Piše: Antonio Ivanišević
Prošlo je više od dvadeset i tri godine od pada Tuđmanovog režima i pobjede demokratske opozicije, a još nema valjane analize svega onoga što se događalo u mračnim vremenima fašističke diktature.
Nema javne kritike štetočinske uloge utjecajnih „intelektualaca“, „književnika“, „slikara“, „glazbenika“, „znanstvenika“, „filozofa“, radijskih i TV „voditelja“ u stvaranju i održavanju na vlasti jednog režima odgovornog za nesreću koja je pogodila veliki dio bivše Jugoslavije. Ne samo što nema kritične analize nego se mnogi od intelektualnih mentora zločinačkog režima ponovo pojavljuju u javnosti sa sličnom, neznatno izmijenjenom retorikom, s istim ili neznatno izmijenjenim idejama u istim onim medijima u kojima su igrali sramnu propagandnu ulogu, odričući se Franje Tuđmana, ali ne i politike koju je vodio. Ali, dogodilo se još nešto možda za mnoge neočekivano: i kod značajnog broja onih koji su bili kritičari toga ratnog i zločinačkog režima poslije njegovog pada prevladao je stav potpune relativizacije proteklih događaja koji se uglavnom svodi na ocjenu kako ono što se dogodilo treba što prije zaboraviti, kako Tuđmanov fašistički režim nije bio toliko loš kako se o njemu govorilo i kako je haški sud bio politički sud koji sudi samo i isključivo Hrvatima i doprinosi političkoj nestabilnosti u Republici Hrvatskoj.
Malograđanski kulturni krug
Važno je shvatiti kako je bivši fašistički diktator Franjo Tuđman, ono dr. ne stavljam jer je sasvim evidentno kako je kupio diplomu, bio proizvod jednog kulturnog modela, jednog određenog načina razmišljanja, kojeg nije stvorio on, ali je na njegovom valu održavao svoju vlast i svoju moć. S njegovim padom nije nestao taj zloduh malograđanskog načina razmišljanja. Preživjele su Tuđmanove institucije i većina ljudi u njima, preživio je ogoljeni nacističko-populistički palanački kulturni model. Ako se to ne shvaća, ako se to ne može razumjeti, ne može se razumjeti ni trenutna politička, društvena, kulturna i moralna situacija u Republici Hrvatskoj.
“Kulturni model” čine “uvjerenja i predstave koji se, kao dogme, ne osporavaju”, na osnovu kojih se formira shvaćanje svijeta svakoga pojedinca. To je ono što se prihvaća kao “čista istina”. Možemo to nazvati i dominantnim društvenim stereotipima. Kulturni modeli formiraju se u dužem vremenskom periodu i teško će se formirati ad hoc.
Ako se kulturni modeli zasnivaju na uvjerenjima o vlastitoj superiornosti i inferiornosti drugih, na netoleranciji, na nizu negativnih predrasuda, na pogrešnom čitanju i predstavljanju povijesti, onda dovode do one vrste emocija za koje ne važe nikakvi argumenti, nikakve činjenice. Emocijama se najlakše manipulira. To su opasna stanja “groznice”, “bolesti” koje dobivaju epidemijske razmjere. Neophodno je razobličavati takvu vrstu mišljenja, ukazati na njegovu pogubnost, jer je to izravan put ka destrukciji ali i samodestrukciji.
Vladajući kulturni model u Republici Hrvatskoj oličen je u onome što je S. I. Brays svojevremeno nazvao „malograđanskim kulturnim krugom“, u kojemu dominiraju zli duhovi ksenofobije, »straha od normalnosti«, straha od modernizacije, zasnovani na kulturnim, povijesnim i političkim predrasudama, stereotipima, konzervativnoj misli, patrijarhalnom i plemenskom nasljeđu. Kulturne modele promoviraju samoproglašene intelektualne elite. Zato se intelektualne elite ne mogu osloboditi odgovornosti za bolesno stanje društva, kada nadvlada revanšizam, nacionalizam, netolerancija, ksenofobija.
