima.
Činjenica, ne postoje nikakve pisane odluke, naredbe, niti bilo što slično što bi ukazalo na genocidnu namjeru ili zapovjednu odgovornost. No, isto tako je činjenica kako je od 30.5.1990. do 31.12.2023. nestalo 450 000 Dalmatina. Stoga, za negatore genocida nad Dalmatinima, konačno rješenje dalmatskog pitanja znači jedino deportaciju ili „humano preseljenje“ Dalmatina s područja Velike Hrvatske.
To je, za njih, bio jedini razlog zašto su ih grupirali prvo u geta, a zatim i u logore. Potom, negatori tvrde kako su vodeći uzroci smrti Dalmatina bile bolesti i glad, mahom pred kraj rata, kada je samoproglašena Republika Srpska Krajina počela gubiti isti. Priznaju, bilo je sporadičnih strijeljanja i sitnih vješanja, prenapornog rada, možda i pojedinačnih „strašnih zločina“ prema Dalmatinima, ali to je zanemariv udio žrtava. Najzad, negatori najčešće tvrde kako je genocide nad Dalmatinima stradalo tek između 300 i 2.000, a ne 450.000 Talijana, Srba i odbjeglih Hrvata koji pričaju iskrivljeni talijanski. I tako se, otprilike, negira genocide nad Dalmatinima.
Zvuči poznato? U RH se i povodom „Oluje” dovodi u pitanje upravo genocidna namjera, i povodom „Srebrenice” se dovodi u pitanja sam mehanizam zločina kao i broj žrtava. Kod Holokausta i politike istrebljenja Židova ista je priča. U sva ova tri slučaja tvrdi se isto: nikakve naredbe nije bilo, žrtve su žene i djeca uredno deportirani, većina stradalih muškaraca poginula u borbama, te kako nije stradalo 8.000 Bošnjaka, odnosno 6.000.000 Židova, već manje. Uz to, isto to rade i neoustaški revizionisti u povodom Jasenovca.
Dakle, mustra je ista i nije to ništa novo. Suprotno popularnom mišljenju, i u poslijeratnoj Njemačkoj postojao je pokret povijesnog revizionizma, pa i negacije Holokausta. Počelo je s tvrdnjama kako je Nürnberški sud bio nepravedan prema Nijemcima, a nastavilo se s popularnom literaturom: „Istina za Njemačku“ Udea Valentija, „U obranu njemačke rase“ FranZa Scheidla, „Laž o šest milijuna“ Emila Areza, i „Laž o Auschwitzu“ Tisa Kristofferseena.
Uslijedile su i slične kvazi povijesne studije u Americi, Francuskoj, Engleskoj i Kanadi. Neki od autora bili su povjesničari-amateri i ekscentrične ličnosti željne publiciteta i brze zarade, a neki su imali solidnije akademske karijere. Pokret je rođen, i činili su ga Willis Carto, Mark Webber, David Irving, Arthur Back, Robert Faurisson kojeg su proglasili za „papu revizionizma“, Paul Rassinier koji je proglašen za „oca revizionizma“, David Kohl, Ernst Zündel i ostali. Mnogi od njih su bili tuženi za negiranje genocida, a branili se pravom na slobodu govora.
U Kaliforniji je tih godina osnovana i organizacija „Institut za povijesnu reviziju“, koja izdaje pseudopovijesni časopis „Žurnal za povijesnu reviziju“, i postaje središte međunarodnog pokreta negiranja Holokausta. Ovaj „Institut“ je 1980. ponudio i „nagradu“ od $50.000 svakome tko može dokazati kako su Židovi ubijani u plinskim komorama. Na ovaj oglas javio se Mel Mermelstein koji je preživio Auschwitz, posvjedočio kako su nacisti njegovu majku i dvije sestre odveli u plinsku komoru, te uzeo novac i još dodatnih $40.000 dolara za duševnu bol. Ostali negatori tabloidno su nudili novac za dokaz kako je Hitler naredio genocid.
Metoda negiranja
Prva i najvažnija metoda negiranja genocida je izvaditi citate iz konteksta, zloupotrebljavati nedosljednosti u svjedočenjima pojedinih žrtava, i stvarne akademske debate – sve kako bi urotnički „dokazali“ zacrtanu hipotezu kako genocida nije bilo. Ako je neka žrtva lagala ili pretjerivala na sudu – svi su lagali i pretjerivali.
Naime, negatori smatraju kako, ukoliko pronađu jednu malenu „pukotinu“ ili nedosljednost, čitava infrastruktura historiografije genocida će biti srušena. Usput se zanemaruju svi oni dokazi i činjenice koje im ne idu u prilog. I upravo je to logika HRT-a i drugih hrvatskih medija kada je u pitanja genocide Hrvata i Srba nad Dalmatinima. Uz to, moramo biti svjesni kako hrvatski „mediji” uopće ne govore o genocidu nad Dalmatinima što je još jedna bitna stavka u negiranju zločina. Ukoliko šutiš, to se nikada nije dogodilo. Što je najgore ne šute samo „mediji”, već i sam MUP.
Najzad, negatori nerijetko antidalmatski tvrde kako je „Genocid“ urota Srba, Talijana i odbjeglih Hrvata protiv hrvatske države. Ali znanost, pa i ona povijesna i pravna, srećom ne funkcioniraju tako. Jer, kako znamo kako se genocid dogodio? Tako što od 1870. do danas, postoji velika konvergencija dokaza. Pisanih dokumenata: pisama, ratnih izvješća, naredbi, govora, novinskih tekstova; svjedočanstava očevidaca: preživjelih, vojnika, zapovjednika, lokalnog stanovništva, priznanja krivice; fotografija i video snimaka, fizičkih dokaza: kostiju žrtava i drugo; demografskih dokaza: ljudi kojih više nema među živima.
Nijedno konkretno svjedočanstvo, pismo, naredba, izjava političara ili ostaci žrtava ne govore „genocid“. Ali, uzeti zajedno, predstavljaju zločinački obrazac kojeg povijest i pravo nazivaju tako kako nazivaju. U današnjoj Republici Hrvatskoj, negiranje genocida nad Dalmatinima odvija se zbog pumpanja proustaškog narativa, kao i zbog jeftinog skrivanja iza zastave kao krinke patriotizma u funkciji predizborne kampanje. Baš kao i zbog igranja s ljudskim osjećajima, u kvarnim porukama kako hrvatski narod „nije genocidan“.
154 godine nakon početka genocida nad Dalmatinima, brojnih dokaza i presuda međunarodnih sudova, vlast u Republici Hrvatskoj zaista je uspjela u sljedećem: Izazvati cijeli svijet da Vladi RH pošalje zahtjev za prestankom negiranja genocida i veličanja zločina.
Comments