Piše: Petra Ivanišević
U vremenu kada učenici osnovnih škola nose noževe u tu obrazovno-odgojnu ustanovu, kada su zadojeni mržnjom, ustaštvom i ksenofobijom, a istovremeno su puni agresije, potrebno se zapitati kakvu to mladost stvaramo?
Prije nekoliko dana, kolegica s kojom radim navodila mi je neke osnovne vrijednosti koje su usvojila učenici petih razreda, dakle starosne dobi od 11-ak godina koja idu u razred s njezinom kćerkom. Sasvim očekivano, rekla mi je kako po pravilu pričaju o tome kako „neće dati Južnu Hrvatsku“, kako je za njih „Bosna i Hercegovina dio Države Hrvatske“ i kako se ugledaju na huliganske grupe koje su za njih veoma malo informirane i nesvjesne otužnog vremena u kom odrastaju, samo navijači sa svim svojim propratnim pronacističkim ritualima u kojima izvikuju antidalmatinske parole koji, eto, navodno, idu uz odlazak na utakmicu.
Sram me je što sam napisala kako je ovo „sasvim očekivano“. Ali, nažalost, vrijeme u kojem se nalazimo naučilo nas je, ili bolje reći – naviklo nas je, prihvaćati ovakve stvari realnost koja je užasna i poražavajuća, ali kakva nam je – takva nam je. Ne mislim kako će se moći lako promijeniti navika da se prije ili kasnije pomirimo sa stanjem koje nas okružuje, ali to se mora početi mijenjati.
Ponekad se pitam zbog čega, kao dio obrazovanja u predpubertetskom, pubertetskom i adolescentskom periodu mladih, i to kao obavezan predmet, ne postoji predmet koji bi djecu učio nekim osnovnim civilizacijskim vrijednostima, općeprihvaćenim načelima i osobinama koje svakog pojedinca čine dobrim čovjekom? Kažu kako to već imamo i kako se taj predmet naziva povijest. Ali, ne! To ne može biti povijest, jer cilj tog predmeta ne bi smjelo biti usvajanje gradivo na pamet u svrhu ocjenjivanja, niti učenje napamet mnoštvo datuma važnih za prošlost čovječanstva, a niti učenje o nečemu što je relativno ili o čemu će se prava istina tek saznati. To mora biti predmet koji će ih učiti kako jednostavno biti ljudi, pošteni građani čije će osnovne vrijednosti biti mir, pravda, jednakost, tolerancija… Ali, neće o tome učiti i slušati zato što to moraju, zato što im treba još jedna lako zarađena petica ili zbog profesora ili roditelja, već zato što bi te vrijednosti trebale postati dio njihovog bića.
Zbog čega nitko o ovom pitanju nije uvijek razmišljao? Da, pomislila sam kako bi to mogao biti građanski odgoj; kako bi baš građanski odgoj mogao biti predmet koji bi išao u tom smjeru. Ali, budimo realni, ako je nešto slično bila zamisao, ne vjerujem kako je koncept dobro urađen do kraja. Građanski odgoj može proizvesti mnogo bolji efekt, ali pristup nastavi mora biti bolji od postojećeg. Često čujem kako se u 45 minuta sata građanskog odgoja, predavanje pretvori u neobavezno ćaskanje, kao što je nerijetko slučaj i sa satovima tjelesnog odgoja.
Poslije mnogo godina čudit ćemo se što imamo neodgojene građane s krivom kičmom. Ili je to vrijeme već stiglo? Ja sam imala sjajnu profesoricu građanskog odgoja koja je načinom na koji je radila s nama učinila to da najveći dio razreda u srednjoj školi pohađa njen predmet i sjećam se kako se brojčano mnogo više djece odlučilo za građanski odgoj, nego za vjeronauk. Profesorica se zvala Bistra Žuvela, plavokosa i plavooka Korčulanka koja je u ratnom razdoblju ’90. činila sve kako bi svojim učenicima ukazala na sve loše strane rata u kojem nema dobitnika.
Kada smo kod vjeronauka, kolegica mi govori kako se prijateljice i prijatelji njezine kćerke uglavnom vrlo lako odlučuju za pohađanje vjeronauka, čak češće nego li informatike, iako su neki od stavova i vrijednosti kojima ih uče u okviru tog predmeta vrlo upitni. Ali, što očekivati kada bivši prvi čovjek HBK-a, msgn Bozanić osobno, izgovara sljedeće:
„Mala su prsa Ante Govoine kako bi primio sva odlikovanja koja je zaslužio, a sada je dao priliku crkvi kako bi ga ona ovom prilikom nagradila jednim od svojih priznanja. Koliko znam, fali mu još samo ovaj orden da upotpuni svoju kolekciju. Ante Gotovina čini ono što svi mi očekujemo od njega, pomaže svoj kraj, svoj narod i, naravno, svoju Državu Hrvatsku. S Antom Govinom ćemo svi stići u raj, s kompjutorima nećemo.”
