Piše: Charles Ivarsson
Kristian je kuhar u jednoj školi u Oslu. Međutim, on nije samo netko tko sprema jela, već vrhunski kulinar, majstor za specijalitete poput sašimija i divljači koje priprema za svoje klijente uzrasta od 6 do 15 godina.
Njegova kuhinja smještena na otvorenom prostoru, inače centru dnevnog boravka, pod stalnom je opsadom veselih, gladnih i radoznalih mališana.
„Imamo dovoljno mjesta tako da oni mogu sjediti koliko god hoće i uživati u jelu“, priča Kristian i dodaje kako uvijek pokazuje djeci od čega se spremaju njegova jela, „Oni su beskrajno radoznali, uvek željni čuti i vidjeti nove stvari.“
Čak i u Norveškoj, četvrtoj zemlji na svijetu po visini bruto domaćeg proizvoda, škole s ovakvim specijalitetima na meniju nisu baš uobičajena stvar. Ipak, u državi u kojoj čak 86% škola dobiva državne subvencije, tih devedesetak eura koje roditelji moraju izdvojiti za ovakve delicije, nisu preveliki udar na kućni proračun, tim prije što su norveške plaće veće za skoro pedeset posto od prosječnih plaća Europske unije.
To što je Norveška tako bogata, i nije nešto nepoznato. Ova država peta svjetska izvoznica nafte i zemnog plina na čemu godišnje zarađuje čak 50 milijardi dolara, ali tome treba pridružiti i dinamičnu, moćnu ekonomiju koja osigurava prosperitet čitavom društvu. Međutim, u svim istraživanjima o visini zarada, Norveška zauzima jedno od vodećih mjesta po ujednačenosti visine primanja njezinih građana.
Kako Norveška upravlja svojim energetskim blagom, mogla bi biti poučna lekcija i za druge države koje raspolažu takvim resursima. A, ona se najlakše uči ako se skokne sjeverno od Osla do grada i luke Stavanger u Sjevernom moru, prijestolnici naftne industrije ove skandinavske države.
Nizozemska bolest
Dok 1969. nije otkrivena nafta, Stavanger je bio mala ribarska luka čiji se najbolji dani povezuju s bumom u lovu haringi, koji se iznenada završio još davne 1870. godine. Neočekivani kolaps ribolova ostavio je ovaj grad, ali i samu Norvešku, s potpuno beskorisnom flotom drvenih jedrenjaka i ruviniranom poljoprivredom koja je bila daleko iza susjeda, koji su već uveliko koristili blagodati ubrzane industrijalizacije u toj oblasti. Međutim, pronalazak nafte izmijenilo je sve.
„Životni standard u Norveškoj bio je 1960. godine za 30 do 40% niži od švedskog ili danskog“, priča Bruno Gerard, iz Poslovne škole iz Osla i nastavlja, „Trenutno, naš standard je bitno viši od obje ove države.“
Znaci napretka vidljivi su svuda oko Stavangera koji je od grada od 90.000 ljudi iz šezdesetih, prerastao u regionalni centar za više od 200.000 stanovnika.
U stavangerskoj luci leže usidreni brodovi izrađeni u obližnjem brodogradilištu za potrebe naftnih platformi, u gradu je 10.000 studenata, podignuta je nova koncertna dvorana i nekoliko muzeja, dok se u neposrednoj blizini protežu ogromni stakleni vrtovi u kojima na umjetnom svjetlu, tijekom dugih, tmurnih zima, sazrijeva sviježe povrće.
Slični prizori mogu se vidjeti duž čitave zapadne obale Norveške, gdje je raštrkano 70ak naftnih platformi.Mada je naftna industrija pretvorila pet miliona Norvežana u bogataše, to nije bio put bez brojnih izazova. Mnoge druge države iskusile su na svojoj koži kako nafta može napraviti kaos u njihovim ekonomijama, učvršćujući ovaj bogati izvozni sektor dok su se potpuno urušavale ostale izvozne grane, tako je ovaj fenomen dobio i svoje ime – „nizozemska bolest“, prije svega zbog toga što je dramatično unazadio uspješan industrijski sektor u Nizozemskoj nakon otkrića bogatih nalazišta prirodnog plina u nizozemskom dijelu Sjevernog mora, čega ni u jednom trenutku nije bila pošteđena ni sama Norveška.
