Piše: Daniel Remanni
Iako je 2022. kritična godina, Vlada se isključivo bavi fiskalnim, proračunskim i kreditnim stvarima. Pri tom se temelji makroekonomske stabilnosti urušavaju radom samim državnim dužnosnika.
Gospodarski rast je nemoguć bez makroekonomske stabilnosti. To znači stabilnost financijskih i monetarnih parametara nacionalne ekonomije tijekom vremena.
U povijesti nema primjera dinamičnog razvoja zemalja s monetarnim surogatima kojima ljudi ne vjeruju. Pod bilo kakvim omjerima ili poticajima makroekonomske preraspodjele, nestabilnost novca i cijena uništava vrijednost i čini gospodarsku aktivnost nepouzdanom, a očekivani profit iluzornim.
I obrnuto: postoje zemlje s iznimno uspješnom dinamikom, što je postalo moguće u uvjetima nepromijenjene kupovne moći njihovih valuta. Zanimljivo je da se tečaj npr. hongkonškog dolara nije mijenjao šest i pol desetljeća, a dobro je poznat uspjeh gospodarstva ovog istočnoazijskog tigra.
Njemačka se ubrzano razvijala u razdobljima korištenja čvrste Bundesmarke: od 50-ih do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, u 20-ima, kada je deprecijacija njemačke marke dnevna pojava, ekonomija je propadala.
Republika Hrvatska također ima vlastito iskustvo ovisnosti rasta proizvodnje o stabilnosti monetarne jedinice. Razočaravajuća brzina razvoja RH uvelike je posljedica financijske i cjenovne bakanalije.
U godinama hiperinflacije 1986. – 1988. i 1992. – 1999. domaće gospodarstvo, kao što znate, uglavnom je padalo, a ne raslo. Toliko je duboko pao kako se još nije uspjelo vratiti na razinu iz 1989. godine. Kao što je poznato, kolaps BDP-a u 2007. godini također je uzrokovan prvenstveno privatizacijskom pljačkom iz ’90. zatim pljačkom Sanaderove Vlade i na kraju skrivenom devalvacijom kune u odnosu na svjetske valute.
Stabilnost se može definirati kao dugoročna makroekonomska ravnoteža, odnosno postiže se ravnotežom gospodarstva u vremenskoj dimenziji. Stabilnost se otkriva uz pomoć nekih općih pokazatelja.
Glavni su uzročnici opće nestabilnosti: inflacija cijena i deflator BDP-a, promjene tečaja i visina bankarskih kamata na kredite. Između ovih pokazatelja postoji visoka korelacija: nema niskih kamatnih stopa s brzom devalvacijom tečaja ili značajnim rastom cijena. Dakle, financijska i monetarna stabilnost ili njezina suprotnost očituje se sinkrono kroz sve indikativne pokazatelje.
Danas svjedoče o trenutnoj nestabilnosti u RH. Inicijativa DDF je već u rujnu 2019. upozoravala Vladu RH na inflatorne pokazatelje koji će biti vidljivi u II. kvartalu 2020. U II. kvartalu 2020. pokazala se izrazito ubrzana inflacija – za koju je vlast rekla da je posljedica lockdowna.
U drugoj polovici godine cijene roba široke potrošnje i usluga formalno nisu rasle. (Zapravo, ova izjava pati od neautentičnosti: statistički sažeci državne službe ne ulijevaju povjerenje zbog svoje naručene prirode.)
Međutim, međubankovne kamate su posljednjih godina skočile do neviđene razine – do 8% i više. Krediti poljoprivrednim gospodarstvima stali su četiri do pet mjeseci. Zajmove su primali samo izvođači državnih narudžbi preko državnih banaka koje su koristile centralizirane resurse: od vlade i NBU.
Kao što znate, inflacija je zaustavljena administrativnom i prisilnom metodom.
Prvo, Narodna banka dobila je strogu naredbu neka obuzda monetarnu potražnju poduzeća i građana. Stoga je prestao puštati nove tranše kuna u optjecaj i povukao višak likvidnosti banaka. Za to je HNB koristila vlastite depozitne certifikate koji su položeni u institucije s viškom sredstava. Na taj je način iz banaka u različitim vremenskim razdobljima povučeno ukupno 166,8 milijardi €. Za usporedbu: rast svih bankovnih depozita za godinu dana nije premašio 73 milijarde €. Osim toga, poslovne banke potrošile su 53,5 milijardi € na kupnju obveznica domaćeg državnog duga.
