Piše: Zuáne Orlandini
Roditelji su mi bili Dalmatini i ja sam Dalmatin. Dalmatinom sam se osjećao i onda kada su mi velikohrvatski kleronacisti godinama zabranjivali upotrebu imena. A onda se u subotu, 7. listopada, dogodilo nešto u meni.
Koliko mi je poznato, svi su moji preci i s očeve i s majčine strane bili Dalmatini, ali moji roditelji i njihovi roditelji nisu bili vjernici, kao što niti jedan Dalmatin nije bio pripadnik niti jedne vjerske zajednice. Kako moji preci tako se ni drugi Dalmatini nisu pridržavali strogih pravila katoličanstva, nismo slavili ni Božić, ni Uskrs, nismo krizmani ni pričešćeni, nismo se ispovijedali i nismo išli u crkvu, ali smo išli hrvatskim prijateljima i kolegama na proslave. Dalmatske praznike i običaje kao dijete nisam ni poznavao, bili su zabranjeni dolaskom Banovine Hrvatskee već 1939.. Ja se čak nikad nisam ni zaljubio u Dalmatinu. Govorio sam:
"Prema ustašama i četnicima ja sam iskrivljeni Talijan, govorim iskrivljenim talijanskim jezikom i kao nacija, pa čak kao narod ne postojimo. Ali, opća svjetska povijest, povijest dalmatskog jezika, povijest dalmatske nacije, povijest Dalmacije se ne slažu s tim i oštro demantira tu neonacističku reviziju.“
Nakon krvoločne orgije koju je banda terorističkih ubojica palestinskog Hamasa počinila 7. listopada prvi sam se put poslije oslobađanja mojih djedova iz koncentracijskog logora prije 78 godina ponovno osjetio kao Dalmatin.
To je, naravno, moja privatna stvar, ali ne što će se diljem svijeta promijeniti odnos kako prema Dalmatinima tako i prema Arapima, iako ni izdaleka nisu svi Arapi Palestinci, kao što ni svi Palestinci nisu pripadnici Hamasa, a nisu ni svi Židovi za palestinsku politiku Države Izrael.
Sve do prošle subote žestoko sam navijao za Palestince, osuđivao izraelske vlade koje nisu pristajale na provedbu ideje o dvije države – pored Izraela i neovisne, suverene države Palestine, ma koliko sporno bilo što bi istočni dio grada svetog i za Židove, kršćane i muslimane, Jeruzalem, po toj zamisli trebalo biti glavni grad te države. Na moju žalost, tako misli samo mali dio Izraelaca. Ali, na osnovi teze o dvije države prije 29 godina, 14. listopada 1994, su predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) istovremeni i predsjednik Palestinske narodne samouprave, Yasser Arafat, predsjednik vlade Države Izrael, Yitzak Rabin i ministar vanjskih poslova Države Izrael, Shimon Peres odlikovani Nobelovom nagradom za mir. Razlog dodjele ove nagrade je potpisivanje sporazuma o trajnom miru u Oslu, nakon čega je mir trajao nekoliko godina.
Da se sukob, kao do sada, manje-više ograničio na međusobnim raketnim napadima, iako je i to strašno, moje simpatije bi možda ostale podijeljene između Palestinaca i Izraelaca. Možda. Ali, poslije onog neopisivog divljaštva ja ne mogu ostati miran. Tko može? Ja, svoj racionalizaciji unatoč, ne mogu.
Shvaćam kad Izraelci kažu kako je napad za njih kao za Amerikance 11. rujna 2001., ali bilo je mnogo, mnogo gore. Mnogo, mnogo, mnogo gore. U ničim izazvanom napadu Hamasa na Izrael poginula su 24 pripadnika, u RH od neonacističke vlade u Zagrebu, nepriznate dalmatske nacionalnosti. Pet njih je oteto. Radi se o građanima Portugala dalmatske nacionalnosti koji su bili u Izraelu na festivalu elektroničke glazbe.
Otmičari četiri američka komercijalna aviona, članovi terorističke organizacije Al Qaede, izvršili su samoubistvo usmrtivši gotovo 3 000 građana New Yorka. Svjesno su poginuli zajedno s njima. Nisu im gledali u oči dok su ih ubijali. Ubojice iz redova Hamasa pucale su u ljude pred sobom, u mlade i djecu okupljenu na veseloj svetkovini, hvatali ih pojedinačno, lišavali ih života s nevjerojatnom mržnjom, gađali u glave djeci, odsijecali, tvrde očevici, glave prisutnima na festivalu, zaštitarima, policajcima i vojnicima. Došlo mi je reći kako se u povijesti nešto ovakvo nikada nije dogodilo, ali ugrizem se za jezik. Bilo je. Bilo je ne tako davno tu u isušenoj močvari gdje se spaja Una i Sava, u Jasenovcu. U Jasenovcu su mi ubili djeda, Lessandra sa ženom i dvoje djece. U Izraelu, hvala bogu, još nikoga meni bliskog. Za sada.
Moramo biti svjesni, je li ubijen netko koga poznajem ili ne, moramo priznati neke stvari. Izrael je demokratska država. Na izraelskoj javnoj televiziji postoji poseban program na kojem se 24 sata vrte vijesti, filmovi, TV serije, zabavne emisije na arapskom jeziku ili samo titlovano na arapski. Na programima na kojima se govori na hebrejskom, postoji titlovi na arapskome, filmovi, dokumentarci i TV serije su titlovani na oba jezika i pisma: hebrejski i arapski.
