Piše: Loredana Simone
Ako je cijeli jedan grad, drugi po veličini u državi, obljepljen plakatima HDZ-ovih satelita koje nikog ne zanimaju tada imamo posla samo s jednom strankom koja cijelu državu drži u šaci.
Posttotalitarni sustav izgrađen je negdje između diktature i potrošačkog društva. Službene strukture stvorene isključivo kako služe posttotalitarnom sustavu počet će propadati i umirati. Tada će ih zamijeniti nove, paralelne strukture koje će se razvijati odozdo, među građanima.
Članak, kojeg donosimo u cijelosti, napisan je 2008. godine u dalmatskim disidentskim novinama u Parizu, u kojima pjesnik S. I. Brays govori o borbi Dalmatina/ca za svoja prava. Teško je reći hoće li to njenim građanima biti od koristi u sadašnjoj situaciji, ali Česi su u svoje vrijeme uspjeli.
Naš građanin uvijek je morao uredno glasati na sindikalnim sastancima, morao je sudjelovati na raznim natjecanjima. Na izborima je glasao kao dobar građanin. Da pitate ženu koja je jutros stala na autobusnoj stanici na Pazaru, vjerojatno bi vam rekla kako su danas pome ili trišnje bile skuplje nego jučer. I malo je vjerojatno kako bi uopće primijetila neki propagandni plakat.
Nema smisla zahtijevati od građana javno izjasniti svoju privrženost nekoj stranci. Jer, današnja politika nema smisla. Ljudi ignoriraju plakate i slogane, jer su svjesni kako se radi o jednom političkom biću i jedan ih plakat neće uvjeriti u suprotno. Plakati i slogani dio su panorame svakodnevnog života. Naravno, iako se zanemaruju detalji, ljudima je cijela panorama itekako poznata.
Dakle, građani vide plakate i slogane, ali ih ne registriraju upravo zbog te svijesti koju imaju o stranci koja stoji iza plakata. Ali, političari i stranke postavljaju plakate zbog panorame.
Panorama ima uzvišeno značenje: podsjeća građane gdje žive i što se od njih očekuje. Ona im govori što drugi rade i signalizira im što moraju učiniti kako ne bi bili izolirani, zapostavljeni, neprijateljski raspoloženi prema zajednici, protivno pravilima ili u opasnosti od gubitka mira, ravnoteže i sigurnosti. Ali, kako je cijeli grad obješen parolama koje nitko ne registrira, onda s jedne strane imamo posla s porukama jednog dužnosnika drugom. No, s druge strane, imamo posla s nečim drugim: ovim, iako malim, primjerom društvenog autototalitarizma na djelu.
Dio suštine posttotalitarnog sustava je apsorbirati sve u svoju sferu utjecaja tako da se nitko ne osjeća čovjekom, kako bi se odrekao vlastitog ljudskog identiteta zarad identiteta sustava, postane agent totalnog automatizma sustava i sluga njezinih samoproglašenih ciljeva, njezina zajednička odgovornost za to - i bit će joj odvedeni i porobljeni, poput Fausta Mefistofela.
Štoviše, kako bi svatko svojim angažmanom stvorio zajedničku normu i posljedično povećao pritisak na građane koji su u blizini. I još više: kako bi se svi naučili osjećati ugodno u svojoj pripadnosti [sustavu], kako bi se poistovjetili s njim kao s nečim prirodnim i neizbježnim i, što je najvažnije, da svi mogu izaći i osuditi svako izvansustavno, npr. osuđuju se Dalmatini i Srbi jer nisu Hrvati, osuđuju se ateisti ili pravoslavci jer nisu katolici, osuđuju se pripadnici LGBTIQ+ zajednice jer nisu streight…
Uključujući svakoga u svoju strukturu moći, posttotalitarni sustav čini ga instrumentom zajedničkog totaliteta, samototalitarnosti zajednice. Dakle, zapravo svi postaju uključeni i porobljeni – ne samo prodavači i kupci, nego i premijeri, ministri, šefovi stranaka... Različite pozicije u hijerarhiji znače samo različite razine uključenosti: prodavač je minimalno uključen i ima vrlo mali utjecaj. Premijer, naravno, ima veći utjecaj i puno je više uključen. Međutim, ni jedan ni drugi nisu slobodni, svatko na svoj način.
Dakle, stvarni suučesnik ovog angažmana nije druga osoba, već sam sustav. Položaj u hijerarhiji moći određuje razinu odgovornosti i krivnje, ali nikome ne daje neograničenu odgovornost i krivnju ili nekoga potpuno opravdava. Dakle, ovaj sukob između ciljeva života i ciljeva sustava nije sukob između dviju društveno definiranih i izoliranih zajednica.