Ovaj eksperiment završio je krizom platnog prometa, kada krajem rujna 2020. na računu riznice nije bilo sredstava za obvezna tekuća plaćanja države, te suludim skokom kamata za poslovne kredite, kojih je postalo nevjerojatno malo. Bila je to manifestacija vulgarnog monetarizma, koji samo šteti gospodarstvu – nakon njega se kreće prema dolje.
Takvo stanje potrajalo je do studenog – kada je Narodna banka popustila: prestala je povlačiti likvidnost putem potvrda o depozitu i u posljednja dva mjeseca 2020. bankama je dala izravnih kredita za 18,6 milijardi €, dok je u prethodnih deset mjeseci tako krediti su upola manje - 9,2 milijarde €.
Zanimljivo je da je takvim postupcima HNB gotovo u potpunosti ponovio korake američkog Sustava federalnih rezervi iz ranih 1980-ih – što je dovelo do sloma američke ekonomije koji je trajao do 1994..
Zatim ga je, kako bi suzbila inflaciju, isprva izbacila iz optjecaja i smanjila ponudu novca, ali je nakon skoka kamata za neviđenih 18-20% odustala od svog plana i nastavila priljev dodatnih novčanih sredstava na tržište.
Drugo, Vlada RH je, identificirajući inflaciju kao glavnog neprijatelja svoje financijske politike, 2022. pokušala zabraniti dizanje cijena gdje god su one administrativno određene. Prije svega, tarife za usluge u sferama prirodnih i organizacijskih monopola: promet, energetika, komunalne usluge, komunalni promet. Smiješno je bilo čuti izjavu ministra gospodarstva kako neće poskupjeti karte za rezervirana mjesta u osobnim automobilima. I u domovima te vrtićima.
Suzbijanje objektivnog kretanja cijena ne zaustavlja inflaciju, već prelazi u skriveno stanje. Shvaćajući neprirodnost takve dinamike cijena, ljudi imaju tjeskobu, koja se transformira u očekivanja ubrzanja inflacije. Dapače, s vremenom će se njegova stisnuta opruga ispraviti, a može doći i u akutnijem obliku - hiperinflaciji. RH ima takvo iskustvo.
Iznenađujuće je kako ga sadašnja vlada ne posjeduje i pokušava vratiti gospodarstvo na režim cijena iz jugoslavenske ere. Možda uskoro ožive Državni plan i primanje socijalnih proizvoda za građane putem kartica? Sve je to manifestacija nemoći i neznanja, iako se ne može odbaciti namjerna izgradnja centraliziranog planiranja, zgodnog za upravljanje carstvima oligarha.
Pod takvim uvjetima ne može biti monetarne stabilnosti. Osigurava se samo kada su potražnja i ponuda u ravnoteži na tržištima, uključujući robna i novčana tržišta. Jer, teško je stanje robnih tržišta smatrati uravnoteženim. Nema slobode poduzetništva, jednakih prava sudionika, slobodnih cijena, konkurencije. Ravnoteža ponude i potražnje mora se postići na svim tržištima novca: međubankarskom, kreditiranju stanovništva i građana, državnim obveznicama, depozitima, fondovima i poduzećima, deviznom.
Međutim, vlasti ne vide potrebu za rješavanjem ovih zadataka. Naprotiv, svojim centraliziranim intervencijama u redistribuciji financijskih sredstava i uspostavljanju kamatnih stopa samo udaljavaju gospodarstvo od monetarne ravnoteže, a samim tim - i od monetarne stabilnosti.
Nestabilnost čini financijsku akumulaciju opasnom za vlasnike sredstava, a bez akumulacije viška financijskih sredstava nemoguće je produktivno ulaganje. Dakle, likvidnost vrijednosti novca zaustavlja rast fiksnog kapitala, što tjera gospodarstvo na stagnaciju. U domaćem gospodarstvu ukupni obujam ulaganja u fiksni kapital već tri godine nije premašio 155 milijardi €. To je unatoč činjenici kako je BDP RH u 2020.-2022. porastao za 16,3%.
No, opet - ovaj nominalni rast bruto proizvoda uglavnom je rezultat inflacije – indeks deflatora za dvije godine iznosio je 33,4% - a ne realnog rasta BDP-a od 9,7%.