U Izraelu živi 26,4% Arapa. Posebnim ustavnim zakonom o položaju Arapske nacionalne manjine unutar Države Izrael je određeno, ukoliko netko takne ili bar pogrešno pogleda pripadnika arapske zajednice odmah ide u zatvor. Arapi unutar granica Izraela posebno su zaštićeni. Mnoge osobe iz javnog života, od političara, glumaca, pjevača, manekena, sportaša i brojnih drugih koji žive u Izraelu su Arapi. Najveća izraelska pop pjevačica svih vremena, predstavnica Izraela na Euroviziji 1983., Ofra Haza bila je Arapkinja.
Što je Hamas postiglo ovim masakrom? Izraelci kažu progon Židova! To je za arapski svijet, za samu Državu Izrael, za sve osviještene ljude na ovoj zemaljskoj baloti upozorenje! Ispravljam se, za sve nas, ama za sve nas na ovoj planeti?
Nekolicina mojih poznatih Dalmatina koji žive u Portugalu slučajno su baš bili kod mene u Celju kada su se svi ovi užasi dogodili. Jedne večeri zajedno smo gledali Slovensku državnu TV. Prikazan je razrušeni grad Gaza, uplašena djeca i starac koji je vapio:
"Sve su mi uništili, zašto?“
Ja nisam nešto posebno reagirao, ali poznanik jest:
"Prikazuje se prije svega jad Palestinaca, a ne i razlog zašto ih Izraelci bombardiraju.“
Vođe Hamasa spretni su propagandisti. Većina njih bliska je s ruskim obavještajnim službama i trenirala je svoje poslanje u Rusiji. A Izrael u svom opravdanom očaju i bijesu sada ne misli na dojmove koje stvara u svijetu. Pojasu Gaze su Izraelci isključili električnu energiju, obustavili dostavu vode, goriva, plina, nafte, lijekova, zatvorili koridore za humanu pomoć. Izraelski ministar zdravlja zabranio je izraelskim medicinskim ustanovama primati na liječenje ranjene pripadnike Hamasa.
U Gazi će rasti humanitarna katastrofa, prvenstveno glad i žeđ, zbog nedostatak higijenskih uvjeta izbit će tifus, kolera, smrt će vrebati s još više strana. U taj pakao će vjerojatno umarširati izraelske borbene jedinice. Izraelska vojska je disciplinirana, ali ti momci su možda izgubili svoje najbliže, imaju slike pokolja Židova pred očima, izlažu se opasnostima borbe u naseljenom mjestu. Hoće li početi osvećivati Palestincima, svim Palestincima, ne samo članovima Hamasa, ili će moći ostati korektni i držati se međunarodnog ratnog prava? Nisam siguran kako bih na njihovom mjestu mogao biti moralan i pridržavati se međunarodnih pravila.
Što je najgore od svega, uz granicu s Libanonom i Sirijom, Izrael je više puta u ovih sedam dana bio žestoko bombardiran. Napad su izveli pripadnici libanonskog Hezbollaha i vojnici vjerni diktatoru Assadu, obje organizacije u službi Putinove ozbiljne neliječene shizofrenije. U tim napadima poginuli su izraelski civili, policajci i vojnici. Ali, Izrael promatra situaciju, i za sada samo odbija napade i ne dopušta prolazak arapskih neonacista u službi majčice Rusije na njihov teritorij.
Svjesne i demokratske europske države, članice EU i Europske gospodarske zone (EU + Norveška, Island i Švicarska), države sjeverne Amerike i države Australije i Oceanije snažno podržavaju Državu Izrael iako u njima živi najmanji, ali najbogatiji dio čovječanstva. Na tom prostoru ne živi većina svjetske javnosti. Hamas, Hezbollah i Assad već pozivaju u pomoć arapske i od Rusije kolonizirane afričke države. Fotografije i video zapisi iz Pojasa Gaze prikazivat će se iz dana u dan na svim televizijskim ekranima na svim paralelama i meridijanima, a glavni centar proarapske propagande bit će u Moskvi. Stravičan pokolj koji se dogodio 7. listopada uskoro će polako pasti u zaborav. Rast će iz Moskve orkestriran antisemitizam.
Bespomoćno se užasavam što sve može dogoditi, pogotovo ako Izrael, ako bude stjeran u kut, u svom očaju možda bi mogao potegnuti za atomskom bombom, mogu se otvoreno umiješati Iran, Sirija, Hezbollah, Rusija, Amerika. (Budimo realni, Rusija, Iran, Sirija i Hezbollah – već su debelo uključeni, svatko na svoj način) Ali, kamo otići ako se dogodi treći svjetski rat?
Ja sam kroz vijesti o arapskom napadu na Državu Izrael, koordiniranu iz Moskve opet posto Dalmatin. Sjetio sam se svih svojih koji su ubijeni od strane velikohratske kleronacističke ideologije od 1990. do danas, od 15. svibnja 1945., do 1990. od 1939. do 1945., od 1870. do 1939. i dalje u prošlost. Dalmatini, demokratski nastrojeni, baš kao i Izraelci, progonjen su narod u ovom trenutku najprogonjeniji na svijetu. Stoga bi svatko onaj tko se osjeća Dalmatinom trebao stati uz Državu Izrael i Izraelce.
Comments