Samo vrlo općenita procjena (čak i vrlo uvjetna) omogućuje nam razlikovati vođe i one kojima se upravlja u društvu. To je, između ostalog, jedna od glavnih razlika između posttotalitarnog sustava i klasične diktature, u kojoj se ova linija sukoba može povući prema društvenim klasama.
U posttotalitarnom sustavu ova linija prolazi kroz gotovo svakoga, gdje je svatko na svoj način žrtva i pobornik sustava. Ono što podrazumijevamo pod sustavom nije društveni poredak koji je uspostavila jedna skupina nad drugom. Dapače, to je nešto što prožima i oblikuje društvo u cjelini. Nešto što se možda čini neshvatljivim i neizvjesnim, ali cijelo društvo to smatra nečim važnim preduvjetom za svoj život. Jednostavno rečeno, posttotalitarni sustav izgrađen je negdje između diktature i potrošačkog društva.
Zamislite jednog dana se našem prodavaču nešto dogodi i on po prestane prodavati. Prestao je glasati na izborima, za koje je rekao da su farsa. Počinje tvrditi kako stvarno razmišlja na političkim skupovima. I zaista nalazi snage izraziti solidarnost s onima za koje mu savjest govori kako treba podržavati. Ovim protestom prodavač prestaje živjeti u laži. Odbacuje ritual i krši pravila igre. Ponovno shvaća svoju potlačenu prirodu i čast. Svojoj slobodi pridaje veliku važnost. Njegov prosvjed je pokušaj živjeti u istini.
Odmazda neće kasniti. Bit će smijenjen s mjesta, a zamijenit će ga netko tko je podoban. Njegove nade za odmor na Hvaru bit će raspršene. Šanse njegove djece za steći pristup visokom obrazovanju bit će ugrožene. Proganjat će ga nadređeni, a kolege će mu početi vrtjeti prstima u blizini sljepoočnice. Pritom, većina onih koji će ga progoniti neće to učiniti iz unutarnjih uvjerenja, nego jednostavno pod pritiskom okolnosti - istih onih koje su svojedobno nagnale prodavača na slijepo vjerovanje sustavu.
Proganjat će ga i zato što se to od njih očekuje, i kako bi pokazali privrženost sustavu, i jednostavno kako bi postali dio opće panorame besmisla. Stoga se progonitelji ponašaju kao i svi drugi - kao sastavnice posttotalitarnog sustava, agenti u svom automatizmu, mali alati društvenog autototalitarizma.
Tako će struktura moći kroz represivnu jedinicu - ovu anonimnu komponentu sustava - izvući jezik iz usta prodavača. Sustav će ga preko svojih predstavnika u narodu kazniti za neposluh. Tako će i biti, jer takav put diktira logika automatizma i samoobrane. Prodavač nije počinio jednostavan, pojedinačni zločin, budući da je izoliran u svojoj posebnosti. Ali tu je nešto nesrazmjerno važno. Kršenjem pravila igre oštetio je igru kao takvu.
Pokazao je kako je ovo samo igra. Uzdrmao je svijet fatamorgana - temeljnih stupova sustava. Uznemirio je sustav tako što je iz njega izvukao ono što ga je sputavalo. Pokazao je da je živjeti u laži živjeti u laži. Probio je fasadu sustava i pokazao prave, ključne temelje moći. Izjavio je da je kralj gol. A budući da je kralj gol, dogodilo se nešto iznimno opasno: prodavač je svojim postupcima djelovao na svijet. Dopustio je svakome virenje iza zavjese. Svima je pokazao kako se može živjeti u istini.
Život u neistini može zadržati sustav ako je lažno univerzalan. Ovo načelo mora obuhvatiti i prožimati sve. Ne postoje uvjeti pod kojima laž može postojati unutar istine, i stoga svatko tko prijeđe granicu poriče je u principu i uništava je iznutra. To je razumljivo: fatamorgana ne izgleda kao fatamorgana sve dok ne proturječi stvarnosti. Sve dok život u neistini ne proturječi životu u istini, nedostajat će potrebni izgledi za razotkrivanje laži. Istodobno, čim se pojavi alternativa, ona uništava samo postojanje fatamorgane i života neistine, njihovu bit i komplementarnost. Pritom je iznimno važno koliko prostora zauzima alternativa: njezinu snagu ne određuju fizički atributi, već svjetlo koje baca na stupove sustava i njegove klimave temelje.