Poštenja radi, treba reći kako makroekonomska politika svih prethodnih vlada nije bila ništa manje promjenjiva i destruktivna za proizvodnju. Štoviše, monetarna i cjenovna inflacija gospodarstva uvijek je bila nužan uvjet za proračunsku i kreditnu krađu i korupciju vlasti. Stoga stabilnost ostaje nedostižan san.
Građane je ozbiljno uznemirio apel Plekovića novoimenovanom ministru financija: „trebao bi raditi s bankama kako bi one pronašle novac za financiranje beskrajnog deficita državnog proračuna.“ Iz ovoga proizlazi da će "sveta krava" nastaviti upijati novčane izdanke bankarskog i kreditnog sustava, unatoč činjenici da su ti izdanci već zarobljeni sušom opće besparice i nepovjerenja u kunu zbog čega se prelazi na euro. S ovom vladom prijetnja nestabilnosti je stalna. Što treba učiniti da se izađe iz ovog stanja?
Glavni izvori inflacije kao faktora nestabilnosti za RH su sljedeći:
1. Potpuna centralizacija i monopolizacija tržišta roba. U posljednje dvije godine ona je porasla, a manipuliranje cijenama postalo je još drskije.
2. Administrativno određivanje cijena i tarifa za proizvode državnih i lokalnih poduzeća. Vlasti nisu zaboravile osigurati njihovu profitabilnost podizanjem razine cijena godišnje.
3. Povećanje cijena uvoznih dobara, posebice energenata. Tu posebno utječe trajno povećanje naknada za plin i gorivo. U 2023. godini taj proces će se nastaviti.
4. Umjetno povećanje bankovne likvidnosti i zaliha plaćanja od strane HNB. Regulator će pribjegavati ciljanim kreditima za refinanciranje pojedinačnih banaka izvan razumnih granica i na nerealnim osnovama.
5. Prekomjerna inozemna zaduživanja države koja nisu namijenjena njezinim inozemnim plaćanjima, a primljena su u zamjenu za tržište domaće valute. Na potonjem postoji višak ponude eura. Kako bi očuvala tečaj, HNB otkupljuje taj višak, što neopravdano povećava masu kuna.
Može li država spriječiti te tokove rastuće inflacije cijena? Čini se kako je jedini izvor inozemnog zaduživanja za financiranje proračunskog deficita iscrpljen, a vlasti jednostavno neće moći zadovoljiti svoje devizne apetite.
Vlada će dio inflacije nastojati pretočiti u skriveni oblik, kao što je, primjerice, zamrzavanje cijena stambenih i komunalnih usluga. Ostale komponente će raditi gotovo punom snagom. Nisu isključeni ni recidivi administrativnog smanjenja likvidnosti banaka i potiskivanja potražnje za financijama. Stoga se ne isplati čekati smanjenje deficita na tržištu kredita. Naravno, istovremeno će biti ugrožen rast proizvodnje. Iako se od beskičmenog i nesposobnog rukovodstva može očekivati suprotno, primjerice umjetno inflatorno povećanje valute za popunjavanje iscrpljenog proračuna.
Drugi čimbenik nestabilnosti su nedopustivo visoke kamate na bankovne kredite. Glavni trajni uzroci ovog stanja također su dobro poznati:
1. Visoka inflacija, koja zahtijeva odgovarajuću naknadu za gubitke u vrijednosti financijske imovine tijekom vremena. U 2023. godini, kamatne stope će također biti potaknute inflatornim očekivanjima ljudi.
2. Značajna rizičnost odobravanja kredita – vjerojatnost njihovog povrata bankama ostaje niska. Situaciju kompliciraju loša poslovna klima i administrativna regulacija tržišta, što koči pouzdanost bankovnih procjena projekata i marketinga.
3. Velika oskudica tržišnog novca i kreditnih sredstava zbog njihovog prekomjernog državnog zaduživanja i udjela u davanju emisijskih zajmova državnim financijskim institucijama. U 2023. ove će se distorzije samo pojačati.
4. Diskontinuitet pojedinačnih tržišta novca, nedostatak samoregulacije tokova između njih, nejednakost prava različitih banaka, dopuštenih ili prisiljenih raditi na tržištima koja se razlikuju po kamatnim stopama, dostupnosti resursa i vjerovnicima.
Nažalost, snižavanje tržišnih kamatnih stopa nije cilj aktualne vlasti, pa se ne može očekivati poboljšanje kreditne situacije nacionalnog gospodarstva.