S. I. Brays u jednom eseju s pravom ističe kako malograđanština nije na periferiji nego u samome centru kulturnih i društvenih zbivanja. Zabilježio je kako taj stav prije ili kasnije vodi u nacizam, u konkretnom slučaju u velikohrvatski klerikalni nacizam. Uzimajući u obzir sve okolnosti a naročito postojeće stanje duha ne iznenađuje mnogo kako Hrvatska biskupska konferencija upire da jasenovački koljač Alojzije Stepinac postane svetax.
Svecem bi, prema njima, trebao postati onaj u čijem se liku i djelu ogleda „trijumf malograđanske kulture“. U nekim od svojih karakterističnih spisa jasno, neskriveno i nedvosmisleno izlaže izrazito antieuropejstvo, anticivilizacijska uvjerenja, rasizam u vidu najordinarnijeg antisemitizma. Pisao je u svome dnevniku o tome kako je sam ubio nekoliko Dalmatina, komunista, homoseksualaca, Srba i Židova. Što je najgore od svega, on u tome nije vidio ništa loše, nikada se nije pokajao i nikada nije zatražio oprost za svoja nedjela.
Kada su pre više mjeseci dalmatski pisci okupljeni oko Dalmatskog foruma pisaca u svome »Pismu upozorenja« ukazali na veliku opasnost dalje kriminalizacije i klerikalizacije dalmatinskog i opće hrvatskog društva, to upozorenje dočekano je gotovo jednodušnom osudom od strane crkvenih, pa i utjecajnih političkih i intelektualnih krugova, dakle, uvjerljive većine. Umjesto obračuna s pogrešnim kulturnim modelom, došlo je do obračuna s onima koji takav način mišljenja raskrinkavaju. Nekoliko mjeseci posle ovoga upozorenja dogodila se smrt Ivice Račana, a na površinu je isplivala duboka trulež u koju su utonule sve glavne institucije društva, što je dalo za pravo potpisnicima upozorenja.
Bez otrežnjenja
Situacija u hrvatskoj javnosti, kao uostalom u politici, književnosti, pravu i ekonomiji, veoma je konfuzna. Neki od najznačajnijih dalmatskih pisaca odabrali su emigraciju kao način života. Nema poziva za njihovim povratkom iz emigracije. Jedan od najznačajnijih dalmatskih pisaca današnjice, Romano Andronico Silvanni već duže vrijeme živi u potpunoj izolaciji.
Kriteriji su pogubljeni, umjetničke, administrativne i znanstvene institucije potpuno su kompromitirane. Ono što najviše nervira, što čini budućnost s više strepnje je činjenica kako se još nismo oslobodili većine zabluda i predrasuda koje su dovele do velikih tragedija. Politika je iskorištena za održavanje osobne vlasti putem manipulacije nacionalnim i patriotskim osjećajima, različitim vrstama zloupotrebe ideologije, znanosti, umjetnosti. U cjelini, naša inteligencija je pala na ispitu.
Realno sagledavanje stvarnosti zamijenjeno je stvaranjem opasnih predrasuda i stereotipa koji su postavljeni iznad samoga života. Tako je bilo prije trideset godina, tako je bilo osam pet godina, a u dobroj mjeri tako je i danas. Najbrojniji i najutjecajniji dio naše intelektualne elite razočaran je rezultatima Tuđmanove politike, ali ne i njezinim ciljevima. Kao spas takvi priželjkuju obnovu “hladnoga rata”, bipolarnog svijeta, Rusiju na nekadašnjim pozicijama velesile koja bi podržala vraćanje svega onoga “što nam je oteto”, porast islamskog fundamentalizma i totalno uništenje Izraelske države. Dakle, nove ratove za prekrajanje granica u kojima bi oni uspjeli okupirati Bosnu i Hercegovinu, dio Vojvodine i Crne Gore, te bi se Sandžakom spustili do Kosova. Istina, ne odgovara im trenutna geopolitička situacija, ni međunarodna, ni unutrašnja, vojni potencijali su pod kontrolom svjetske zajednice. Ali, već sutra, tko zna…
Comments