Dakle, prodavač je bio prijetnja sustavu ne zbog svoje fizičke ili postojeće snage, već zbog toga što je svojim djelovanjem izašao izvan vlastitih granica, osvijetlio sve oko sebe i ima posljedice te rasvjete koje se ne mogu procijeniti. U posttotalitarnom sustavu život u istini ima samo egzistencijalnu (povratak čovječanstva izvornoj prirodi), apstraktnu (otkrivanje stvarnosti kao takve) ili moralnu dimenziju (uzor). Ali ima i nedvosmislenu političku dimenziju.
Ako je glavni stup sustava život u neistini, ne čudi kako je temeljna prijetnja životu u istini. Zato je potonje sustav potisnut rigidnije od bilo čega drugog. Ispada kako je glavno plodno tlo za ono što podrazumijevamo pod opozicijom u posttotalitarnom sustavu u najširem smislu život u istini. Postojeća konfrontacija između oporbenih snaga i vlasti očito će poprimiti oblik radikalno drugačiji od tipičnog otvorenog društva ili klasične diktature.
Od samog početka nema sučeljavanja na razini stvarne, mjerljive sile temeljene na raznim instrumentima moći. Sukob se odvija na drugoj razini – ljudske svijesti i savjesti, odnosno egzistencijalnoj razini. Učinkoviti potencijal za poraz ove specijalne snage ne može se procijeniti prema sljedbenicima, glasačima ili vojnicima, jer se njihove laži šire u skrivene svrhe, u ljudskim bićima, u prigušenoj žeđi za dostojanstvom i temeljnim pravima za stvarne društvene i političke interese. Stoga se ta snaga ne temelji na snagama iskrivljenih političkih ili društvenih skupina, ona se uglavnom hrani snagom potencijala koji je skriven u cijelom društvu, uključujući i njegovu službenu moć.
Dakle, ta se snaga ne oslanja na svoje "vojnike" nego na "vojnike" neprijatelja kao takve - ili bolje rečeno, na svakoga tko živi unutar istine i koga u bilo kojem trenutku (barem teoretski) može pogoditi snaga istina. To je biološko oružje koje se pohranjuje negdje drugdje dok pojedini građanin ne stvori uvjete za razoružanje cijele formacije. Ova sila ne sudjeluje ni u kakvoj izravnoj borbi za vlast; njegov se utjecaj radije osjeća u skrivenom prostoru samog sebe. To također objašnjava zašto režim refleksivnim i preventivnim djelovanjem preko svojih agenata progoni i najmanje pokušaje života u istini.
A posttotalitarni se sustav ponašao na karakterističan način: štitio je cjelovitost svijeta fatamorgana kako bi zaštitio sebe. Spasiti led života u laži od bizarnog materijala. Ako ovaj led dugo zapečati cijelo društvo, izgleda jako kao kamen. Ali u trenutku kada netko udari na jedno mjesto, jedna osoba vikne "kralj je gol!", kada netko prekrši pravila igre, pokazujući kako je sve samo igra, odjednom sve postaje vidljivo u drugom svjetlu, a cijeli led postaje kao tkanina , koja se nekontrolirano kida i kida. Kad govorim o životu u istini, ne mislim samo na produkte konceptualne misli – poput protesta ili pisma grupe intelektualaca. To može biti sve što osoba ili grupa prosvjeduje protiv manipulacije, od pisma intelektualaca do štrajka radnika, od rock koncerta do studentskih demonstracija, od odbijanja glasovanja na namještenim izborima do otvorenog govora na službenim događajima, čak štrajk glađu ili pornografija.
Budući kako je potiskivanje životnih ciljeva složen proces i budući kako se temelji na višestrukoj manipulaciji svim manifestacijama života, valja napomenuti kako svaka slobodna manifestacija života prolazno prijeti posttotalitarnom sustavu politički, uključujući i manifestacije u drugim društvenim sustava.
Praško proljeće se obično shvaća kao pobuna između dviju skupina na razini stvarne moći – između onih koji su željeli zadržati postojeći sustav kakav jest i onih koji su ga htjeli reformirati. Pritom često zaboravljaju kako se iza završnog akorda krije duga drama, koja se od samog početka odvijala uglavnom u teatru duha i svijesti društva.