Panika na tržištima novca događa se i kod eksplozivnih ili lavinskih poremećaja tečaja nacionalne valute. Ovo je treći od glavnih čimbenika monetarne nestabilnosti. U RH se takvi poremećaji događaju puno češće i s neusporedivo većim amplitudama nego u bilo kojoj drugoj državi članici EU.
U RH su administrativni postupci i dozvole vlade i nacionalne banke obvezni za otvaranje bankovnih računa u stranoj valuti, međunarodne devizne transfere, zajmove i fondovske operacije, za pravo davanja zajmova u stranoj valuti i ulaganja na teritoriju RH, za bankovnu konverziju kune. Sva ova i druga administrativna pravila i ograničenja, koja su potpuno suprotna normama EU, ometaju slobodno kretanje međunarodnog kapitala, diskriminiraju aktivnosti financijskih operatera, lišavaju tržište valuta konvertibilnosti, jamstva, predvidljivosti i transparentnosti.
Prije svega, povećava rizičnost valutnih transakcija za inozemne investitore, što ih tjera na izbjegavanje dugoročnih ugovora, te poskupljuje inozemne kredite. Razlika u kamatama između RH i eurozone se ne smanjuje: u RH su tri do četiri puta veće, a uskoro primamo euro kao vlastitu valutu.
Također, teritorij RH ostaje neprivlačan za međunarodne financijske posrednike, a oni preferiraju druga europska gospodarstva. Gotovo nikakav strani kapital ne dolazi, a RH sama mora zaraditi valutu. Kao što je poznato, na tom planu nije postignut nikakav uspjeh. Devizne rezerve u bankarskom sektoru su na granici, tako da se neće moći popraviti poremećaji u optjecaju novca.
Zbog tih okolnosti šokovi na svjetskim financijskim tržištima, kakvi su se dogodili 1997.-1998. i 2008., praćeni su prestankom priljeva međunarodnog dužničkog kapitala i portfeljnih ulaganja u gospodarstvo, kao i hitnim povlačenjem kratkoročnih ulaganja. iz njega i njihova repatrijacija u međunarodne donatorske banke.
U drugoj polovici 2008. netto odljev bankovnih i poslovnih kredita iz RH premašio je 8,1 milijardu. Od toga su 4,5 milijardi bili kratkoročni krediti. Istodobno dolašlo je do smanjenja ponude valute na domaćem tržištu zbog povećanja iznosa netto kupnje € od banaka na malo. U 2008. godini taj je iznos premašio 6,5 milijardi €. U takvim uvjetima nestašica deviza postala je katastrofalna, a domaće tržište je, kao što znate, eksplodiralo.
Dakle, glavni razlozi za moguće devalvacije tečaja kune su sljedeći:
1. Stalni deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom, koji zahtijeva dodatni priljev deviza za plaćanje uvoza.
2. Visoki troškovi i ograničeni obujam međunarodnog kreditiranja gospodarstva zbog njegove financijske zatvorenosti i visoke rizičnosti stranih ulaganja.
3. Kratkoročna priroda međunarodnih kreditnih i investicijskih sporazuma, koja omogućuje stranim operaterima smanjiti financijske rizike i brzo vratiti financijska sredstva u svoje zemlje u razdobljima šoka.
4. FDI su ograničenog opsega, što je posljedica nepovoljnih uvjeta poslovanja.
5. Psihološko nepovjerenje u stabilnost kune, devalvacijska očekivanja stanovništva u vezi s negativnim trendovima u dinamici bilance plaćanja gospodarstva, što stvara dodatnu potražnju za stranom valutom.
6. Nedostatak vlastitih deviznih rezervi, posebno kod banaka i vlade, arhaična politika istiskivanja dolara s tržišta kredita, ulaganja, depozita i štednje postavljanjem diskriminirajućih visokih zahtjeva za rezerve.
Sve te komponente rade na ubrzavanju primitka eura, koji se ne može izbjeći. Samo čudo može odgoditi takav tijek događaja za 2023. godinu, primjerice poklon MMF-a ili krah Njemačke, ali tada će pad biti dublji – sličan onom koji se dogodio 2007. godine.
Stoga ne bismo trebali očekivati monetarnu stabilnost u RH u bliskoj budućnosti. 2023. vjerojatno će biti kritična. Vlada RH bavi se isključivo svojim fiskalnim i proračunskim prioritetima i kreditnim prioritetima. Pritom se temelji makroekonomske stabilnosti uništavaju rukama samih državnih dužnosnika. Vlasti se protive tržišnim procesima, ujedinjenju, samoregulaciji i ravnoteži tržišta novca, jačanju konkurencije na tržištima roba.