Strah od naftnog tsunamija
Ali nakon toga, šteta koju su Norvežani pretrpjeli ostavila je trajni strah od tsunamija naftnih prihoda duboko u njihovim srcima. Stoga je Norveška odlučila uraditi ono što Irak, Saudijska Arabija ili drugi izvoznici nafte nikada nisu pomislili: utvrdila je limit prihoda od nafte koji se mogu uložiti u ekonomiju.
Na samom početku, norveška Vlada je odlučila čitav profit, koje su ostvarile državne kompanije od nafte, investirati u istraživanja novih izvora, ali se i tu, neočekivano, pojavio krajnje neobičan problem: 1995. godine zarada je bila mnogo veća od onoga što se moglo apsorbirati ulaganjima, tako da je Norveška bila prinuđena napraviti poseban javni fond u kojemu bi čuvala profit od nafte daleko od utjecaja na ekonomiju, proglašavajući ga imovinom za buduće generacije. Nakon toga je Vlada posebnom odlukom zabranila sebi koristiti više od četiri posto tog novca za ulaganje u postojeću infrastrukturu i druge javne projekte, i svu zaradu investirala u poslove u drugim državama, sklanjajući sama od sebe pozamašnu zaradu od nafte.
Sat koji broji milijune
Jedno od obilježja stavangerske luke je niska moderna zgrada s tornjem s jedne strane koji, kada se malo bolje zagledate, podsjeća na naftnu platformu. Zdanje je podignuto kao Norveški muzej nafte u kome se može vidjeti kako se razvijala ova industrija, kako bi građani shvatili značaj ovog izvoznog resursa. Svake godine između 10 000 i 12 000 studenata posjeti ovu ustanovu u kojoj se nalazi jedan od najupečatljivijih eksponata – ogroman digitalni brojač na kome se ogromnom brzinom smjenjuju cifre pokazujući koliko se novca od nafte slilo u Norveški državni fond od 1995. godine. Brojač trenutno pokazuje brojku od 1,890 bilijarda dolara, tako da svaki građanin Norveške raspolaže pozamašnom “ušteđevinom”.
Službeno, samo maleni dio ovog bogatstva se izdvaja za državne mirovine, njegova glavna svrha je osigurati da norveška ekonomija ne postane ovisna o nafti, i tako očuvati njezinu snagu i živost u trenutku kada presuše izvori nafte. Do sada, ta zamisao funkcionira besprijekorno.
Stručnjaci ne mogu reći koliko će još dugo Norveška raspolagati svojim dragocjenim energetskim resursima, s obzirom na to kako neki od njih primjećuju izvjesno smanjenje u kapaciteta nalazišta od 2000. godine, bez obzira što su otkrivene i neke nove bušotine 2011. Neki od njih smatraju kako će nafte biti za još 50 godina, a plina još najmanje jedno stoljeće, dok drugi procjenju kako su te zalihe već sada dvostruko manje, mada, bez obzira na ove različite procjene, i jedni i drugi ističu kako su norveški političari odgovorni, inteligentni i disciplinirani, jer im je potpuno jasno kako će u jednom trenutku konačno presušiti ovaj izvor bogatstva.
No, bez obzira na sve to, i dalje ostaje ključno pitanje – kako su Norvežani baš toliko uspješni u svom upravljanju naftnim blagom?
Neki od odgovora sigurno leže u povijesti norveške nacije kao male nacije s jakom luteranskom tradicijom jednakosti koja seže sve do vikinških vremena kada su se grupe slobodnih ljudi povezale pod vodstvom karizmatičnog lidera, kako bi svi zajedno lakše izašli na kraj s partnerima u pomorskoj trgovini i, samim tim, podijeli profita.
Za dobre pozvatelje tamošnjih prilika to uzajamno povjerenje koje se razvijalo godinama, ali i odgovorni politički lideri koji se drže luteranske etike, upravo su doveli do toga da Norveška postane jedna od najpoželjnijih država za život ali i da, što je najvažnije, izbjegne „naftno prokletstvo“ koje nije poštedjelo većinu država, kojima je samo puki stjecaj okolnosti podario mogućnost da imaju više od drugih.
Commentaires