Bio je netko na početku ove drame – bilo je ljudi koji su htjeli živjeti u istini i kad je sve bilo loše. Ti ljudi nisu imali pristup pravoj moći i nisu je ni sanjali. Sfera u kojoj su živjeli u istini nije bila ni sfera političke misli. Oni bi podjednako mogli biti pjesnici, umjetnici, glazbenici ili samo obični građani koji su sposobni za ljudsko dostojanstvo.
Sada je teško pratiti put virusa istine kroz tkivo lažnog života, koji ga je postupno razdirao. Jedino što je jasno jest da pokušaj političke reforme nije bio buđenje društva, već formalna posljedica tog buđenja. Ali za ljude koji su odlučili živjeti u istini, reći naglas ono što misle, izraziti solidarnost s drugim građanima, raditi što žele i samo živjeti u skladu sa sobom - za te je ljude neprirodno izražavati svoj program na negativan način. Jer oni nisu ljudi koji su protiv nečega, oni su prije svega ljudi – takvi kakvi jesu.
Konfrontacija ne nastaje zato što ti ljudi imaju takvu namjeru, već jednostavno zbog unutarnje logike njihova razmišljanja, ponašanja ili rada. Drugim riječima, oni ne biraju izričito biti profesionalni neistomišljenici - ne onako kako se osoba odluči postati krojač ili kovač.
Zapravo, oni shvaćaju činjenicu mnogo kasnije nego kada postanu "disidenti". “Neslaganje” izrasta iz motiva potpuno drugačijih od želje za titulama ili slavom. Ukratko, oni se ne odlučuju postati "disidenti", a čak i ako se ovoj djelatnosti posvete 24 sata, to ipak nije profesija, već odnos prema trenutnom stanju stvari.
Postoje tisuće bezimenih ljudi u Dalmaciji koji pokušavaju živjeti istinu, a stotine tistuća koji žele živjeti istinu, ali ne mogu, jer im je u ovim okolnostima potrebno deset puta više hrabrosti od onih koji su već napravili prvi korak. A ako odaberete nekoliko desetaka tih ljudi i označite ih kao "disidente", to će potpuno iskriviti cjelokupnu sliku.
Okrutni je paradoks što ljudi aktivnije brane zločinačku organizaciju koja je napravila toliko zla nad Dalmacije, to češće njihovi protivnici dobivaju brand “građana drugog reda”. Nadam se da će vam ovo objasniti zašto svugdje u ovom tekstu koristim riječ "disident" pod navodnicima.
U vrijeme kada je Dalmacija bila dio Austro-Ugarskog Carstva, i kada nisu postojali povijesni, politički, psihološki ili društveni preduvjeti za stvaranje neovisnih država, Tomas Masaryk pokrenuo u Češkoj je nacionalni program baziran na "malim poslovima". Pod time je mislio na pošten i odgovoran rad na raznim područjima života, iako u postojećim društvenim uvjetima - rad koji će probuditi narodno stvaralaštvo i samopouzdanje. Naravno, naglašavao je odgoj i obrazovanje, te moralne i humanitarne aspekte života.
Masaryk je smatrao kako je jedino moguće polazište za dostojanstveniju sudbinu nacije čovječanstvo kao takvo. Prvi zadatak je bio stvoriti uvjete za ljudskiji život; a prema Masaryku promjena nacije počinje promjenom osobnosti. Ta spoznaja o "radu za dobrobit naroda" ukorijenila se u čehoslovačkom društvu i često je bila uspješna, a i dalje živa... No, danas postoje mnoga ograničenja za ovakav životni odnos, čak i u usporedbi sa situacijom iz 1960-ih.
Oni koji prakticiraju princip "malog poslovanja" sve češće su suočeni s posttotalitarnim sustavom, pred izborom: ili odstupiti od principa i živjeti manje pošteno i odgovorno, prilagođavajući se okolnostima (pristup koji slijedi većina), ili ostati na pravom putu i neizbježno doći u sukob s režimom (manjinski pristup).
... Godine 1974., moj neposredni izdavač bio je izvjesni Charles, čovjek koji je znao i volio književnost. Bio je ponosan na svoju profesiju i želio je usavršiti svoje izdavačke vještine. Najviše je vremena provodio za slogom, neprestano poboljšavajući proces izdavaštva i često nam je izazivao nelagodu, smatrajući nas sve istim ljubiteljima izdavaštva. Samu izdavačku kuću vodili ljudi koji su bili manje inteligentni i manje zainteresirani za posao, ali politički utjecajniji. Postupno su uništavali proizvodnju i ne samo da nisu odgovorili ni na jedan Chalesov prijedlog, nego su se prema njemu odnosili neprijateljski, pa čak i ometali njegove inicijative za poboljšanje rada tvrtke.