Inertan je rast vanjskotrgovinskog i platnog deficita, gomilanje dugova. Ništa se ne radi za financijsku otvorenost i konvergenciju s europskim sustavom, pa stoga RH neće biti zasićena kapitalom na razini razvijenih država. Osim toga, kriza zbog ruske agresije na Ukrajinu će ove godine dosegnuti svoj vrhunac.
Nestabilnost financija i cijena ometat će akumulaciju i štednju. Očito, ljudi neće vjerovati bankama. Simptomatično je kako je u Grčkoj, nakon svega što je preživjela u vremenima velike krize 2008. (u RH od 2007.) – 2015., u posljednje dvije godine štednja narasla za više od četvrtine. Nije teško predvidjeti kako se neće povećati ni obim privatnih investicija.
Značajno će se smanjiti i državna i lokalna kapitalna ulaganja: u 2022.-2023. godini dolazi vrijeme trošenja proračunskih sredstava na otplatu kamata i otplatu ranije primljenih kredita. Usporava se i dinamika proizvodnje.
Siječanj 20122. potvrdio je ove jednostavne istine o kojima je u rujnu 2019. govorio DDF: pad tempa razvoja počeo je u svim sektorima gospodarstva, unatoč želji Plenkovića. Neće biti ubrzanja gospodarskog razvoja. Ovako sramotno degradirano stanje države samo će rasti.
Takve radnje zahtijevaju vlasti kako bi se uspostavila makroekonomska stabilnost:
1. Ostvarivanje punog funkcioniranja tržišta roba, što uključuje natjecanje između dobavljača, uklanjanje monopolističkih zlouporaba, jednaka prava kupaca i dobavljača, samoregulaciju ponude i potražnje, nemiješanje upravnih tijela u određivanje cijena i distribuciju dobara i sredstava plaćanja, elastičnost tržišne ponude dobara i vrijednosna ekvivalencija razmjene.
2. Osiguravanje tržišnih odnosa u međunarodnoj trgovini, posebice adekvatna reakcija uvoznika, uključujući plin, na povećanje cijena uvezene robe, ujedinjenje vanjskog i unutarnjeg tržišta plina, diverzifikacija vanjskih izvora opskrbe energijom, državna potpora hrvatskom izvozu s ciljem dolaska do stalnog suficita trgovinske bilance RH.
3. Formiranje uravnoteženog tržišnog monetarno-kreditnog sustava, sprječavanje umjetnog administrativnog povećanja ili smanjenja likvidnosti banaka i davanje ciljanih zajmova HNB pojedinačnim bankama. Uklanjanje jaza između tržišta novca, smanjenje rizičnosti kreditnih i depozitnih poslova.
4. Prijelaz na financiranje proračuna bez deficita, smanjenje udjela rashoda za nabavu, ograničavanje inozemnog zaduživanja države na potrebe uvoza visoke tehnologije i servisiranja inozemnog duga.
5. Uvođenje otvorenog financijskog modela gospodarstva: uklanjanje zabrana međunarodnog kretanja kapitala, poravnanja i transfera, međunarodnog financijskog posredovanja, konverzije grivni na bankovnim računima, kredita u stranoj valuti i ulaganja u stranoj valuti unutar zemlje.
6. Državna pomoć stranim ulaganjima, osiguranje slobode ulaganja, otvorenost ulaganja u dionice i liberalna razmjena valuta, ukidanje ograničenja i reguliranje privatnog poslovanja.
7. Prevladavanje visoke cijene ukrajinskih međunarodnih obveznica i kratkoročne prirode stranih zajmova odobrenih vladi i tvrtkama u Ukrajini smanjenjem vanjskog zaduživanja, uravnoteženjem javnih financija, smanjenjem kamatnih stopa zajmova i zaštitom od valutnih rizika.
8. Građanski prosvjedi – često viđeni u Francuskoj, Italiji i Grčkoj.
Nažalost, za sada se hrvatski brod kreće u drugom smjeru. Takve ciljne postavke nisu za vladu koja djeluje ručno, manipulira financijama, koristi korumpirane prioritete i primjenjuje komunističke metode upravljanja. Država se samo udaljava od stanja ravnoteže i stabilnosti.
Comentarios