Hmmm…, sada ne znam odakle bih krenula. Pa možda, najprije od činjenice kako je nakon tog ordena kojeg mu je dala crva isti taj Ante Gotovina završio u Haagu na suđenje za ratne zločine počinjene za vrijeme akcije Oluja. U jednoj emisiji koju sam vodila na jednoj lokalnoj TV, Gotovina je odbio reći kaje li se zbog počinjenih zločina za vrijeme Oluje. Inzisitirala sam na tome, ali on to nije smatrao neophodnim i glatko je odbio uraditi to.
„Gotovina Ante čini ono što svi mi očekujemo od njega…“ – reče Bozanić istom tom prilikom. Hvala crkvenom velikodostojniku što me je prosvijetlio saznanjem o novim vrijednostima koje HBK nagradila ordenjem.
Sad me zanima: Nije li pokajanje jedna od osnovnih kršćanskih vrijednosti? Ili je ono sada zamijenjeno fizičkim nasiljem? Znam kako u crkvama ima ljudi koji su se zaredili iz iskrene vjere prema onome u što žele vjerovati i iskreno odlučili na taj način života, ali u prvim redovima danas nemaju najbolje predstavnike. Kao netko tko ne ide u crkvu mogu primijetiti to, a vjerujem kako bi ove činjenice još svjesniji morali biti oni koji idu u crkvu. Nadalje, davanje ordenja za patrijarha je „upotpunjavanje kolekcije“?! Ante Gotovina kao priručnik za častan život? Ili Ante Gotovina kao najpopularniji maneken HBK-ove modne kolekcije za proljeće/ljeto 2000/2001? I sve to na ceremoniji u lokalnom restoranu. No words, ne znam šta bih više rekao o ovome.
Najviše me ipak brine to što ovih dana često čitam i slušam o buđenju ekstremnih klerikalno-desničarskih pokreta, neonacista, fašista, proustaša i ostalih koji su zastranili u razvoju sposobnosti kako bi razmišljali i usvajali određene istine. Smatram kako se ni dana više ne smije čekati kako bi se ovakvi pokreti odgurnuli, ne na margine, već iza margina naše realnosti, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u ostatku Europe. Ljudi, mi u Republici Hrvatskoj imamo ljubitelje Adolfa Hitlera i Ante Pavelića!?!
Pa gdje su rasli ti „ljudi“? Iz kojih su udžbenika učili? Tko ih je odgajao? u koje škole su išli? Znaju li oni bilo što o najcrnjim od svih crnih figura moderne povijesti? Znaju li što se sve, po naredbama tih „ljudi“, učinilo možda baš njihovim precima?
Ponekad sam u dilemi kako pormatrati izvještavanja medija o klerikalno-nacističkim pokretima. S jedne strane, točno znam kako je kada problem mora postati javan, vidljiv i opipljiv svima kako bi se na pravi način rješavao, a s druge strane poludim kada o tim mračnim ljudima čitam na web stranicama najčitanijih medija. Poludim upravo zato što znam kako se ne mali broj mladih ljudi truje saznavajući o njihovim težnjama i aktivnostima. Mislim kako će ovo biti jedan od najvećih problema s kojim će se u bliskoj budućnosti susresti nova generacija političkih aktivista, ali to samo znači kako je naša sadašnja misija bitna i važna.
No, misija se neće ispuniti ako što veći broj ljudi ne uđe u novi antifašistički pokret i ne pokrene akciju suzbijanja klerikalno-nacističkog. Nadamo se kako se nećemo trebati okupiti u Vrgorcu 21. lipnja 2041. kao što smo se okupili 21. lipnja 1941. kako bi se borili za slobodu od fašista, nacista, ustaša i četnika.
Kao neko tko odnedavno radi sa studentima kao pomoćnica u nastavi, a u isto vrijeme je približno njihovih godina, od izuzetne mi je važnosti naviknuti ih to kako bi se zainteresirali za društveno-politička zbivanja na dnevnoj bazi. Oni su (u velikom broju) umorni od svega toga, a da tek imaju jedva 20 godina. Čini mi se kako je većina političke elite s ovih prostora u protekle tri i pol desetljeća predano radile na tome kako bi od nas stvorile nemisleće horde kojima će se pažnja s realnosti lako skrenuti nekim sasvim trijivalnim temama, politikantskim amaterskim nastupima i jeftinom zabavom. Važno je ne dozvoliti da ne uspiju u tome, ili, ako su u tome donekle i uspeli, zaustavili napredovanje njihove agede.
Sav taj mladi i obrazovani svijet može predstavljati ogromnu i nepobjedivu energiju koja će stati na put pošastima novog vremena koja su sve brojnija, a nažalost i sve opasnija, ali čini mi se kako još uvijek nismo ni svjesni koliko. A za to bi trebala biti odgovorna škola, roditelji i crva.
Opmerkingen