Na kraju je Charles napisao dugo pismo šefu svog nadređenog, analizirajući problematična područja. Pojasnio je zašto je kuća najgora u Parizu te ukazao na odgovorne. Mogao se čuti njegov glas. Menadžera koji je bio politički utjecajan, ali nije bio upoznat s izdavaštvom, koji je obmanjivao i intrigirao radnike, kuća bi na temelju Charlesovih prijedloga mogla zamijeniti i poboljšati.
Nažalost, dogodilo se suprotno. Upravitelj izdavačke kuće bio je član okružnog komiteta Socijalističke stranke, imao je prijatelje na najvišim razinama i smišljao je kako situaciju okrenuti u svoju korist. Charlesova analiza prikazana je kao "klevetnički dokument", a sam Charles označen je kao "politički saboter". Izbačen je iz firme.
Ovako se “male stvari” razbijaju o zid posttotalitarnog sustava. Iskreno govoreći, Charles je prekršio pravila, napredovao - i završio kao negrađanin, obilježen žigom neprijatelja. Sada je mogao reći bilo što, ali se nikad nije mogao čuti. Postao je "disident" u vlastitom gradu.
Mislim kako ovaj primjer ilustrira ono što sam rekao gore - ne postaješ "disident" jer jednog dana odlučiš izabrati ovaj neobičan put. Na ovaj put vas je bacio vlastiti osjećaj odgovornosti, u kombinaciji sa složenim skupom vanjskih okolnosti. Izvučeni ste iz postojećih struktura i ostavljeni u sukobu s njima. Počelo je kao pokušaj dobrog obavljanja posla, a završilo žigom neprijatelja društva.
Zato se naša situacija ne može usporediti s vremenima Austro-Ugarske. Danas, ako ne gledamo snobovski na situaciju, na svakom uglu možemo pronaći “disidente”.
Naš građanin može pokušati živjeti istinu samo odbijajući učiniti određene stvari. Odlučuje ne glasati za one koji svjesno, planski i maliciozno uništavaju Dalmaciju, ako je jedini razlog objave strah kako će zadužena osoba prijaviti njegov izostanak s izbora. Drugim riječima, on jednostavno odbija ispuniti određene zahtjeve sustava. Ovaj prvi korak može se pretvoriti u nešto više. Prodavač može učiniti nešto više od osobne zaštitne reakcije od manipulacije, može pristupiti prodalmatinskim inicijativi, može učiti dalmatski jezik, može odbaciti balkanštinu i vratiti se dalmatinskom identitetu.
Ono što ja nazivam "životom u istini" može biti polazište za tu "nezavisne inicijative", za prodalmatinski pokret. Istodobno, "živjeti u istini" znači pripadati toj inicijativi. U svom najširem smislu, život u istini pokriva područje čije su granice vrlo jasne.
Benefite ovakvog života vjerojatno će biti teško osjetiti na početku, ali s vremenom će se osjetiti ponos što se pripada pravnoj strani. Većina manifestacija života u istini bit će uobičajeni otpor manipulaciji – samo trebate ispraviti leđa i osjetit ćete kako živite dostojanstvenije kao osoba. Trenutak kada život u istini prestaje biti jednostavno poricanje života u laži i postaje navika trenutak je kada se rađa nešto što se može nazvati "nezavisnim duhovnim, društvenim i političkim životom Dalmacije".
Taj samostalni život nije odvojen od ostatka života nekom jasnom crtom. Obje vrste često koegzistiraju u istim ljudima. Glavna točka neovisnog života je relativno visoka razina unutarnjeg oslobođenja. Plovi širokim oceanom izmanipuliranog života poput čamca, poplavljen je valovima, ali čamac ne tone, ostajući vidljiv glasnik onih koji žive u istini.
Što slijedi iz ovog opisa? Ni više ni manje od ovog zaključka: nemoguće je govoriti o radu i postignućima “Dalmatin(c)a” a da se prethodno ne govori o radu svih onih koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u samostalnom životu društva i koji to nužno nisu.
Posttotalitarni sustav je totalni napad na pojedinca, a svaki čovjek vodi ovaj rat zasebno - sam i izoliran. Iz toga, naravno, proizlazi da su svi "disidentski" pokreti obrambene prirode - postoje kako bi zaštitili ljudsku osobu i pravi smisao života od sustava.
Većina ljudi naviknutih na tradicionalni politički način razmišljanja vjeruje kako je čisto zaštitna priroda slabost "disidentskih" pokreta. Ja, naprotiv, vidim u tome njihovu najveću snagu. I vjerujem kako će upravo u tom aspektu takvi pokreti istisnuti politike koje smatraju samoobranu neadekvatnom. Pobuna protiv vlasti je moguća kada za to postoje odgovarajući uvjeti - na primjer tijekom rata ili kada društveni i politički sukobi dosegnu vrhunac. Moguće je u uvjetima klasične diktature, koja je na rubu kolapsa.
Drugim riječima, pobuna je moguća ako se društvene snage usporedive moći međusobno bore na razini sadašnje vlasti, ili kada postoji jasna razlika između uzurpatora i potlačenih, ili kada se društvo nađe u stanju akutne krize. Pokreti izbjegavaju ideju nasilne političke promjene ne zato što se čini previše radikalnom. Naprotiv, nije dovoljno radikalan. Za njih je problem puno dublji, ne može se riješiti jednostavnim sustavnim promjenama - bilo državnim ili tehnološkim.
Ako je početna zadaća "disidentskih" pokreta služenje istini i ako se ona razvija u obrani pojedinaca i njihovog prava na slobodan i istinit život, onda je sljedeća faza razvoja - vjerojatno najzrelija faza - ono što se naziva "paralelne strukture". Kada oni koji odluče živjeti u istini odbiju utjecati ili sudjelovati u postojećim društvenim strukturama, kada ti ljudi počnu stvarati ono što sam nazvao neovisnim životom društva, taj se neovisni život počinje strukturirati na određeni način.
Kultura, naravno, proizvodi primarne oblike organiziranja - samoizdavačke knjige i časopise, privatne izvedbe i koncerte, seminare, izložbe itd... No, kultura je samo područje u kojem se paralelne strukture mogu vidjeti u svojim najrazvijenijim oblik. Istraživači također ukazuju na druge moguće ili nove oblike paralelnih struktura, od paralelnih informacijskih mreža do paralelnih oblika obrazovanja (privatna sveučilišta), paralelnih sindikata, paralelnih kontakata s inozemstvom, pa čak i paralelne ekonomije.
Na temelju tih paralelnih struktura na kraju se razvija koncept paralelne politike" ili čak paralelne države. „Izgradite svoju vladu umjesto da palite vladine zgrade!“ iskustvo je Poljske i Kosova.
Samostalni život društva i "disidentskih" pokreta u određenoj fazi razvoja ne mogu izbjeći organizaciju i institucionalizaciju. To je prirodan razvoj događaja i ovaj trend se razvija unatoč represiji. Uporedo s tim procesom razvija se i paralelni politički život koji je krajem ’70. postojao u Čehoslovačkoj. Različite skupine više ili manje političke orijentacije nastavit će se definirati kao političke, nastavit će djelovati i međusobno se boriti. Te paralelne strukture, možemo reći, najjasnije predstavljaju ono što je život u istini. Jedna od najvažnijih zadaća "disidentskih" pokreta je podrška i razvoj takvih struktura.
Ali, paralelna politika ima smisla samo kada je čin produbljivanja odgovornosti jedne osobe za ono što se okolo događa – kao način da se nađe prikladno i odgovorno mjesto za osobu umjesto da se izbjegne odgovornost. Primarni zadatak tih paralelnih pokreta uvijek je utjecati na društvo, a ne na vlasti. Neovisne inicijative usmjerene su na skrivenu sferu: pokazuju kako je život u istini ljudska i društvena alternativa, te se bore za proširenje tog prostora. Oni povećavaju povjerenje građana u svoje sposobnosti, najavljuju svoju prisutnost i otkrivaju pravu prirodu aktualne vlasti.
Oni ne igraju mesijansku ulogu. Oni nisu društvena avangarda ili elita koja bolje zna što treba nesvjesnim masama. Ne žele nekoga voditi. Prepuštaju svakom pojedincu da posudi iz iskustva i rada paralelnih struktura. Umjesto toga, ti pokreti uvijek utječu na strukture moći neizravno – kao dio društva u cjelini. Jer djeluju prvenstveno u skrivenim javnim sferama, što ne znači obračun s režimom na razini aktualne vlasti.
Posljednja faza ovog procesa je situacija u kojoj će službene strukture izgrađene isključivo da služe posttotalitarnom sustavu početi propadati i umirati. Tada će ih zamijeniti nove strukture koje će se razvijati odozdo i surađivati na potpuno drugačiji način...
Comments